Zona sumraka čovječanstva

Već godinama slušam glasna zanovijetanja nemalog broja onih, tobože, velikih filmofila koji uporno i naporno tvrde kako više nema dobrih filmova i kako je filmska industrija još odavno otišla kvragu. Ne dragi moji, odličnih, pa lako ću reći i izvrsnih filmova ima koliko ti god srce zaželi sve ako imaš volje otići u kina ili još bolje, kinoteke, pogledati ih. Oskari su ove godine začudo na najbolji način istaknuli dobar broj takvih naslova, a dok se svi i dalje prepiru po pitanju kvalitete uglednih kandidata ‘’Oppenheimera’’ ili ‘’Ubojica cvjetnog mjeseca’’, ja ću vam ipak odvratiti pozornost ka filmu koji ovog tjedna konačno stiže i u naša kina.

Riječ je naime o najnovijoj kreaciji čovjeka koji je od sredine 90-ih naovamo stekao status prave legende na polju stvaranja glazbenih videospotova i koji je svoj evidentan talent s lakoćom ‘prelio’ i kroz formu dugometražnog igranog filma. Takvih u karijeri pak nije snimio mnogo, štoviše, mogu se komotno nabrojati na prste jedne ruke, no za gotovo svaki od njih možemo prilijepiti laskavu etiketu s natpisom ‘remek-djelo’. Njegovo ime je Jonathan Glazer, a film o kojem ćete sad, ali i narednih mjeseci još itekako čuti zove se ‘’Zona interesa’’.

Životni projekt

Godina je 1943., bračni par Höss (tumače ih Christian Friedel i Sandra Hüller) provode lijep sunčan ljetni dan sa svojih petero djece na pikniku pokraj kristalno čistog jezera. U večernjim satima, umorni, ali zadovoljni, oni se vraćaju u svoju veliku kuću okruženu prekrasnim vrtom i nekakvim velikim zidom. Već idućeg jutra glava obitelji oblači na sebe uniformu SS časnika, pozdravlja ukućane s ponosnim uzvikom ‘Seig Heil!’ i odlazi na posao tek nekoliko metara dalje od kuće gdje je smješteno nekakvo veliko zdanje. Njegovo ime je Rudolf Höss i on je upravitelj koncentracijskog logora Auschwitz…

Treba li vam reći nešto više o radnji ili vam je tijelom već prostrujao osjećaj jeze? Da, mislim kako je ovaj surealan opis sasvim dovoljan kako bi predočio užas koji slijedi. U uvodu spomenuti redatelj se ovim, lako ću reći životnim, projektom pozabavio jedno puno desetljeće, a konačan rezultat je film koji će vas dobrano uzdrmati, uznemiriti i potaknuti na razmišljanje. Već po dovršetku svojeg posljednjeg filma, ZF trilera ‘’Ispod kože’’, Glazer se domogao još neobjavljene knjige Martina Amisa ‘’Zona interesa’’. Sadržaj ga je duboko potresao i zaintrigirao, a kad toj opsesiji pridodate još i njegovo židovsko podrijetlo, postaje vam sasvim jasno kako se tog projekta nije mogao olako odreći. Njegov otac, tad još uvijek živ, upozoravao ga je da se ostavi prošlosti i pusti je da do kraja istrune, no Glazer je svim svojim bićem osjećao kako poruka koju knjiga širi mora biti i filmski prepričana.

Snaga Glazerova filma

Sama radnja i scenarij filma tek su djelomično nadahnuti Amisovom knjigom i Glazer je fokus prebacio striktno na ‘pravu’ obitelj Höss sve kako bi se mi gledatelji mogli još i lakše poistovjetiti s njima. Znam, mnogi će dok sad čitaju ove riječi pomisliti kako je nemoguće uspoređivati bilo koga od nas s ozloglašenom nacističkom obitelji i pravim inkarnacijama ovozemaljskog zla, ali vjerujte mi, u tome i leži snaga Glazerova filma. Promatrajući Hössove kako bezbrižno zalijevaju cvijeće, organiziraju vrtne zabave, brčkaju se u bazenu ili zanesenjački razglabaju o daljnjim životnim planovima dok se u blizini potiho prolamaju vriskovi žena i djece, pucnjevi i suklja gusti crni dim iz ogromnih dimnjaka, namećemo si sami pitanje: Je li ljudska vrsta uistinu tako prokleta i pokvarena da misli samo na sebe? Odgovor na ovo pitanje, mislim, znate i sami i baš tu se skriva razlog zbog kojeg je Glazer bio uporan u stvaranju ovakvog teškog projekta.

