Od vrhunskih domoljubnih pjesama do parodija kojima su se skupljali politički bodovi

Thompsonova muzika je hibrid zadnje faze Bijelog dugmeta, Divljih jagoda i nekakvog degeneriranog ogranka “pastirskog rocka”, sve to upakirano u neki derivat “heavy metal” izričaja
Kada je u pitanju domaća estrada, upravo je zanimljivo koliko je ona često povezana s politikom, tj. koliko često pojedini izvođači koriste domoljublje u svrhu što boljeg samoreklamiranja, a samim tim i što bolje zarade. Pojedinci se kunu u svoj nacionalni identitet, u veliko hrvatstvo, iako se za mnoge zna da nisu uvijek tako mislili. Također, bilo bi zanimljivo zamisliti kako bi se u onoj bivšoj državi držali neki koji su svoju popularnost stekli tek u ratnim i poratnim vremenima, jer povijest nas uvijek može naučiti nečem korisnom.
PJESME KOJE SE “NISU SMJELE” PJEVATI
U ona davna vremena čak smo i mi (tada) mladi znali da postoje neke pjesme koje nije pametno pjevati u javnosti. Doduše, s obzirom da ih se nije izvodilo, nije ih se ni moglo pjevati, jer je malo ljudi znalo kako uopće idu, a radilo se o pjesmama “Tvoja zemlja”, “Ustani Bane” i “Vila Velebita”. Pratio ih je loš glas da ćeš, ako ih pjevaš, u najmanju ruku završiti na ispitivanju u Miliciji, ako ne i na Golom otoku, što je možda nekada i bilo, ali ne i u vrijeme moje davno prohujale mladosti. Znalo se da te pjesme postoje, ali kako idu riječi i melodija, to se nije znalo. A kada je došlo do demokracije i skidanja anateme, dogodila se jedna čudna stvar. Nakon što su dva-tri puta otpjevane na nekim priredbama, te su pjesme opet, po drugi put, potpuno pale u zaborav, kao da nikada nisu ni postojale. Kada sam sredinom 90-ih morao svirati po pirevima, već sam se pripremio za njih i skinuo ih, ali mi je na moje veliko iznenađenje objašnjeno da se navedene pjesme ne pjevaju jer ih jednostavno nitko nikada ni ne traži.
Objašnjenje ove zagonetke je vrlo jednostavno. U njima nema ništa nemoralno, krvoločno i primitivno, ništa što bi budilo niske strasti. Pristojne su to pjesme, s običnim domoljubnim riječima, a što je najvažnije, treba to znati i otpjevati i nisu takve da ih bilo tko može urlati u tri sata ujutro pri povratku sa svadbe ili fešte.
SKUPLJANJE DOMOLJUBNIH BODOVA
Neko se vrijeme, osobito neposredno prije, ali i za vrijeme rata, moglo čuti uistinu svašta. Bilo je jako važno buditi domoljubni duh kod publike i po mogućnosti na tome prikupiti što više političkih i ekonomskih bodova. Nikada neću zaboraviti jednog smiješnog zadarskog pjevača koji je neposredno nakon završenih prvih izbora, prilikom nekog maratonskog koncerta, pjevao na trgu Pet bunara. Nesretnik je nastupao već u 4 sata popodne, kada je u publici bilo troje djece, dvije bake koje su se vraćale sa šetnje po rivi, jedan mladi par koji se grlio sjedeći na bunaru i ja, koji sam ranije pobjegao sa posla i tu slučajno prolazio. Lik je dakle na plejbek odzijevao svoje dvije pjesme i onda, nakon mlakog aplauza (u stvari, pljeskao sam samo ja – iz samilosti), ničim izazvan rekao doslovno: “Hvala dragi moji Zadrani i Hrvati. Divno je u ovom trenutku biti tu pred vama i biti Hrvat”(?).
Kada sam to kasnije pričao ljudima nisu mi vjerovali, a trebali su, jer se u to doba nakotilo jako puno takvih kojima su bila puna usta hrvatstva i domoljublja, ali samo onda kada je trebalo izvući nekakvu moralnu ili materijalnu (ovo drugo češće) korist.
