IVAN RAFFAELLI: Glumci govore za ljude koji nemaju glas

Na sceni je sam. Bez velikih efekata, bez skrivanja iza ansambla i bez sigurnog odmaka od emocije. Samo otac, sin i svakodnevica koju većina ljudi ne vidi – ili je možda ne želi vidjeti. Predstava »Kamo idemo, tata?« jedna je od onih kazališnih priča koje publiku ne pokušavaju osvojiti patetikom, nego istinom. U prostoru između crnog humora, nježnosti i boli otvara pitanja o roditeljstvu, nemoći, društvenoj nelagodi prema drukčijima i ljudima koji često ostaju nevidljivi. Upravo zato ova monodrama Drame plus već mjesecima snažno odjekuje među publikom, ali i izvan lokalnog konteksta, gostujući na festivalima posvećenima inkluziji i društveno angažiranom kazalištu.

S riječkim glumcem Ivanom Raffaellijem razgovarali smo o emocionalnom teretu ove predstave, granici između humora i boli, radu s redateljem Vinkom Radovčićem, današnjem kazalištu koje još uvijek može uznemiriti čovjeka, ali i o tome zašto su upravo ovakve priče možda važnije nego ikad.

Uloga pod kožom

“Kamo idemo, tata?” snažna je i emotivna predstava. Što je vas osobno najviše pogodilo u tom tekstu?

Ono što me najviše pogodilo u tekstu je nemoć jednog roditelja da u suštini pomogne svom djetetu, jer to jednostavno nije moguće s obzirom na hendikep koje dijete ima. Tu dolazi ta muka roditelja da gleda svoje dijete kako pati i mora živjeti s tim. To je užasna situacija.

Predstava balansira između boli, crnog humora i nježnosti. Koliko je teško na sceni pronaći tu granicu da ništa ne sklizne ni u patetiku ni u cinizam?

Potreban je fini balans, jer je potrebno kod interpretacije uloge Oca prihvatiti tu priču kao da je najnormalnija, što u principu ona njemu i jest, s obzirom na to da živi s time svaki dan i to stalno proživljava. Publika je ta koja mora biti šokirana, zgrožena i ganuta. Glumac za to nema vremena na sceni.

U ovoj predstavi nosite ogroman emocionalni teret praktički sami. Kako izgleda proces “ulaska” u takvu ulogu, a još važnije – izlaska iz nje nakon predstave?

Nemam djece, tako da je bila potrebna velika količina imaginacije, kao i kod svake uloge koju “nisi proživio”, no kada ponavljaš tekst i ulogu iz dana u dan, počneš to prihvaćati kao neku vrstu istine, i nema mjesta sumnji. Tako da u nekom paralelnom, interdimenzionalnom i imaginarnom svijetu, ja to sve zaista i proživljavam. I dirljivo je i teško i zastrašujuće i tužno. Ali i prelijepo. Što se tiče izlaska iz uloge, uvijek me nakon predstave još deset, petnaest minuta puca adrenalin, a što se tiče ove uloge, prvih nekoliko izvedbi je priča ostajala sa mnom, ali sam se do sada već navikao.

Čini se da predstava više postavlja pitanja nego što daje odgovore. Što biste voljeli da publika ponese kući nakon izlaska iz kazališta?

Da publika shvati i vidi da postoje roditelji koji nemaju zdravu djecu i koji žive taj iznimno teški život, kao i njihova djeca. Jako mi je drago što ta predstava predstavlja takve roditelje, jer neki ljudi u našem društvu nemaju glas, ali zato postoje glumci, koji govore za ljude koji glas nemaju. Iznimno sam ponosan na to.

Kazalište inkluzije

Predstava progovara i o društvenoj nelagodi prema “drukčijima”. Mislite li da se naše društvo i dalje teško nosi s temama invaliditeta i djece s teškoćama u razvoju?

Mislim da ljudi o tome ne razmišljaju, što je u neku ruku i normalno, jer kada se nešto ne događa tebi, automatski ti je i strano i nemaš previše vremena baviti se s time. Ali smatram da društvo ipak ide naprijed, društvo je sve inkluzivnije, postoje razne udruge i organizacije koje dižu svijest o tome, i to je predivno. Samo neka tako ide i dalje.

Predstava je nastala u okviru Drame plus, koja je posljednjih godina postala važan dio zadarske kazališne scene. Kako vi gledate na energiju i značaj tog kolektiva?

Što god Drama plus napravi na čelu s Vinkom, bilo da on radi sam ili u koprodukciji, ispadne sjajan projekt. Vinko je puno kolega glumaca “odgojio” i dao im prve glumačke korake, i danas su u velikim ansamblima i “drže” repertoar. To je nevjerojatno snažno.

S Vinkom Radovčićem surađujete vrlo intenzivno. Što je specifično u njegovu načinu rada i koliko vam kao glumcu ostavlja prostora za vlastiti autorski pečat?