Prije negoli i sami (pre)lako izlanete antisemitizmom zatrovane riječi kako ni ‘oni’ danas nisu ništa bolji jer još uvijek traje njihov odvratni čin genocida u pojasu Gaze, razmislite još jednom. Ovo nije film o ‘ovima’ i ‘onima’, ‘’Zona interesa’’ je film o ‘nama’. Biti toliko ispunjen zlom i nasiljem, a nazivati se čovjekom, krajnji je čin licemjerja, a ljudska povijest, kao i sadašnjost nažalost su pretrpane licemjerima. Glazer namjerno nije želio raditi ‘još jedan’ film o žrtvama već isključivo o počiniteljima zločina. I to kroz vizuru običnih, radišnih i ambicioznih ljudi. Židovi i ostali logoraši za njih ionako nisu bili ljudi već sredstvo, materijal koji će im pomoći u izgradnji boljih karijera i općeg prosperiteta, a takav bolesni mentalni sklop možemo lako kod mnogih iščitati i danas.

Dugogodišnje pripreme

Autor filma je u više navrata kao svojeg uzora naveo nedodirljivog Stanleya Kubricka, čovjeka koji je bio i ostao poznat po perfekcionizmu i detaljnim, višegodišnjim pripremama uoči snimanja svojih uradaka, ali i po naglašenoj vizualnoj i zvučnoj estetici što se može lako iščitati i u Glazerovim radovima. Ovdje je njegov pristup bolno realističan, reklo bi se i kvazi dokumentaristički (zbog potrebe snimanja je inzistirao da se izgradi posve identična kuća u neposrednoj blizini logora dok je o svim znanim i neznanim detaljima vezanima uz obitelj Höss istraživao godinama), a to postiže uporabom skrivenih kamera, metodom koju je koristio i za svoj prethodno spomenuti film ‘’Ispod kože’’.

Gledatelj se tako nalazi u svojevrsnoj voajerističkoj ulozi promatrača bolesnog ‘nazi reality showa’ i cijelo vrijeme svjedoči nevidljivim, ali sveprisutnim činovima gnjusnih zločina. Značajnu ulogu u dočaravanju tog nelagodnog osjećaja dakako preuzima primjena zvuka, ali i proganjajuće glazbe skladane od strane Mice Levija, a Glazer gotovo nadrealističnu atmosferu naglašava i kroz pomno osmišljene kadrove čistog eksperimentalizma.

Zahtjevnu zadaću su dobili i glumci, a Christian Friedel (pamtimo ga po ulozi u hvaljenoj i rado gledanoj TV seriji ‘’Babilon Berlin’’) i sveprisutna Sandra Hüller (‘’Anatomija pada’’, ‘’Sisi i ja’’, ‘’Toni Erdmann’’) su jednom riječju, maestralni. Naizgled, oni su obični ljudi koji od uzornih pripadnika radničke klase pokušavaju postići nešto više, ako je moguće, status pravih buržuja, ali svakom novom stresnom situacijom oni ispoljavaju svoju pravu, dijaboličnu stranu. Takav psihopatski genom su dakako prenijeli i na svoju djecu pa tako ne čudi kad jedan od najmlađih članova obitelji gotovo nezainteresirano promrmlja: -Nisi to trebao učiniti.- dočim u određenoj situaciji stražari upucaju neposlušnog zarobljenika.

Od uvodnog crnila i ništavila pa sve do muzejskih eksponata iz genocida i simboličnog spuštanja niz stubište u tamu, ‘’Zona interesa’’ je pravi celuloidni vapaj i glasna poruka upozorenja. Obavezno pogledati!