Zadarski ilustrator Blind Artist i njegova Tvornica mašte uvode nas u čudesan svijet ilustracija

Zadarski ilustrator Blind Artist, iza kojeg se krije Marin Franić iz Lukorana, i njegova umjetnička radionica Tvornica mašte uvode nas u čudesan svijet maštovitih ilustracija za djecu, ali i sve one koji se tako osjećaju. Njegov moto je, kako kaže, da nema odrastanja, a na svom dijalektu, na kojem najviše voli govoriti, otkrio nam je nešto više o sebi.

Zašto Blind Artist? Koje je značenje toga imena?

– Ima jedna anegdota iz škole, još iz djetinjstva… Kako jako slabo vidin mama mi je kupila naočale i u školi su mi se rugali, pa san uze veliki kamen i stuka te naočale u tisuću komada. Blind Artist je nastao kao poruka koja se bori protiv ruganja, a u školama dici pričan kako je ruganje najgora stvar i kako to ne smijemo raditi. Svi smo mi različiti u gomili istih i u tome i je sva lipota!

Otkud ideja za Tvornicu mašte?

– Već k’o malog bosog stvora u mon Lukoranu privlačila me je umjetnost i sve što je drukčije. Oduševljavale su me boje, muzika, pokret, glasne i jasne poruke koje je umjetnost kao takva mogla iščupati iz dubine sebe. Prve ploče, The Doors, Floyd, Nirvana, Queen… Rock, blues, elektronika. Nakon je doša’ Nu metal, koRn, bend koji me je trajno usmijeri’. Tako je i sa crtanjen, ilustracijon, veliki put, istraživanje i potraga. Sve oko nas je inspirativno. Umjetnost nosi slobodu, a čovjek bez slobode je tišina, dublje od tišine. Tvornica mašte je idejno nastala puno, puno prije, prije ovog dana, negdi doli u Lukoranu dok još nije ni imala ime. Kad razmišljam, zastanen, niti se ne sićan više sebe prije Tvornice. Volin misliti da smo jedno, da smo srasli u jedno jedro za put. Svi smo mi brodovi, putnici u prolazu, poruka… Jedino je bitno koliko ćemo traga ostaviti iza sebe. Moja Tvornica mašte nema ni zastavu niti posebne zidove, tako da plovi kako želi i di želi. Želin da sve bude iskreno, boso i ogoljeno, bez kopera i šminke. Ljudi i djeca to osjete, reakcija je sve više i više te san zahvalan nebu svakog dana na tome. Ljudi u prolazu me često pitaju kako je Sirota, Bepo, Pinel i Kukica, kako je galeb Slavko i ostali likovi iz Tvornice mašte.

Foto: Osobna arhiva

Kombinacija stvarnog i maštovitog

Stara latinska kaže Nomen est omen. S kojim imenom se najviše poistovjećujete?

– Ja sam malo Marin Franić, malo Blind Artist, a nekako najviše na početku i na kraju Tvornica mašte! To je sve ono što san i kako vidin svoj život, iskreno i pomalo svojeglavo. Predstavljam dokaz, od kosti i mesa, da se more, ako dovoljno viruješ i želiš, snovi se ostvaruju. Sićan se kako bi po cile noći crta, boja i stvara. Ujutro bi odlazi raditi na restauracije crkava i spomenika, nakon djece i svih ostalih obaveza, pa onda opet navečer Tvornica. Sve to nebo vrati. Ja san neka kombinacija stvarnog i maštovitog svita. Govorin o tome jer želin da potaknen dicu da slijede svoje snove i svoj put…

Foto: Osobna arhiva

Što vas najviše inspirira?

– Najviše me inspirira moja obitelj i naša dva dječaka, Leni i Paško. Oni su pomoćnici u Tvornici i kada stvaran neke likove oni ih uvik prvi vide. Inspiracija je svugdi oko mene, moja glava je puna misli i komadića svega. Ako se radi o pisanju, onda je to škoj, Lukoran i djetinjstvo u kojem san trajno zapeo. Želin da svi znaju za to posebno misto. Tamo mi sarce kuca lipše, dokle redin masline ili ziđen suhozide, mocire… Često znan pogledati u to ogromno nebo iznad nas i buden zahvalan jer san dite škoja. Sa svojon obitelji trenutno živin u Zadru, iako voli ovaj grad, ali ja san više otok, rog jarca, napuknuta zora iz poznatog Preradovićevog stiha, miris ulja, soli i Lukorana. Doli se osićan najlipše i kada vidin da moji malci sve to osite jednako kao i ja, znan da smo na dobron putu odgoja. O Lukoranu pišen priče, štorije, verse, želin sačuvati te stare riči, koliko god mogu. O njemu crtan, to su moji korijeni na koje san ponosan, nepresušna inspiracija, kao sito koje curi, bez kraja, točke. Dijalekt i tradicija je nešto najvridnije. Ipak, ja san tek ono prethodno spomenuto sanjivo i bosonogo dite iz Lukorana. Radi san stvarno svašta u životu, od arheoloških iskopina, restauracije crkava, imali smo čast raditi Šibensku katedralu, brodogradilište, pa sve do restorana, a kuhanje je meni još jedna velika obiteljski usađena jubav od moje mame Meri, od mojih nana… Ali uvik san crta i pisa ujutro na kavi i na poslu. Pauza koju san želi, da udahnen, nije se dogodila, sve to na kraju nebo vrati. Puno je truda, jubavi u Tvornici mašte…

»Otrovao« me Petar Pan

Slogan Tvornice mašte glasi »Nema odrastanja! Nikad više!«. Zašto?

