ŠKRINJA USPOMENA (9) 'Kao dijete sam jedva preživio, a danas mi je život - pjesma'

Da su mu u životu najvažniji obitelj, publika i miran život, saznali smo odmah na početku susreta s jednim od najpoznatijih Bibinjaca, i to onih raspjevanih, kojih u Bibinjama ne nedostaje. Bibinje i glazba, oduvijek su usko vezani, pa je tako i Ivica Sikirić – Ićo naslijedio »mot za glazbu« od svoje obitelji, točnije od oca koji je pjevao u staroj bibinjskoj klapi »Fortuna«.

Upao u kabao

Rodio se 7. srpnja 1971. godine u Zadru, a život u Bibinjama je bio obilježen igrom, uz dvije sestre i brata. S nama je podijelio i priču iz ranog djetinjstva, kada je kao nestašan dječak, sasvim malo dijete, upao u kabao vrele vode na kojem je majka prala odjeću i zaradio opekline četvrtog stupnja. Liječnici su mu se borili za život, da bi na kraju vojnim helikopterom bio prebačen u vojnu bolnicu u Splitu gdje su ga, čudom, uspjeli izliječiti. U tom periodu, njegovi roditelji zavjetovali su se Gospi od Karavaja u Tisnom, a on danas, kad god može ponizno obilazi zavjet zahvalan za novi početak.

Kasnije je njegovo djetinjstvo teklo prirodnim tijekom, a od tog bezbrižnog dječjeg doba, proizašao je i njegov nadimak koji publika srčano viče dok ga zove na drugi bis.

– Nekad se znalo držati grdeline u kući… Tako sam ja, kao mali, imao grdeline u gajbi. Inače, u Bibinjama se hrana kaže »iće«, a kako bi nekad bila nestašica te hrane, išao bi tražiti »ića za ticu«. Tako bi ja pitao pa su me prijatelji na kraju prozvali – Ićo, a nadimak je ostao i dandanas, govori nam.

Odrastajući, glazba je uvijek bila dio njegova života. Ipak, završio je trgovačku školu, iako je, saznajemo, prije toga kratko išao u pomorsku, ali je shvatio da brod i navigacija nisu njegov put, baš kao ni trgovina.

Ni trgovac, ni zlatar…

– Već kao dijete osjećao sam da me glazba vuče, već se u ranim godinama rodio – san. Negdje oko desete godine počeo sam ozbiljnije slušati glazbu i zamišljati sebe na pozornici. Gledao sam izvođače, publiku, energiju i osjećao da je to ono nešto moje, dok sam s druge strane, radio jedno vrijeme s ocem koji je imao trgovinu. No, ja sam bio jako loš trgovac. On bi me u 5 ujutro ostavio na štandu s voćem i povrćem, a kad bi se vratio, sve bi ostalo isto kako je i ostavio. Jednostavno, nisam znao nuditi robu ljudima, nisam bio taj tip, priča Ićo kroz smijeh.

– U najboljim godinama, s 19 godina, počeo sam raditi kod tetka u zlatarni, u radionici. Tu sam izučio zanat, bez škole, bez ičega… topiti zlato, raditi prstenja…Ali što? Krenuo je rat! I u tim godinama kada bi čovjek trebao graditi karijeru i budućnost, nama je sve stalo. Bio sam hrvatski dragovoljac, kazao nam je Ićo koji se tijekom rata oženio i dobio dijete, ali se kasnije i razveo. Godinama kasnije ponovno je pronašao sreću i danas je već više od dvadeset godina u sretnom braku.

– Imam djecu, i unuke, i to smatram svojim najvećim bogatstvom, govori nam Ićo dodajući kako je danas mlad djed od samo 55 godina.

Prisjeća se i dana kada je od prve plaće u zlatarni, koja je u ono vrijeme iznosila 12.000 maraka, koja je, kako nam govori, bila veća i od ministarske, kupio prvu liniju marke Fisher, s gramofonom i kazetama. – To je bio cijeli moj svijet, ta linija… uf, koliko je to bubalo doma. Kad su se slavili rođendani, nosio bi je okolo, di god triba, prisjeća se kroz smijeh.

Od klape u solo

Da nije bilo rata, možda bi danas bio zlatar. No, ipak, glazba je njegova strast, od prvih pjesama u staroj klapi »Fortuna« koja je svojedobno oformila klapsku pjesmu u Bibinjama do nastupa s klapom »Bibinje«, koja je i danas velik dio njegova života.

– I danas se znamo okupiti, zapjevati, podružiti se uz gradele i pjesmu. To su trenuci koji čovjeka pune. Ja se osjećam bogato upravo zbog tih ljudi, prijateljstva i glazbe. Ne treba mi puno više od toga, napominje.

