Šarene fasade kao znak da u Obrovcu nije sve tako crno: 'Vidim da će biti još i ljepše...'

»Baš lipo što ste nam došli, u naš lipi grad,« ljubazno nas je po dolasku u Obrovac dočekao Svetislav Bebić.

– Vidim da će biti još i ljepše, odgovaram pokazujući prema zgradama koje se kriju pod skelama. Dok smo se spuštali u Obrovac, imali smo dojam da se spuštamo u gradilište jer su na sjevernoj strani obale skoro sve zgrade u procesu obnove. Obrovac je bio grad bogat sadržajima i životom, a epitet koji je u međuvremenu stekao – »uspavani grad«, ovom obnovom i bojama koje daju neku novu vizuru grada, možda ga pretvore u »najveseliji«.

Čemu se vratiti?

– Za par mjeseci, bit će nam puno bolje! Nove fasade će sigurno donijeti, makar ljepši izgled grada. Ovo je prije bilo katastrofa, ali sad je ovo nešto drukčije. Mali smo grad, nemamo ništa, samo hotel i par kafića i par zgrada. Ali iako je malen, makar će biti uređen, kazao nam je Bebić prisjetivši se dana kad je stigao poslom prije pedeset godina, a radi snimanja terena za tvornicu glinice, za koju kaže kako bi bilo bolje da se – nije ni gradila.

– Prvi put kad sam ovdje došao tek se radilo par zgrada. Tu, u ovoj razrušenoj zgradi, tu je bilo kino. Bilo je malo mjesto, a rijeka čista toliko da si je mogao piti odmah tu kod mosta, za razliku od danas, kazuje Bebić objašnjavajući kako u gradu imaju problem s kanalizacijom. Problem koji se, kako kaže, valjda može riješiti u današnje vrijeme.

Kad ga pitamo za mlade obitelji, imaju li se čemu vratiti ovdje oni koji su otišli, kratko nam govori kako se neki vraćaju, a neki odlaze pa je teško reći sa sigurnošću. A imaju li se čemu vratiti?

– Imaju, kako ne! Mnogi imaju kuće, mogu otvoriti i neke radnje… može se! Nije tako crno više, sad će biti i šareno, govori nam kroz smijeh pokazujući na zgrade pod skelama. Dok se rastajemo dobacuje nam kratko kao ovom Obrovcu nešto još malo fali.

– Al’ ne znam, nemam ideje što bi to bilo, što bi tu čovjek napravio, zaključuje naš sugovornik i odlazi dalje uz obalu.

Mi, pak, odlazimo na drugu stranu, prema gradilištu i zgradama koje čuvaju skele. Konačan izgled zgrada, saznajemo, obavijen je velom tajne pa čak ni stanari ne znaju kako će izgledati. Inače, ova obnova, provodi se kroz Program suzbijanja energetskog siromaštva Ministarstva prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine, koji uključuje korištenje obnovljivih izvora energije i dio je šireg plana energetske obnove i unaprjeđenja životnih uvjeta građana.

Svetislav Bebić

Ni za tri Zadra

Time je jako zadovoljna gospođa Đurđica, koja nam kazuje kako je njezina zgrada prva koja je obnovljena. Od tada, ističe, zime u Obrovcu nešto su lakše.

– Lijepo će nam biti u Obrovcu, lijepe su ove boje i ja bih osobno, da sve bude šareno. Iako, netko to šarenilo voli, a netko ne voli. Svakako, otkad je fasade i režije su mi manje tako da sam zadovoljna, govori nam Đurđica koja život u Obrovcu ne bi mijenjala, samo, da je barem više ljudi, mladih.

Odmah po rastanku s Đurđicom, susreli smo i mladu mamu Nikolinu Župan, koja se sa suprugom i dvoje djece, ovo ljeto vratila iz Njemačke.

– Otišli smo prije deset godina, a sad smo se vratili jer stvarno volimo ovaj grad. Tu nam je obitelj, tu su nam prijatelji, a i za djecu nam je ovdje puno bolje. Isto tako, mislim da su se stvari ovdje malo promijenile: ima djece, vrtić je pun, imamo restoran, hotel, kafiće, imamo advent, feštice preko ljeta i sve više turista. Mislim da u Obrovcu ide na bolje, govori nam Nikolina koju pitamo što misli o budućem izgledu grada.

– Svi jedva čekamo da vidimo kako će izgledati. Svi se veselimo jer će biti drugačije, ljepše. Sigurno da je ljepše gledati uređen grad, bolje nego gledati derutne zgrade. Pogotovo zimi, kad je tmurno i pusto. Ove boje će donijeti malo radosti, malo optimizma, pa mi je drago da se nešto radi, da se obnavlja, govori Nikolina dok nam prilazi još jedan Obrovčanin.

– U Obrovcu vam je top! Pustite one priče da je ovo grad duhova, mi ga ne bismo mijenjali za tri Zadra! Ovdje je nama lijepo, a bit će još i ljepše jer cijeli grad ide u obnovu. Zgrade se obnavljaju, a što šarenije to bolje, govori nam, kako za sebe kaže, ponosan Hrvat i Obrovčanin. Naravno, i njega pitamo čime se mladi danas u Obrovcu bave.

Nikolina Župan

Neka se obnavlja

– Ima posla, ma i fali nam radnika! Tko hoće raditi, ima posla preko glave, dobacuje nam dok odlazi.

Dok šetamo sjevernom stranom obale susrećemo i obrovačkog poštara, Mladena Župana, koji ima nešto drukčije mišljenje, makar što se tiče posla i zaposlenja u ovom kraju.

– Drago mi je da se radi, da se obnavlja! Iako, ne znamo još koje će boje biti, dobro je da se radi. Bit će toplije, bit će lipše, a na kraju krajeva, bitno je da se radi pa makar i ovo! Inače je ovdje kod nas malo posla, ljudi se snalaze, a obrazovani odlaze! Inače, ima dosta ljudi koji tu ni ne žive nego dođu samo preko ljeta na mjesec dana, govori nam Župan dodajući kako je Obrovac za njega najljepši grad, koji bi mogao biti pravi raj.

Šetajući po gradu, razgovarajući s ljudima, najčešće smo mogli čuti komentar »Samo nek’ se radi«, sretni što se Obrovac obnavlja. Međutim, čuli smo i kako je još jedan od problema ovog kraja manjak autobusnih linija koje ljudima u okolnim selima znače više nego što možemo zamisliti. Isto tako, pravi trn u oku im je i derutan izgled nekadašnjeg autobusnog kolodvora koji je mnogima nekad davno bio – prva i zadnja stanica.

Mladen Župan