– Kako me trajno oduševio ili »otrovao« Petar Pan ne slavin rođendan, tako da za godine moran pogledati u dokument. Bosi dječak u meni je trajno živ, pun snova! Petrov san Pan, ali isto Tvornicu mašte puštam da produži kičmu i rastegne se u svom kreativnom putu i da diše u bojama! Zašto?! Pa… Kao pokušali smo odrasti, ali nismo uspili, ne do kraja. U ovon svitu oko nas, materijalnome i iskrivljenome, mi još virujemo u ono malo HVALA, MOLIM, IZVOLI i OPROSTI i sve te male stvari ispisane VELIKIN slovima. U svitu punon oružja i glupih ratova mi smo pojedinci i virujemo da more i da mora bolje. Neko možda pomisli da je iskarikirano, imaginarno, ali mislin da je dovoljno stvarno, i više nego. Svi ti pokušaji odrastanja pod odgrizenim noktima rodila su prisegu Nikada više… Ako Tvornica potakne jednog malca na lipo, na ono dobro, ja san sritan i moj put ima smisao. Želin pokazati djeci da se može trudon, ljubavlju i radon nacrtati svoj komad svijeta i obojati ga u svoje boje. Nekad je možda teže biti svoj do kraja, ali je okus na ton putu zvanon život puno, puno bolji. Drago mi je da iman priliku govoriti o tome na glas po školama, vrtićima, promocijama.

Foto: Osobna arhiva

Kako biste opisali svoj stil? Koju tehniku najviše koristite?

– K’o mali doli na škoju san uvik šara, crta… od stripova, grafita i pa do svega ovoga di san evo sad. Crta san ljudima za prve tuševe, do prvih autorskih ugovora za razne naklade i uvik san virova da me nebo vodi. Likovnost je ono što volin i dizajn je ono što će mi ukočiti oko. Volin detalje, sve drugačije ili drukčije, slobodno i svoje. Van okova i pravila. Volin pojedince. Mislin da svako iza dubina u oku čuva priču. O tome pišem, o tome crtam. Za izražavanje koristin sve i svašta, ali tuševi su nekako moja velika jubav. Volin old school izričaj kao kad gledamo starinske animacije ili listamo stare slikovnice. Volin oblaste likove i razigrane linije. Volim crni tuš razbijati bojama, sve je igra u Tvornici.

Slikovnice i knjige

Surađivali ste s brojnim zadarskim umjetnicima. Na čemu trenutačno radite?

– Naravno, volin grad Zadar i pojedince umjetnike. Zadar je pun odličnih umjetnika. Čast mi je surađivati s drugin umjetnicima koji su svoji. Spajanje različitosti je izazovno. Puno je tu već projekata i naklada kao što su Pap Rac, Školska knjiga, Panacea, Forum… Puno suradnika. Zahvalan san svima koji prepoznaju rad i poruku Tvornice. Trenutno radim na novim ugovorima. Nastavljam ilustrirati slikovnicu »Optimist oko Zadra« zajedno s Mirjanom Mrkelom, Franom Herendom, Petrom Kuzmić, u stvari njezin nastavak. Nedavno je dobila i svoju englesku verziju. Surađujem i s Arheološkim muzejom Zadar i pedagoginjom Jelenom Vekić Bašić. Oživili smo zajedno premijerno maskote PINEL i KUKICA, a priča tek kreće u život, veselin se i hvala još jednom muzeju na pozivu. Reakcije su izvrsne i srce nan je veliko. Završavan svoju slikovnicu »Dječak koji sakuplja oblake«, o dječaku koji ima Down sindrom i proučava različitost i istost. Pripremamo za tisak i knjigu »Dvorac lutaka« te mi je želja objaviti zbirku »Riči verse, tišine…« kao dar ili hvala svome škoju. Zatin suradnja s DV Latica, nova slikovnica. Neke nove premijere, ne smin sve odavati. Tu je i nastavak suradnje za Turističku zajednicu Preko, ilustracije za info tabele na poljskim putevima. To mi je k’o san, to je ipak moje doma pa mi duplo sve znači. Volin da se ta priča nastavlja za našu Martinu Dubolnić Glavan koja nas je prerano napustila. Tako je možemo produžiti, sačuvati. Ona je virovala u mene, a ja virujen da je ona još s nama, bosa, na jednoj od staza ispod vela neba.

Postoji li nešto u Tvornici mašte što još uvijek nije ostvareno?

– Ako bi želi još nešto ostvariti vezano za Tvornicu onda je to da napišen verse za neku od klapa koje volin. I nova izložba u duhu one ulične na Kvart art festivalu. Možda i da se napokon naspavan…ili ne. Naravno tu je i humanitarna akcija o kojoj želin govoriti i pozivati pojedince da se priključe. Akcija udruge HU Brižna srca, Mirta Tomas. Sakupljaju se i dalje sredstva za izgradnju, odnosno za dovršavanje škole u Africi, Esan. Želin da Tvornica i dalje plovi slobodna i svoja. Hvala svima koji su prepoznali duh i jubav, teskotove, crteže. Hvala o sarca, za sve. Hvala Zadarski list za sve silne godine iza nas, na podršci i praćenju puta. Znači mi. Do snova… Ne manje… TVORNICA MAŠTE – Blind Artist.

Foto: Osobna arhiva