Polačanin prvi strani vratar u povijesti Iraka: 'Nogometni su fanatici, a rat je stvar prošlosti'

Vratarska pozicija oduvijek je imala posebno mjesto u nogometu jer ipak je samo jedan i može igrati samo jednu poziciju. Upravo zbog toga uspjeti kao vratar doima se ipak malo teže nego kao igrač u polju. Posebna su biljka ti vratari u svijetu najvažnije sporedne stvari na svijetu, a da nisu posebni, kako se voli narodski reći, ne bi ih ogradili u 16 metara. O zadarskoj vratarskoj nogometnoj školi ne treba puno pričati, no kada netko uspije u karijeri kao golman bez da je bio član te škole, to ima osobitu važnost. Uistinu malo je takvih primjera, među kojima je Antonio Tuta. Poličanac koji je svoju karijeru gradio diljem Hrvatske, ali i Europe, i to po nižim ligama, da bi ga s 30 godina nogometni put odveo izvan Europe. Otišao je na Bliski istok, što samo po sebi nije veliko iznenađenje u novije vrijeme, ali iznenađenje nastaje kad se kaže da je otišao u Irak. Zemlju etiketiranu kao onu u kojoj traje rat.

– Bojao sam se svega jer sam odrastao kroz period kad je Irak često bio na vijestima u kontekstu bombi, tenkova, rata… Tako da sam bio skeptičan. Pitao sam nekoliko momaka s Balkana koji već tamo igraju kakvo je stanje, svi su rekli da je stvarno sve u redu. Tamo je i trener Andrej Panadić, on mi je isto rekao da nema problema, da je od 2017. godine sve dobro, da je lijepo za živjeti. Samo nek’ ostane tako! – započinje Tuta, koji se javio iz grada Amare, gdje djeluje Naft Missan. Upravo u redovima spomenutog kluba ispisao je povijest tamošnje lige.

– Do nedavno pravilo njihovog Saveza bilo je da klubovi ne smiju dovoditi vratare iz inozemstva. Mogli su dolaziti tu i tamo vanjski igrači, ali vratar je morao biti Iračanin. Sada, kako se na veliko otvorilo tržište Saudijske Arabije, Katara itd., odlučili su promijeniti svoja pravila. Ispalo je tako da sam ja prvi strani golman u povijesti Iraka.

Ozljeda šake

Za razliku od mnogih, službeni nogometni koraci nisu napravljeni u ranoj dobi, već u razdoblju rane adolescencije. No, napravljeni su kod kuće, u Polači.

– Put je krenuo dosta kasno, s tek 13 godina sam počeo braniti. »Kriv« za to je Ante Džaja, koji je bio golman seniora i trener u mlađim kategorijama. On me prepoznao, vidio da tu ima nešto i usmjerio prema vratima. Ubrzo sam krenuo u srednju školu u Benkovac pa sam onda bio dio Velebita. Dali su mi tamo prve seniorske minute u karijeri, branio sam 3. HNL – Jug u posljednjoj godini Velebita u tom rangu. S 18 sam se onda vratio kući u Polaču, iako mi je bilo odlično u Benkovcu. Ali zvala je kuća, još su mi i ponudili neki novac, jasno mi rekli da ću igrati za seniore i meni je to bilo dovoljno. Međutim, događa se u tom periodu ozljeda, pukla mi je kost u šaci. I onda oporavak, povratak, vraćaš se kroz ŽNL, što je baš zahtjevno, ali vjerovao sam u sebe maksimalno – govori 30-godišnji vratar, dodajući na čemu je temeljio svoj rani optimizam glede profesionalne karijere.

– Benkovac i Polača su nekih deset kilometara, stopirao sam nebrojeno puta po suncu, kiši, mraku, vrućini, hladnoći, u jednom i drugom smjeru. Jednostavno nisam htio odustati, osjećao sam nešto u sebi da sve što radim ima smisla i da će se isplatiti jednom u budućnosti.

Nakon što se nekoliko sezona zadržao u 1. ŽNL-u, stiglo je vrijeme za jači rang. Prvo preko turanjske Croatije, a onda i odlazak od doma – prvo na jug u Opuzen, a onda na istok u Vukovar.

– Da, bio je to povratak na razinu nogometa koju sam igrao u Benkovcu. Bio je to period koji morate proći, malo kaljenja, puno učenja. Vukovar je bio baš prvi veliki »izlet«. Bilo je tamo ulaganja, radilo se dobro, obećavalo se svašta, na kraju su evo i u HNL došli, ali tada nisam vidio budućnost. Osjećao sam da je vrijeme da odem iz Hrvatske i pronađem sreću vani.

Kolijevka nogometa

A to »vani« bilo je praktički najdalje što se moglo zamisliti – Island.

