Vrlo, vrlo pametni gips

Kada razmišljam o povijesti, pokušam se baš uživjeti u to doba. Krenem od ljudskog karaktera, koji se ne mijenja baš kao ni ljudske emocije, dodam podatke što je tada bilo poznato izumljeno, što su realno mogli jesti… Najmanje u ta razmišljanja uključujem tko je bio trenutni Cezar, vladar, kralj jer to je nekako na kraju malo bitno. Donose zakone, ili ih ne donose, počinju se ratovi ili završavaju. Naravno po glavi dobiju mali ljudi, uredno ostanu bez svega i moraju se snalaziti kako umiju i znaju… I to tako stoljećima…
U Starom Rimskom Carstvu na primjer su imali ludo sposobne graditelje, dovodili vodu tu kod nas u Zadru čak iz Biograda, Majstorska cesta, Via Salarija, jedna od slavnih »svih cesta koje vode u Rim«. No ako bi se povrijedili prilikom gradnje ili dobili po sebi mačem u jednom od ratova, ti ljudi, realni i zaista postojeći baš kao vi i ja morali su razmišljati o puno konkretnijem problemu od toga da li se Imperij proširio ili ne. Slomljena noga i to možda otvoreni prelom je mogla značiti sigurnu smrt od infekcije, a krivo zaraslo potpuni invaliditet u svijetu u kojem nije bilo taksija ili autobusa.
Pa su se liječili sa onim što su imali. I njihov izum je bio jednako toliko genijalan koliko i njihovi aquadukti! Ranu bi isprali antiseptičkim uvarcima na bazi šmrike za koju su primijetili da ju ne napadaju nametnici pa ako je ona zdrava, valjda će biti zdravo to što je u njoj i za nas. Pa onda menta, kamilica i fantastični med ako su ga se mogli dočepati. Uslijedilo bi užasno bolno namještanje kosti, a podsjećam nije bilo anestetika boljeg od napiti žrtvu kao čep od vinske boce. A onda su na to slagali nevjerojatan izum – gips od gaveza!!
Osušeni i samljeveni korijen i bijelog i crnog gaveza su miješali sa vodom ili i dodatno sa još uvaraka i nanosili baš kao gips. Kada bi se osušio postao bi tvrd, ali za razliku od današnjeg gipsa, taj je nastavljao izlučivati sve ono što čudotvorno posjeduje, i nastavljao liječiti. I to potpomažući nevjerojatno regeneraciju i kože i vezivnih tkiva i kosti, djelovao je protuupalno obnavljajuće, hranjivo za tkiva, zaustavljao je odmah krvarenje zahvaljujući velikom udjelu kalija. Zaista genijalno!!! Zato se ta biljka i zove još i consolida, od consolidare-učvrstiti. Latinski naziv joj je Symphytum officinale za crni gavez a S. tuberosum za bijeli. I oba su ljekovita jer sadrže iste sinergije djelatnih tvari: inulin, kolin, karotin, alkaloide, tanine, glikozide, sluzi, smole, eterično ulje, no najvažniji njegov sastojak je alantoin. Alantoin dijeluje na izrazito brzu regeneraciju stanica kako epitela tako i dubljih tkiva, a u sinergiji sa kolinom koji je esencijalan za izgradnju staničnih stijenki čak i onih neuronskih u mozgu, popravlja štetu čak i kod oštećenja živaca, ujedno do aktivnog djelovanja alantoina dolazi i u sudjelovanju s drugima aktivnim tvarima iz gaveza pa je tako auksin biljni hormon koji potiče alantoin u stvaranju novih stanica i tkiva.
Zato je lako zaključiti da se gavez koristi za zacjeljivanje vanjskih i unutrašnjih rana, oteklina, posjekotina, ogrebotina, modrica, lomova i krvarenja, kod uganuća, iščašenja, nategnuća mišića i tetiva, te psorijaze, gnojnih apscesa, proširenih vena, dekubitusi, opekotine. A i u kozmetici je krema koja je iz raja izašla, hidratizira, njeguje kožu obnavlja ju i popunjava bore. Smatrali su je biljkom »iz raja izraslom«
Njezina učinkovitost je toliko nevjerojatna da su jadni rimski vojnici brzo zaključili da je onaj korak – prvo dobra dezinfekcija rane apsolutno neophodan. Naime ukoliko u rani ostanu patogeni, a gavez toliko brzo zaustavlja krvarenje i potiče zarastanje rane, da postoji opasnost da se u ranu zatvori i izvor infekcije. A to ni ne moram reći koliko je loša ideja.
Postoji pomalo zabune oko crnog i bijelog gaveza. Danas je jako moderan onaj crni, pa čak i dolazi do savjeta da je bijeli otrovan. E pa oba su otrovni ukoliko se primjenjuju oralno. U sebi sadrže alkaloide koji su u kliničkim ispitivanjima pokazali da izazivaju laboratorijskim bijelim mišovima rak na jetri. Pa bi bilo poželjno izbjegavati čajeve, ili mlado proljetno lišće kao jestivo zelenilo. Doduše strogo uzevši, ono je jestivo samoniklo bilje, no kako je količina koja bi bila bezopasna, teško odrediva u svijetlu tih novih istraživanja, bilo bi bolje izbjegavati. A vanjska primjena nije za preporučiti trudnicama.
Ali i bijeli i crni gavez korijen sadrže ono što nam treba za izradu ljekovite masti. Da bi se dobilo ulje ili mast od gaveza, trebamo korijen, koji se obavezno osuši, pa tada sitno samljeven stavlja u ulje po izboru na 4-6 tjedana, uz svakodnevno protresanje. I nikako na Sunce!
Drugi način je zagrijavanje u masti/ulju nekih desetak minuta. Pa se dan iza toga ponovno zagrije, procijedi kroz krpicu-i eto savršene pomoći kod pošasti današnjeg načina života: bolna leđa.
Vremena su se promijenila, Stari Rimljani nisu imali antibiotike, anesteziju, gips… No eto, znali su zaista lukavo iskoristiti ono što jesu imali na raspolaganju. I to toliko lukavo, da kada bi mi se kojim nezgodnim slučajem desilo da mi koja koščica kvrcne, skoro, skoro pa da bi mi bilo draže uvaliti ju u gips od gaveza…