Vinko zna što hoće, želi istinitost na sceni, kao i humor. Sjajan je čitaoc, i osjeti kada nešto vrijedi. Ima dobar instinkt. U ovom procesu je bio u potpunosti otvoren za sugestije, i kada bih naglasio da mi se nešto ne sviđa, ili da smatram da možemo ići drugim putem, on je to prihvatio i onda bi nalazili zajedničko rješenje. Isto tako, ako je on smatrao da je neka moja glumačka odluka manje točna, dao bi svoj sud. Prava suradnja glumca i redatelja, na obostrano zadovoljstvo, gdje na kraju rezultat može biti samo pozitivan. Pomaže to što oboje obožavamo kazalište.

Danas publika često traži brzu zabavu i “lagane” sadržaje. Ima li kazalište još uvijek snagu uznemiriti čovjeka i natjerati ga da dugo razmišlja o onome što je pogledao?

Apsolutno ima, i ka tome treba težiti. Zabava je svuda oko nas, bilo u vidu Netflixa, ili kratkih formi na društvenim mrežama. Zašto onda kazalište ne bi ostalo autentično i britko?

Balans emocije i humora

Koliko vam znači kada predstava poput ove gostuje na festivalima i izlazi izvan lokalnog konteksta? Predstava je, primjerice, pozvana i na Include festival posvećen inkluziji.

Znači mi apsolutno sve. Jako mi je drago što je ova predstava dobro prihvaćena od publike, pa i od kritike i to što je gostovala na raznim festivalima. Nadam se da će tako biti i dalje i da će ova tema dostići još više publike.

Vi ste glumac mlađe generacije, ali birate vrlo zahtjevne i teške teme. Privlači li vas više kazalište koje “grebe” po čovjeku nego ono koje samo zabavlja?

Nekada me interesiraju ozbiljne teme, a nekada vidim veliku vrijednost u običnoj komediji koja služi samo kako bi nasmijala publiku. Svakako volim izazove, i treba uvijek razmišljati o tome kako “bocnuti publiku”, ali i o tome i kako ih samo zabaviti. Glumac mora imati sve u svom rukavu. Treba u svemu imati balans, i ne uvijek sve shvaćati previše ozbiljno.

Postoji li uloga ili predstava koja vas je dosad najviše promijenila kao glumca?

Navesti ću ih tri, koje smatram najbitnijima.

Leone Glembay, Glembajevi, diplomska predstava moje prve akademije, one u Rijeci. Tu sam shvatio kompleksnost lika, ali kako naći nešto svoje u već viđenom.

Dioniz, Bakhe, diplomska predstava Zagrebačke akademije, klasa Ruždjak Podolski. Tu sam shvatio da je tekst najvažniji prije svega, i da ne smiješ srljati u prerane intepretacije.

I naravno, Kamo idemo, tata?, moja prva monodrama i predstava koja mi je omogućila da se u profesionalnom svijetu pokažem u najboljem svijetlu.

Mjesto pod suncem

Što vam je danas najvažnije u glumi – emocija, istina, odnos s publikom ili nešto četvrto?

Sve je jednako važno i na sve treba misliti, ali isto tako, ne smije se nagaziti na jedno više nego na drugo i s time žrtvovati neki aspekt u kazalištu. U našoj predstavi, primjerice, imamo sve slojeve, ali u svakom trenutku postoji balans. Humor nije bitniji od istine, kao ni od emocije, a opet je bitan.

Koliko je danas teško mladom glumcu graditi karijeru izvan Zagreba i velikih centara?

Danas općenito mladim glumcima nije lako iz jednostavnog razloga jer ih je previše. Ima mnogo akademija, puno glumaca koji diplomiraju svake godine, no ograničen broj mjesta u kazalištima. To je jednostavno tako. Nedavno sam pričao s poznatim kolegom glumcem, koji je diplomirao 1974. godine i rekao mi je istu stvar. Nekada je bilo manje akademija, i lakše si ulazio na radno mjesto. No tu je nezavisno kazalište, serije, filmovi, reklame… Svatko nađe nešto za sebe. Zagreb nekako dođe kao logičan izbor za glumca iz prostog razloga jer je veliki grad s više mogućnosti. No to ne znači da manji gradovi imaju manje talentirane ljude, ili slabija kazališta. Bitno je raditi svoj posao najbolje što možeš i svakako ćeš naći svoje mjesto pod suncem.

Nakon ovako emocionalno zahtjevne predstave – što dalje? Što vas umjetnički trenutno najviše zanima?

Kako trenutno snimam seriju, pa sam imao malo veću pauzu od kazališta, a i zadnjih nekoliko uloga u kazalištu su mi bile “lakše”, volio bih da mi sljedeća kazališna uloga bude veći zalogaj, nešto u što mogu zariti zube i iščitavati do tri ujutro. Obožavam svoj posao, i nikad ne bježim od izazova.