DRAGON TEATAR I pošteni građani nerijetko postaju korumpirani da bi opstali

Kako bi svojim studentima što bolje objasnila korupciju, posebice njenu aktualnost, voditeljica Dragon teatra Maja Šimić prije nekoliko dana u prostorijama udruge organizirala je predavanje „Moralna pustoš suvremenog društva: sociološki osvrt na fenomen korupcije“. Predavač je bio student diplomske razine sociologije i anglistike Hrvoje Pašalić.

Nastoje obraditi klasike
 – Kazališna škola Dragon teatra za mlade i odrasle odabirom naslova koje obrađujemo nastoji dotaći klasike, bilo integralno ili fragmentarno. Započevši s Niccolom Ammanitem, preko Euripda, Edgara Allana Poea, Miroslava Krleže, Williama Shakespearea i Augusta Strinberga, odabir ovogodišnjeg rada pao je na Nikolaja Vasiljeviča Gogolja i njegovo djelo „Revizor“. Radnja se događa u dalekoj provinciji u kojoj vladaju nered i korupcija. U takvoj sredini pojavu kicoškog besposlenjaka i blefera Hlestakova mještani zbog gluposti i straha zamjenjuju za državnog revizora. Korupcija, mito, zlouporaba položaja i moći sinonim su ne samo nekadašnjega nego i našega doba. Iako je riječ o kompleksnom pojmu različitih vrsta i pojavnih oblika, može se reći da korupcija označava zlouporabu povjerenih ovlasti za privatnu korist, o čemu će biti više riječi u večerašnjem predavanju, naglasila je Šimić, rezimirajući kratko ono što je te večeri bilo na „repertoaru“.
– Pri ulasku u ovu temu bio sam prisiljen na neki način krenuti od nule, te je prvi korak bio upoznavanje s postojećim sociološkim opusom koji problematizira fenomen korupcije. Ono što me pomalo začudilo je činjenica da je ovo područje u sociologiji nedovoljno istraženo – posebno u usporedbi s nekim drugim posebnim sferama. Dakle, s jedne strane imamo fenomen kojeg mnoštvo stručnjaka iz različitih društvenih znanosti smatra jednim od najvećih problema suvremenog društva, a s druge znanost koja, najjednostavnije rečeno, proučava to isto društvo, pa je činjenica da sociologija baš i nije pokazivala veliki interes za ovo područje definitivno zanimljiva.

Fenomen korupcije
Razlozi za to su vjerojatno kompleksni i višestruki, no u metasociološkoj literaturi se eksplicitno ističu tek dva: s jedne strane, teza prema kojoj su koruptivne aktivnosti u nekim zemljama zapadnog svijeta bile poprilično rijetke, te, s druge strane, poteškoće u empirijskom zahvaćanju, odnosno mjerenju korupcije, u slučajevima kada je i postojala želja da se s tim uhvati ukoštac. Oba razloga su na svoj način problematična; kada je riječ o prvom, sporno je to što se u toj tezi krije pretpostavka da je korupcija ponajprije, ili gotovo isključivo, odlika slabo razvijenih ili nerazvijenih zemalja, dok je u razvijenim zemljama Zapada ona prije iznimka, nego pravilo. Ovakva pretpostavka na jedan dosta diskutabilan način relativizira fenomen korupcije, mogućnost relativnog  sagledavanja fenomena u smislu variranja unutar pojedinih društava, ali i univerzalan društveni fenomen u smislu trajnosti i rasprostranjenosti. Zadržavajući se na prvom razlogu, možda je još važnije naglasiti hegemonijsku ulogu zapadne sociologije koja je na neki način diktirala trendove i određivala dominantne teorije, paradigme, pa i područja interesa, što se zatim prelijevalo i na ostale dijelove svijeta u kojima je sociologija bila u ranijoj fazi razvoja. Dakle, kao i moralnost, korupciju je jako teško zahvatiti izravno, pa su empirijska istraživanja osuđena na mjerenja različitih indeksa percepcije ili samopercepcije, što na koncu rezultira time da su takva istraživanja često tek ilustrativna i u najbolju ruku indikativna. Drugim riječima, ono što se ustvari mjeri jest tek percepcija o raširenosti korupcije, a ne direktno korupcija, istaknuo je u uvodu Pašalić.
U nastavku predavanja on je vrlo detaljno razradio fenomen korupcije naglasivši da je za početak važno definirati sam termin, što je već problem budući da, kako je rekao: postoji mali milijun definicija od kojih su neke čak i u neskladu jedne s drugima.
– Nekakav zajednički nazivnik bi se mogao naći u tvrdnji da je riječ o djelovanju pri kojem se obnašanje neke javne dužnosti koristi u privatne svrhe na način koji krši pravila igre. Osobno sam se odlučio za definiciju Husseina Alatasa, koji je definira kao „podčinjavanje javnih interesa privatnim ciljevima, koje uključuje kršenje normi dužnosti i blagostanja u pratnji tajnosti, izdaje, prevare i bešćutnog zanemarivanja posljedica koje će snositi javnost“. Kada je, pak, riječ o vrstama korupcije, neki autori razlikuju korupciju prema tome je li u nju uključena država, odnosno njezin predstavnik pa ako je država uključena, onda se radi o političkoj korupciji, a ako nije, tada se radi o privatnoj ili o poslovnoj korupciji. Dosta učestala klasifikacija jest ona prema veličini, učestalosti i značajnosti korupcijskih djela, a prema ovoj podjeli postoje dvije vrste korupcije: korupcija na visokoj razini i korupcija na niskoj razini. Korupcija na visokoj razini je vrsta korupcije koja obuhvaća sudsku, izvršnu i zakonodavnu korupciju, dok je korupcija na niskoj razini ona koja obuhvaća različite javne službe. S obzirom na to da prvu nalazimo među visokim državnim dužnosnicima i političarima, a drugu među djelatnicima javne uprave koji su zaduženi za provedbu odluka, propisa i mjera politike, ove dvije vrste korupcije se ujedno nazivaju i političkom, odnosno administrativnom ili birokratskom korupcijom. Uz te imamo i sistemsku korupciju kao posebnu vrstu korupcije, koja je toliko raširena da zahvaća sve sektore društva te dovodi do stanja kada ljudi počnu misliti da se bitka protiv korupcije više ne može dobiti.

Zahvaćeni svi dijelovi društva
Drugim riječima, radi se o korupciji koja je toliko sveobuhvatna da su se institucije, pravila i norme ponašanja već prilagodile na koruptivni način djelovanja te je takvu vrstu korupcije, koja je prešla određeni prag rasprostranjenosti, iznimno teško iskorijeniti s obzirom da u takvim društvima i pošteni građani nerijetko postaju korumpirani da bi opstali. Širenje korupcije na sistemsku razinu teži kolektivizaciji pa kako se korupcija širi, tako raste i njezino društveno prihvaćanje te će u slučajevima kada postoji generalno podrazumijevanje korupcijske klime još više ljudi vjerovati da je ona neizbježna i očekivana, objasnio je Pašalić i dodao kako mu se čini da je upravo to jedan od najvećih problema vezan za korupciju – svojevrsna normalizacija koja se ogleda u stupnju prihvaćanja korupcije kao neizbježne.
Predavanje je zaključio riječima da korupcija nije isključivo problem nepoštenog i nemoralnog pojedinca, no jednako su manjkava i objašnjenja koja razloge traže i nalaze isključivo u strukturnim pritiscima što govori u prilog multidisciplinarnog, holističkog pristupa kojim bi se ovaj, ali i brojni drugi društveni problemi pokušali zahvatiti u svojoj cijelosti.