– Gore je to bila ludost. Nisam ni znao gdje idem, samo sam znao da idem i to je to. Stanje koje me zateklo tamo u Snaefallu bilo je gore nego kod nas u županijskim rangovima. Očekivao sam da ću barem nešto od opreme dobiti, ma ništa, ne znaju oni za to. Nije puno trebalo da krenem gledati prema nečemu dalje, ali kako smo na Islandu, bilo je teže sve skupa. Tada je supruga uzela kameru i snimala moje treninge i način na koji branim, a ja sam onda to slao putem e-maila drugim klubovima. Uspjelo je i prešao sam u KFG, ali nisam se dugo zadržao – kaže Tuta, koji se na uvjete na samom sjeveru Europe nije mogao aklimatizirati.

– U ovom periodu sada imate dan između 11 i 14 sati. Dakle, idete na posao po noći, vraćate se po noći, isto tako i glede treninga. Dan sam jedino vidio kad sam oko podne otišao na pauzu za ručak. Veliku hladnoću neću ni spominjati. Također, oni jako vole, tj. forsiraju svoje igrače. Nekome kao strancu jako je teško uspjeti jer na tim nižim razinama igraju Islanđani, eventualno Skandinavci i tu i tamo koji Amerikanac. Sve u svemu, nisam se pronašao u cijeloj toj priči, ali bilo je jedno zanimljivo iskustvo. Ako ništa drugo, tamo je za mnom došao brat Mateo, koji se tamo pronašao i još uvijek živi.

Supruga više od podrške

Neizostavan dio nogometne karijere bila je i supruga Kristina, koja je na svim krajevima svijeta pratila Antonija.

– Da sam sam, vjerojatno bih se ostavio nogometa ili bih eventualno još uvijek, za gušt, branio u Polači. Ona je ogroman poguranac u karijeri u svakom trenutku i gdje god sam ja išao, ona je išla sa mnom. Kako sam rekao, na Islandu je snimala moje obrane i treninge kako bih mogao tražiti novi klub, to najbolje pokazuje koliko ima vjere u mene. Smiješno je da je, kad smo prohodali, rekla da ću s 28-29 napraviti veliki iskorak u karijeri. Evo, s 29 sam potpisao ugovor života…

Uslijedilo je svojevrsno lutanje tijekom korona-krize i odmah poslije povratka »u normalu«.

– Teško je kad ne igrate ili kad ste bez kluba, ovo drugo je najgore što vam se može dogoditi. Primjerice, u Bugarskoj sam igrao jako malo, ali to je bio možda i najljepši period nogometnog života. Ne znam kako bih to objasnio, jednostavno sam se tamo osjećao kao svoj, kao kod kuće. Baš je bilo prekrasno živjeti, iako, kažem, nisam skoro ništa branio.

Međutim, nakon kiše uvijek dolazi sunce. Sve ono što mu nije išlo za rukom bila je uvertira za odlazak u kolijevku nogometa – na Otok, odnosno u Irsku, i preporod karijere.

– Fenomenalna odluka, igrački me jako diglo. Ustvari, to je bio nogometno najbolji period u karijeri. Nogomet tamo ima jedan poseban status, vidite da ljudi žive nogomet. Način igre klasično engleski, jako puno duela, centaršuteva, kontakta, sve ono što nemate kod nas. Godinu i pol sam branio sjajno i puno, pogotovo u Finn Harpsu. Nakon toga, na temelju mojih izvedbi, uzeo me Kerry, gdje sam bio među tri najbolja golmana lige.

Nepoznata Litva

Nakon irske avanture na stol je stigla dugo neostvarena želja – nastupanje u prvoj ligi. Prst sudbine odredio je da će to biti u Litvi, tržištu koje je Hrvatskoj nepoznato.

– Završio mi je ugovor početkom 2025. godine u Kerryju pa sam onda šest mjeseci ostao »na suhom«. Imao sam već dosta iskustva tako da sam si zacrtao da jedino što želim jest igrati prvu ligu, gdje god. Na kraju je pala odluka na Riteriai i smatram da je to jako dobra liga za mlade igrače. Sada je stigao Marko Capan u Žalgiris, stvarno vjerujem da će mu biti super. Slični su nama, teže igri, ne toliko fizici kao na Otoku, a na kraju rade i dosta dobre transfere dalje u neke jače sredine. Nama Hrvatima je to nepoznati teritorij, ali litvanska liga ima potencijala za mlade igrače.

Jednu polusezonu zadržao se na hladnom sjeveroistoku Europe, koju je onda zamijenio toplim Irakom. »Na prvu« Iračani su kao i svi drugi Arapi – zaluđeni nogometom koji se razvija na krilima velikih nalazišta »crnog zlata«, nafte.

– Na cijelom Bliskom istoku su nogometni fanatici. Abnormalno je koliko se ulaže u taj sport. Vlasnik mojeg Naft Missana je jedna naftna kompanija koja je izgradila zgradu od četiri kata u kojoj živimo samo mi igrači te koja je čuvana. Pomoćni teren je fenomenalan, a za stadion neću ni komentirati. Ima 25 tisuća sjedećih mjesta, s time da su drugi stadioni još veći i još moderniji. Kažem, baš fanatici. Još ako igrate dobro i pokažete se normalni, drže vas kao kap vode na dlanu, ne možete vjerovati – zaključuje Tuta.