GORAN JOVANČEVIĆ: “Apsurdno je da seniori postaju teret klubovima”

Domaćim porazom od Triglava u posljednjem sportskom vikendu prije početka odgode svih natjecanja vaterpolisti Zadra 1952 su završili četvrtu sezonu u regionalnoj A-2 ligi gdje su se među 12 klubova našli na desetom mjestu.
– Sezona je bila rezultatski neuspješna. Posebno ako pogledamo ono što smo odigrali lani kada smo bili osmi, s puno više bodova. Ciljeve koje smo postavili nismo ostvarili. Igramo da bismo pobjeđivali i napredovali, a to ove sezone nismo odradili u mjeri da bi na kraju bili zadovoljni. Možda smo i precijenili svoje mogućnosti. Na početku razigravanja za plasman od sedmog do 12. mjesta nakon poraza od Medveščaka, a posebno nakon Zemuna, kada smo izgubili sve izglede za doigravanje za Prvenstvo Hrvatske odigrali smo ispod svakog minimuma.

Gulaš i rezultat
Ipak…
– Konačan rezultat je kao kad kuhate gulaš, jedan kvalitetan sastojak nije dovoljan već treba više njih. Nažalost, nismo imali ni dobru klimu u prvoj momčadi, čemu smo svi pomalo pridonijeli.
Jovančević ne krije da bi bliža budućnost mogla donijeti značajne promjene u prvom sastavu.
– Na kraju svake sezone ne znamo što nas čeka na početku sljedeće, premda je vrlo izvjesno da će se neke stvari značajno promijeniti i da ćemo doživjeti pomlađivanje. S takvom, novom momčadi upitno je kako dalje i kojim smjerom nastaviti. Goriva ima onoliko koliko ima financija, a svi dobro znamo da u našem klubu ne nedostaje entuzijazma i ljudi koji u rad daju cijelog sebe. No, ako želite negdje otputovati to košta, a ako to niste u stanju platiti onda je nemoguće i nastupati u nekom natjecanju.
Jovančević nastavlja:
– Osnovni cilj kluba je i dalje rad u školi vaterpola gdje imamo izvrsne rezultate. Međutim, prva momčad je ogledalo kluba i lokomotiva koja vuče. Dok prva ekipa bilježi rast i rezultatski pomak to djeluje na sve mlađe kategorije. I oni koji govore o sportu da seniorski pogon nije bitan, ti o sportu i ne znaju baš puno. Zbog toga nam se i događa, i to ne samo lokalno ili samo u vaterpolu nego općenito u svim kolektivnim sportovima, pad kvalitete, pad rezultata, osipanje djece iz sporta i manjak motivacije. Kad dijete napuni osam ili devet godina njihova i motivacija roditelja, koji nam pomažu u radu, počinje opadati.
Fraze kako »mi radimo s djecom« za Jovančevića su običan alibi.
– Ako ćemo govoriti o sportu, onda moramo govoriti o seniorskim rezultatima. Da, i mi radimo s djecom, osvajamo medalje na nacionalnim prvenstvima i sve je to lijepo, ali koliko to dugoročno vrijedi bez seniorskih rezultata? Zamislite da dođete u bolnicu i da vas liječi dijete. Možda će to dijete jednog danas odrasti i postati liječnik, ali do tada treba vas liječiti netko stariji. Tako je i u sportu koji nije nadogradnja, nego potreba društva.

