»Mislio sam da nikada neću naučiti zanat, jer je brod skulptura, umjetničko djelo«

 
Iako je kao dijete Nikola Čeprnja imao snove kako će ići u školu za elektičara, ili još bolje za konobara što mu je srcu bilo draže, njegovi su se dječački snovi u 14. godini života preokrenuli. Otac ga je poslao izučiti zanat za kalafata u Betinu, kod majstora Mira Markova.
I tako je mali Nikola iz Radošinovaca, koji nije imao nikakav doticaj s morem osim pogleda na Vransko jezero kada bi po okolnim brdima čuvao ovce i koze, otišao učiti za brodograditelja.
Rado se Nikola sjeća tih dana pa se pomalo sjetno vrati u vrijeme svojih prvih susreta s majstorom.
– Moj otac je bio veliki prijatelj sa Betinjanima i Murterinima. Za vrijeme 2. svjetskog rata hranio ih je, jer tada na otoku nije bilo ništa za jesti. Bio sam mali kad smo došli kod njih na feštu za Velu Gospu i tada je moj otac pitao majstora kalafata Mira mogu li doći na zanat kod njega. Miro mu je rekao da sam baš pravi, snažni dečko, koji bi mogao izučiti za brodograditelja.
I tako je Nikola došao na more i sprijateljio se sa drvetom. Kako kaže, nije mu bilo lako. Mislio je da čari zanata nikada neće svladati dok je gledao svog majstora Mira kako virtuozno radi s drvetom.
– Kao dijete sam počeo učiti zanat i mislio sam da ga nikada neću naučiti, jer je brod skulptura, umjetničko djelo. Kada sam gledao kako majstor teše, spaja dijelove, pitao sam se hoću li ja ikada to uspjeti, emotivno priča Čeprnja te ponosno kaže kako je nedugo nakon toga počeo i sam raditi te da ga je krenulo i da još od tada traje ljubav između njega i drveta.

Majstor Miro ostavio najjači pečat
Betinjani i Murterini mladog su šegrta prihvatili kao pravi prijatelji, a kasnije su ga kao gotovog majstora sa zanatom prihvatili i poslovno. Nakon što je kalafat iz Ravnih kotara završio zanat, ostao je i dalje na Murteru. Otamo je otišao kad je morao odslužiti vojni rok, a onda se ponovno vratio i nastavio raditi kod svog majstora. Sjeća se tih dana jako zorno, jer kako kaže, ipak je to razdoblje života koje je na njega ostavilo najjači pečat te odredilo i kasnije pozive u životu koji su uvijek bili vezani uz drvo. Međutim, nakon smrti učitelja koji je doživio moždani udar, odlučio je otići živjeti u Zadar, ali prije toga je dovršio narudžbe koje je njegov majstor za života dobio.
– Nakon majstorove smrti, ostalo je osam brodova koje sam dovršio do kraja. U izradi su mi pomogli svi ljudi koji su kod mog majstora izučili zanat i to su bili majstori staroga kova. Kada smo narudžbe napravili i posao doveli do kraja, onda sam gospođi Ivanki, udovici majstora Mira, rekao da odlazim u Zadar jer ne želim živjeti na Murteru, prisjetio se Nikola koji je u to vrijeme imao i djevojke iz Vodica, no još uvijek se želio ženiti jer je htio živjeti slobodno i po svojoj volji. U Zadar se vratio 1970. godine, a onda je upoznao i buduću suprugu u Varaždinu koju je potom doveo u Zadar.

»Bog je stvorio sve kako bi čovjek bio povezan s prirodom pa je tako stvorio i drvo. Osobno ne volim vidjeti plastiku u kući i sve što mogu pretvorim u drvo.
Nikola Čeprnja

– Dok je moj brat Luka studirao u Varaždinu, često puta sam išao kod njega i tamo sam upoznao Ivanku, dobru prijateljicu bratove žene. Nakon što smo se skompali, doveo sam ju u Zadar, kaže Čeprnja i prizanje da je to za njega bio najdraži dio života.
Dolaskom u Zadar, kalafat iz Radošinovaca zapošljava se u tvrtci G. P. »Jadran«. Ikao je bio izučeni majstor, morao je polagati ispite za tesara i stolara, nakon čega je postao voditelj stolarije u toj tvrtci u kojoj je i ostao do kraja. No za njega život bez brodogradnje nije bio potpun, pa je nakon radnog vremena išao raditi na brodovima. Kad su mu djeca, Hrvoje i Anita, otišli na studije, trebalo je više novca i tada je morao raditi dan i noć.