RATNE PJESME
Početkom rata, pokazala se potreba za određenom vrstom pjesama koje bi budile nacionalnu svijest, pozivale na otpor i hrabrile stanovništvo, kako ono na prvoj liniji bojišnice, tako i civile u skloništima (naravno u onim krajevim koji su se poput Zadra našli na udaru topovskih plotuna). O pjesmi “Moja domovina”, kao najznačajnijoj, u ovome je Magazinu povodom njene dvadesetogodišnjice izašao cijeli članak pa ćemo je sada samo spomenuti kao primjer dobro zamišljenog i realiziranog projekta. To se može reći i za izdanja “Rock za Hrvatsku”, kao i za još neke manje poznate projekte.
Osim navedenog, u to je doba svatko tko je znao sastaviti dva stiha i tko je dva puta graknuo na televiziji snimao domoljubne pjesme. Te tamburaški band aid, te funky aid (legendarni stih “zašto ruše nam crkve, kada molitva je sve”), pa glumački Band Aid u kojem su tri zagrebačke glumice na čelu s Šovagovićevom pjevale nekakvu verziju Lili Marlen s hrvatskim tekstom, pri čemu su se držale velevažno kao da su upravo pobjednički, na bijelom konju umarširale u oslobođeni Zagreb. Nećemo dalje nabrajati jer je u to vrijeme bilo toliko tematskih pjesama da bi bilo nemoguće sve spomenuti, ali neke ipak moram.
OD BOGA I OD ALAHA
Od pjesama koje bi mogli posebno izdvojiti, neizostavna je jedna koja se jedno vrijeme možda i najviše puštala, a to su bile “Hrvatine” Đuke Čajića. Ovaj se ratni marš slušao danju i noću, karakterizirale su ga ritam koračnice, jednosložne rime (put-ljut; zbroj-boj; nas-glas; znat-rat), ali je ipak najzanimljiviji bio stih “to je zemlja Hrvatska i od Boga i Alaha” koji se kasnije, za vrijeme sukoba s Muslimanima, pokazao krajnje neprikladnim. Legendarna je bila i pjesma koju su zajedničkim snagama izvodili Ivo Fabijan, Vera Svoboda i izvjesna Ljerka Palatinuš “Kreni gardo bandu gazi” koja se puštala vrlo kratko, a ako pogledate na internetu taj vrlo zanimljiv spot, shvatit ćete i zbog čega.
Puno su se slušali i Stublićeve “E moj druže beogradski” (odgovor Bore Đorđevića i “Minđušara” sa “E moj druže zagrebački” je bio toliko jadan i vulgaran da je bolje o tome ne govoriti) i “Bili cvitak” koji se godinama svirao po svadbama (samo bi se ono “iznad Kruševa” mijenjalo s nazivom mjesta odakle su mladenci tako da sam jednom morao izgovoriti “spusti jedan bili cvitak iznad Svetog Filipa i Jakova”). Meni se osobno najviše svidjela pjesma “Why” Daleke obale, ali bilo je tu i drugih lijepih uradaka koje je i danas zanimljivo poslušati.
KAZETE S RADIO BENKOVCA
Zanimljiva je priča vezana uz narodnjake. Imao sam na tadašnjem poslu jednu kolegicu, ne previše inteligentnu, ali vrlo, da tako kažem, šovinistički nastrojenu. Znala je ta za sve na poslu tko je odakle i je li mu ujna od strine iz Lišana Ostrovačkih ili Tinjskih. Nekoliko tjedana nakon akcije “Oluja” primjetili smo da stisnuta grla, u falšu, pjevuši nekakve stupidne stihove i to još na ekavici. Kada smo je pitali što to pjeva ona nam je, jednostavna kakva je već bila, rekla da je u njihovom automobilu osim krunice na retrovizoru, hrvatskog grba i još jedne naljepnice o kojoj ne bi sada pisao, kao stalna postava muzeja, svoje mjesto našla i hrpa narodnjačkih kazeta najgore vrste pokupljena sa Radio Benkovca, a u kojima sada zajednički uživaju i ona i njen mužić. Ali, to su bila vremena kada su se slušači takve, recimo muzike, još bojali da ih se ne proglasi prosrpskočetničkojugounitarstičkom bandom pa ih nismo morali trpjeti u javnosti.
