»Da nam je danas samo dio zajedništva koje smo osjećali tada«

Zamolili smo nekoliko poznatih Zadrana da se prisjete Dana međunarodnog priznanja Hrvatske koji se obilježava u spomen na 15. siječnja 1992. godine kada je Hrvatsku priznalo 20 zemalja svijeta. To je pokrenulo val priznanja te su do kraja siječnja Hrvatsku priznale 44 države. Prvi ju je, podsjetimo, priznao Island 19. prosinca 1991. godine, a 13. siječnja sljedeće godine Vatikan, koji je na međunarodnoj sceni već nekoliko mjeseci bio lobirao za priznanje Hrvatske.

Kotač povijesti pokrenuo se u pozitivnom smjeru
Zvonimir Vrančić, predsjednik Gradskog vijeća Grada Zadra, živo se sjeća tog vremena. Ističe kako je ovaj datum jedan od najvažnijih u hrvatskoj povijesti, uz datume prvih demokratskih izbora i odluke o razdruživanju od ostalih jugoslavenskih zemalja.
– Mi koji smo suvremenici tog vremena znamo da je postojalo vrijeme prije 15. siječnja i vrijeme poslije 15. siječnja 1992. godine. U vrijeme raspada Jugoslavije mnoge institucije još nisu imale službeni status. Hrvatska vojska se tek stvarala, još nije imala status službene državne vojske. Značajni dio Hrvatske je još bio okupiran, a do oslobođenja je bilo još dosta vremena. Bilo je to vrlo teško i iscrpljujuće prijelazno razdoblje sve do tog datuma. S priznanjem koje je Hrvatska dobila od država svijeta, od članica UN-a, Europske unije, kotač povijesti se pokrenuo u pozitivnom smjeru, govori Vrančić koji je u to vrijeme radio kao liječnik u zadarskoj Općoj bolnici, ali i kao zamjenik predsjednika sanitetskog stožera za Zadar i Dalmaciju.
– I sam taj sanitet je funkcionirao na dobrovoljnoj bazi. Organizirali smo liječnike, medicinske setre i tehničare, opremu i sve na nekoj neslužbenoj bazi, da ne kažem polulegalnoj. Isto tako smo surađivali s dobrovoljcima na terenu te s dragovoljačkom vojskom. No, iza 15. siječnja i to se promijenilo te je i za nas u sanitetu to značilo prekretnicu. Postrojbe su počele dobivati imena, statuse, formirala se Hrvatska vojska i uz nju i njezin službeni sanitet. Osim što smo tim priznanjima dobili jednu institucionalnu snagu, dalo nam je to i veliku nadu, vjetar u leđa za oslobođenje cijelog teritorija, rekao je Vrančić.

Narod zaslužuje puno bolje
Za komentar smo upitali i Željka Mikina, dugogodišnjeg SDP-ovog gradskog vijećnika.
– Jako je puno godina prošlo, ali taj je događaj bio i ostao jako važan, to je jedan od najvažnijih dana u povijesti Hrvata jer bez toga ne bi bilo ničeg od ovog danas. Međunarodnim priznanjem su Hrvatskoj širom otvorena vrata da postane država koja može biti ravnopravna u svijetu, koja ima svoje interese, ali i ulogu i obvezu u cijelom društvu, što se danas dijelom i događa, govori Mikin.

"Bili smo vojska u nastajanju, a neprijatelj nas je nazivao paravojnom formacijom. Nakon priznanja, mi smo bili službena vojska koja brani svoju državu. Za cijelo društvo je međunarodno priznanje značilo jako puno"
Marko ČULINA

On je, kako kaže, u to vrijeme bio u Zadru te je imao obveze u vodstvu zapovjedništva tadašnje obrane grada Zadra.
– Nastalo je veliko ushićenje nakon priznanja jer je to značilo potvrdu Hrvatskoj da ima pravo na svoju državu i svoju slobodu. To je dalo snagu za nastavak u smislu oslobođenja, ali i meni osobno je bilo poticaj da se još više angažiram u predsjedništvu SDP-a kao što sam i radio prvo kao predsjednik, a poslije kao gradski vijećnik. Bila je to potvrda da se isplati dio svog života i vremena uložiti u politički angažman kako bi nam bilo bolje. Nažalost, iz ove perspektive moram reći da nam je, nakon svega toga, trebalo biti bolje. Ovaj narod zaslužuje puno bolje – i bolje stanje u državi, i bolje političare, pri čemu mislim i na vladajuće i na oporbene. Ali nadu ne smijemo nikad gubiti, zaključio je Mikin.

Na liniji obrane
Marko Čulina, prvi zapovjednik 112. brigade, istaknuo je da je, pri obilježavanju Dana međunarodnog priznanja Hrvatske važno prisjetiti se vremena u kojem je Hrvatska bila.
– U to vrijeme prije 28 godina Hrvatska je bila u jednom teškom krvavom obrambenom ratu, napadnuta od JNA uz pomoć domaćih ljudi koji su digli pušku na svoju državu. Mi smo već od 1. kolovoza 1991. branili teritorij od Kruševa, Jasenica pa kasnije preko Ravnh kotara… S obzirom da smo bili tek vojska u formiranju, izgubili smo jedan dio sela, ali ipak smo veliki dio našeg teritorija obranili, uključujući grad Zadar te komunikaciju s otokom Pagom. Prije samog priznanja, 3. siječnja smo imali žestok napad na području Rupalj-Suhovare-Poličnik. Obranili smo ta sela, a potom i Zemunik Donji. Tako da smo na tim obranama dočekali dan priznanja. Obranili smo ono smo trebali, bilo je teških i krvavih borbi, izgubili smo do tad 35 branitelja, ali nakon priznanja uslijedile su oslobodilačke akcije do samog kraja. Vraćajući naš teritorij, zaradili smo to priznanje, rekao je Čulina.
Još jedna važna promjena, kako dodaje Čulina, bila je u službenom statusu same vojske.
– Bili smo vojska u nastajanju, a neprijatelj nas je nazivao paravojnom formacijom. Nakon priznanja, mi smo bili službena vojska koja brani svoju državu. Za cijelo društvo je međunarodno priznanje značilo jako puno. Kamo sreće da danas imamo barem dio zajedništva koje smo imali tada. Svi smo bili spremni pomnoći jedni drugima, pomoći slabijima, primati prognanike, a danas, nažalost, samo svađe i podjele. Uz takvo zajedništvo, bila bi nam Hrvatska sigurno puno uspješnija i razvijenija, nego što je danas, zaključio je Čulina.