U maketarstvu pronašao mir
Kada je trebalo biti najbolje, kada su djeca završila studij, zaposlila se i osnovala svoje obitelji, pogodila ga je najveća tragedija. Supruga mu je preminula u 57. godini života. Shrvan tugom i samoćom započeo se baviti maketarstvom kako bi mu noći brže prolazile, jer su ga očaj i tuga izjedali.
– U maketarstvu sam našao mir. Nakon ženine smrti imao sam osjećaj da noći nikada neće proći. Kada sam radio makete bio sam staložen. Znao sam do kasno u noć raditi. Dok bi televizija »turpijala« ja sam radio bucele i sve ono što treba na brod doći, sa suzama u očima priča Čeprnja, nadodajući da se vjerojatno nikada ne bi bavio maketarstvom da nije doživo tu tešku tragediju, izgubio ženu koju je silno volio i poštivao.
Zbog boli koja ga je pratila Čeprnja se posvetio maketarsvu do perfekcionizma i stvorio makete koje su zbog svoje originalnosti primjećene.
– Možda sam jedini koji radi originalne minijature. Moje makete jedino odstupaju omjerom od originala, a sve drugo na njima je
kao na originalnom brodu, kaže Čeprnja, ističući kaka kod njega nema ljepljenja, već je sve čavlima zabijeno.
Posebno je ovaj ponosan na brod »Branimir« koji je star 117. godina, jer je napravio stopostotnu pravu braceru, koja nije ovakva kakvu ju danas kod mosta u sezoni vidimo, jer je prilagođena i izmijenjena zbog turizma.
Kao zaljubljenik u drvo, Čeprnja se nikako ne može pomiriti sa plastikom koje na žalost ima sve više, jer ju je jednostavnije održavati, ali kalafat Nikola sve što može pretvara u drvo, jer smatra da je ono prirodno i čovjeku blisko.

Drvo kao poveznica s prirodom
– Bog je stvorio sve kako bi čovjek bio povezan s prirodom pa je tako stvorio i drvo. Osobno ne volim vidjeti plastiku u kući i sve što mogu pretvorim u drvo, kaže nadovezujući se na pomodarstvo i na sve češću pojavu plastificiranja brodova.
– Sve više se brodova plastificira i to je jako porazno, jer majstora više nema, kaže Čeprnja, koji objašnjava kako ni ljudi više nemaju vremena kao nekada kada su guštali brod uređivati, pa čak i razgovarati s njim. Danas sve ide na brzinu pa kako se brzo živi, tako se i umire, sjetno kaže brodograditelj.
Iako je mišljenja da on to neće doživjeti, ipak vjeruje da će se drvo vratiti, jer je plastika uništila čovječasntvo. Raduje ga što se barem Autrijanci i Slovenci vraćaju prirodnoj ljepoti drveta i drvenim brodovima za jedrenje, ali ne skriva nadu da će i Hrvati odbaciti plastiku i vratiti se drvetu.
– Plastika nije dobra, ona čovjeku nije bliska. Kad stojite u brodu u kojem ima plastike, vi gubite ravnotežu kad izađete van broda. To je očiti dokaz da plastika nije prirodna, poručuje kalafat, podsjećajući kako stranci više paze da su u dodiru s prirodom pa zato interijere brodova oblažu u drvo, a nerijetko i palube u mahagonij.
Čeprnja, koji i danas s guštom gradi brodove kao da nije u godinama u kojima je, poziva mlade ljude da se prihvate zanata i brodogradnje.
– Zanati odumiru i to je veliki problem. Nema bačvara, krojača, električara, mehaničara. Sve što se pokvari ne može se popraviti nego kupiti novo, a to je strašno, poručuje majstor od zanata, te poziva mlade ljude da prestanu jadikovat te da ako nemju ambicije za potrošiti desetak godina na studije, se uhvate zanata i rade.

NEMA MAJSTORA OD ZANATA
Nikola Čeprlja tvrdi kako plastika nije dobra ni za ljude, ni za prirodu. Činjenicu da se sve više brodova plastificira drži poraznim, a kao razlog za to navodi nedostatak majstora i to što ljudi više nemaju vremena kao nekada za uživanje u brod uređivanju brodova.

Ninska Condura nije originalna
Ovaj, možda još jedini živiću kalafat iz Ravnih kotara sa izučenim zanatom u Betini rado priča o restauraciji Condure Croatice na kojoj je čak tri puta radio, ali ističe kako ova Condura nije originalna.
– Ja sam po nacrtu iz vojarne na Ravnicama napravio Conduru ninsku, ali tvrdim da nije originalna, jer ovoj restauriranoj prova i krma padaju dok je jarbol u sredini, objašnjava majstor Črpnja, nadodajući kako su u origilanoj Conduri bila dva jarbola s jedrima na lijevoj i desnoj strani s kojima se upravljalo pomoću dva bucela i nije bilo timuna, nego se pravac određivao pomoću jedara sa 4 duga vesla a što na ovoj današnjoj nije tako, zaključio je kalafat.
Nikolina MOJIĆ