Hommage jednom djetetu

Zahvaljujući snimci BBC-a njezino je uplakano lice obišlo cijeli svijet. Željka Jurić bila je 6-godišnja djevojčica koja je u plavom kaputiću, pogleda zamućenog suzama, u apokaliptičnoj sceni koračala porušenim i spaljenim Vukovarom u koloni 19. studenoga 1991. godine. No, i 28 godina kasnije ona je jedan od najsnažnijih simbola vukovarske kalvarije. Hrvatska nikada nije zaboravila Željku, kao što ni ona nikada nije zaboravila tragediju svoga rodnog grada – napisala je u jučerašnjem izdanju Večernjeg lista novinarka Renata Rašović, donoseći nam vijest o tome kako ova legendarna Vukovarka, danas majka 10-godišnje djevojčice, želi sagraditi Muzej sjećanja na rat, nakon što je kupila kuću u mjestu Berak koju će urediti u spomen na Vukovar.

Slom civilizacije
Svaki je rat svojevrsni slom civilizacije, u njemu se ljudskost, kakvu mi razumijemo u tradiciji prosvjetiteljske ideje, razara i čovjekovu zbiljnost ispunjava radikalno zlo. Tekst u Večernjaku otkriva zašto je ova djevojčica toga kobnog dana bila uplakana. Četnici su pred njenim očima pokosili rafalom čovjeka koji je u njezinu djetinjem srcu značio anđela zaštitnika, koji joj je pružao oslonac i sigurnost nakon što joj je otac napustio obitelj. To je bila jedna od prvih scena s kojom se suočila mala Željka kada je padom Vukovara s ostalim civilima iz podruma izišla na svjetlo dana.
Nije ni slutila da će postati simbol. Rat ju je iznjedrio kao herojsku sliku junaka i žrtve, njezin je lik postao mjesto pamćenja. Njezina osobna tragedija, preoblikovana u figuru nacionalne sudbine, uzdignuta je u značenje kolektivne tragedije koju je hrvatski narod doživio u ovome gradu nakon njegova pada 18. studenog 1991.
Željka je postala svojevrsni nacionalni spomenik, i više od toga. Jer, kod ratnih spomenika, naš komemorativni odnos prema žrtvama ostaje anoniman, dok nam lik Željke Jurić Mitrović u prvi plan stavlja identifikacijski trenutak između nas koji doživljavamo i onoga što doživljavamo.

Ostavila dojam
Željku Jurić Mitrović upoznao sam na Dan državnosti 25. lipnja ove godine. Da nije ostavila takav dojam na mene, ne bi vjerojatno bilo ni ovog prigodnog osvrta na žensko lice koje simbolizira jednu od najvećih nacionalnih tragedija hrvatskoga naroda u novijoj povijesti. Osoba koja me je upoznala sa Željkom, naravno, naglasila je o kome se radi – o »djevojčici u plavom kaputiću«, jer je od tada ipak prošlo 28 godina i danas je ona odrasla osoba, zrela žena i majka.
Njezina skromnost, poniznost, plahost u ophođenju, štoviše neka emanacija nelagode koja zaiskri iz njezina pogleda kada ju se predstavlja kao junakinju, upravo je ono što daje Željki snažan pečat istinskog junaka. To je duboki dojam koji je ostavila na mene, dojam koji inspirira i uči nas onome što je i veliki Einstein jednom rekao: Samo istinski veliki ljudi nemaju potrebu govoriti o svojoj veličini.
Danas, točno na 28. godišnjicu tužne kolone u kojoj je sa strahom i suznim očima koračala i djevojčica u plavom kaputiću, prisjećamo se Vukovara. Ali i Škabrnje. Dva mjesta, dva toponima, dvije riječi u kojima je stisnuta cjelokupna kultura sjećanja na Domovinski rat. Kultura u kojoj su Željka, Vukovar i Škabrnja mjesta toga pamćenja.

ISTINSKA JUNAKINJA DOMOVINSKOG RATA
Njezina skromnost, poniznost, plahost u ophođenju, štoviše neka emanacija nelagode koja zaiskri iz njezina pogleda kada ju se predstavlja kao junakinju, upravo je ono što daje Željki snažan pečat istinskog junaka