Sponzori
Jasno je da Jovančević aludira na sustav financiranja sporta u Zadru.
– Seniori su izravno vezani za financije bez kojih je iluzorno išta očekivati. Mislim da je zadarski vaterpolo, ali i cijeli zadarski sport u rezultatskim poniranjima u svim sportovima gdje ima jako puno novaca, ali oni su raspršeni. Danas je sve uvjetovano financijama i rezultat se više ne može ostvariti samo na entuzijazmu ili želji. Sustav financiranja kakav je danas donosi apsurd, a to je da seniori, osobito oni najkvalitetniji, postaju uteg klubovima i zato ne čudi da ih se klubovi odriču i ponovno aktiviraju teorije o radu s djecom. I tako u krug. Do kada, ne znam.
Na pitanje o tome zašto klubovi nemaju sponzora koji bi pokrivali financije Jovančević kaže:
– To nam se uvijek nametne kao primjedba, ali volio bih vidjeti koji to klub ne samo u Zadru, nego u Hrvatskoj ima ozbiljnog sponzora koji pokriva značajniji iznos u proračunu. Pritom ne mislim na sponzorsko financiranje koje je na ovaj ili onaj način politički uvjetovano. Ima stotinu načina financiranja seniorskog sporta, ali ima i jednako toliko mogućnosti da netko kaže da se to ne smije ili ne može.
Konačno…
– Ne bojim se za nastavak vaterpola u Zadru, ali imam jednu veliku bojazan. Bojim se da sport ide u smjeru u kojem ne želimo i da ćemo ga, ako se nešto bitno ne promijeni, gledati u svjetlu onih političkih zbivanja koji su nama svakodnevica i priče uz kavu, dok će sportski rezultati, koji su nekada plijenili i bili glavna tema u zadarskim kafićima i dokonom provođenju vremena, pasti u zaborav.

Koronavirus? Moramo nešto početi raditi, inače…

Generacije zadarskih vaterpolista desetljećima su čekale zatvoreni bazen. Konačno, 2009. godine dobili su ga na ŠC Višnjik. I zasukali rukave te u malo više od jednog desetljeća postigli sjajne rezultate, sa svim uzrastima, od mlađih nada do seniora. Nakon što je prevencija od koronavirusa prošli tjedan zatvorila bazene, vaterpolisti su opet – na suhom. Baš kao i plivači i skakači u vodu…
– Razlika je u tome što smo se prije i bez bazena mogli okupljati. Sada nam je i to uskraćeno. Ne znamo koliko će ovakva situacija potrajati, ali sa sportske strane moramo uskoro nešto početi raditi. Jedan mjesec bez treninga znači korak natrag od barem šest mjeseci – kaže Jovančević i dodaje da će svi igrači uskoro dobiti upute za individualni rad.
– Sastavili smo program za sve kategorije, od najmlađih do prvog sastava. Jasno nam je da je vaterpolo momčadski sport, da bez zajedničkog rada u vodi nema ništa, ali kondicijski dio svatko donekle može sam održavati. Vjerujem da će igrači to shvatiti i krenuti s radom kod kuće.
 

Vrbnjak: Mogli smo puno bolje

Ivan Vrbnjak (20) ove sezone je kapetan Zadrana. Poput ostalih suigrača Vrbnjak na upit o vaterpolu samo sliježe ramenima.
– Čekamo što će biti. Nema treninga, nema utakmica i to mi teško pada – ističe Vrbnjak koji većinu vremena provodi kod kuće.
– Svi smo čuli upute brojnih službi i toga nam se pridržavati.
Kad je riječ o prošloj sezoni Vrbnjak naglašava kako se »moglo puno bolje«.
– Sigurno je da vrijedimo više od ostvarenog rezultata. Nažalost, izgubili smo neke ključne utakmice i nakon toga se kvaliteta igre spustila ispod očekivane. Ipak, nisam razočaran jer smo prošli dobru školu u kvalitetnoj ligi.
Još od 14. godine Vrbnjak je svako ljeto bio u mladim nacionalnim selekcijama. U prosincu se pripremao za Svjetsko prvenstvo do 20 godina na kojem za njega na kraju nije bilo mjesta.
– Izbornik je tako odlučio i ja to poštujem. Očito su u tom trenutku na mom mjestu bili igrači kojima je mogao više vjerovati. To mi je samo motiv da radim još više.
O najavljenim promjenama u prvom sastavu Vrbnjak se ne izjašnjava.
– Prerano je razmišljati o tome što će biti sljedeće sezone. Nadam se samo da ću znati dobro odlučiti što i kako dalje.