Iako nema posebne ritualne pred nastup, potvrđuje da nije lako stati na pozornicu i otpjevati dva sata koncerta te kako iza svega stoji velika psihička i fizička priprema.

– Glasnice su kao instrument – moraš ih čuvati i stalno vježbati, govori nam Ićo objašnjavajući kako je kroz rad s klapom »Trogir« stekao ogromno iskustvo i naučio tehniku pjevanja. Inače, odmah nakon rata, 1995. iz klape »Trogir« zvali su ga da zamijeni legendarnog Vinka Cocu i bude njezin prvi tenor. U Trogiru je i živio i radio nekoliko godina, gdje je išao u glazbenu školu i radio s profesorom Nikolom Bubalom kako bi naučio pravilno koristiti glas.

U klapi »Trogir« ostaje do 1998., iako već 1997. počinje njegova solo karijera uz pomoć basista poznate zadarske grupe Riva, Nenada Nakića koji je, kako Ićo kaže, prvi prepoznao da može krenuti solo vodama.

Drugo poluvrijeme

– S njim sam snimio svoju prvu pjesmu »Kad bi mogla priznati« i nastupio na Zadarfestu, gdje sam osvojio nagradu za najboljeg debitanta. Tu se odmah vidjelo da se može dalje raditi, i tako je sve započelo, govori nam ističući kako se prava prekretnica dogodila 2001. godine s pjesmom »Postelja od ruža«, kada je osvojio nagradu publike na Zadarfestu, pjevajući uz orkestar, uživo, kada su Jazine osjetile emociju koju pjesma nosi.

– Kad se sjetim tih trenutaka…. Sve ti to dođe kad nešto stvarno voliš i želiš, onda se sve te stvari ostvare. Ipak, nisam nikad na glazbu gledao samo kao posao. Naravno da je to profesija od koje živim, ali za mene je glazba prije svega ljubav i uživanje. Najvažnija mi je emocija. A, ako nema emocije, publika to odmah osjeti, ističe Ićo.

Ićo je tijekom glazbene karijere surađivao s mnogim glazbenicima i tekstopiscima poput Rudolfa Dvorskog, Nenada Ninčevića, Eduarda Botrića, Ivana Popeskića, spomenutog Nenada Nakića i drugih. A ističe i kako je imao i nekoliko godina pauze od snimanja, nastupa i medijskih istupa.

– Dugo nisam mogao pronaći autore koji bi razumjeli ono što želim pjevati. Ljudi su mi slali razne pjesme, koje ja jako cijenim, ali nisam mogao pjevati nešto što nije moj stil. Nisam htio danas pjevati jedno, sutra drugo, samo da bih bio popularan. Htio sam ostati dosljedan sebi i tako mislim i danas. To je bio taj neki period pauze od 2007. pa sve do 2022. godine kada sam pozvan na Splitski festival, kada sam otpjevao »Opet te jubin cilin tilon«, pjesmu za koju sam osjetio da će biti hit, i tu je krenulo to moje »drugo poluvrijeme« u karijeri, ističe Ićo.

Vjeran sebi

Ićo je tijekom svoje karijere održao niz koncerata i gostovanja diljem Hrvatske i inozemstva, a rado se odaziva i sudjeluje na humanitarnim koncertima. Od glazbenih suradnji, najdraža mu je ona s Giulianom, a neostvarena, zasad, želja mu je duet s Gibonnijem.

Ipak, danas su mu, napominje, najvažnija obitelj, publika i miran život u Bibinjama. I kad ne nastupa na koncertima, bavi se glazbom, pjeva na raznim događanjima, a poznat je i kao najčešći gost iznenađenja na svadbama. No, ako se neki od nastupa planira za 16. kolovoza, za Sv. Roka u Bibinjama – to neće ići!

-To je naša fešta, tradicija! Dolazi obitelj, prijatelji i rođaci pa da se ja sad dižem od stola? Ma nema šanse, tad sam zauzet, govori nam kroz smijeh Ićo dodajući kako u poslu ne voli presing, trku za novcem, bez duha i emocije, samo da se odradi…

– Ovaj život je jako kratak, pogotovo u ovo vrime u koje živimo. A, ja, ja se odupirem, podsjećam se da se ne valja uzrujavati, da se mora stati na loptu. Što vam više u životu treba od glazbe, mora, dobre ribe, vina i društva, govori kroz smijeh Bibinjac koji je ispod svjetla reflektora ostao vjeran sebi, emociji i pjesmi koja ima dušu.