TRI KUMA – TRI NARODNA PJEVAČA
Kada govorimo o domoljublju i pjevanju (pretenciozno mi je bilo reći “o glazbi”) onda su među najistaknutijim likovima tzv. “tri kuma” – Miroslav Škoro, Marko Perković i Mate Bulić. O ovom zadnjem ne znam ništa jer ne slušam balkanske narodnjake, ali ova prva dvojica se najčešće navode kao sinonim za domoljubnu pjesmu. Iskreno, ono što sam čuo meni više zvuči kao nekakva “ratnička” pjesma jer im je tema evociranje ratnih uspomena i postratnih zbivanja vezanih uz sudstvo. Škoro je inače inteligentan i duhovit čovjek, ali nadimci koje mu daju (mali Balašević ili mali Thompson) su krajnje neprimjereni s obzirom da je s jedne strane uistinu miljama daleko od Balaševićeve karizme i talenta (tu i tamo ubode nešto, ali to dakako nije to), a s druge je strane ipak artistički dorečeniji od Perkovića. On u javnosti jako zanimljivo priča o premisama, konkluzijama i personifikacijama, što je način izražavanja koji će njegovi obožavatelji (kao i oni njegovih kumova) sigurno razumjeti.
Što se Thompsona tiče, tu je stanje još jasnije. Napominjem da pišem samo o glazbenoj strani njegovog djela, ne i o političkoj. On, naime, osim pjesme “Vjetre s Dinare”, u svome repertoaru i nema neko umjetnički značajnije ostvarenje. Svidjelo se to nekome ili ne, njegova muzika je hibrid zadnje faze Bijelog dugmeta, Divljih jagoda i nekakvog degeneriranog ogranka “pastirskog rocka”, sve to upakirano u neki derivat “heavy metal” izričaja. To se također odnosi i na pjevanje koje neodoljivo podsjeća na Alena Islamovića iz doba Jagoda i već spomenute Dugmetove faze. Ustvari, meni to najviše sliči na nikad prežaljenu bosansku grupu “Nervozni poštar”.
TRI NEVJESTE – TRI KANAĐANKE
Da je korisno u svojim pjesmama tu i tamo spomenuti hrvatstvo, među prvima je otkrio Houra iz Prljavog kazališta. On to radi donekle umjereno, ali dosljedno, iako od toga i ne ubire neku značajniju korist. Jer budimo realni – Kazalište ipak ima dovoljno kvalitetnog materijala za održavati koncerte, a ne političke mitinge. Houra je u ovom kontekstu značajan zbog pjesme “Mojoj majci (Ruža hrvatska)” koja je, iako zvuči kao da je izvodi U2 iz srednje faze, postala njihov zaštitni znak. S obzirom da je to obiteljska pjesma, zanimljivo je primjetiti da su tri značajna “hrvatska” izvođača (i Škoro i Thompson i Houra) svoje supruge našli daleko od rodne hrvatske grude, u Kanadi (netko bi zloban sad primijetio da je zgodno kada djeca imaju rezervnu putovnicu, ali ja neću biti takav).
A kada smo kod obitelji zanimljive su i dvije pjesme koje nose isti naslov – “Sine moj” jednu je napisao Perković (“vodi te Bog – izdati roda svog / samo je vjera sačuvala mene” i sl.), dok je druga uradak Harija Rončevića (“svaku tvoju suzu teško podnosim”). Zanimljive su zbog toga što pokazuju kako se o istoj temi može pjevati na dva načina. Iako imaju identičan naslov one su tematski potpuno različite jer jedan pjeva od Bogu, vjeri i domovini, a drugi o svom djetetu. Poslušajte i sami pa ćete bolje razumijeti. Ne sumnjam u iskrenost oba autora, ali jedna pjesma iskazuje ljubav prema svome djetetu, dok je druga iznošenje političkih stavova.
SVI SU PJEVALI “RAJSKA DJEVO”
Ovaj ćemo prvi dio teksta završiti kako smo i počeli – pjesmama zbog koji se išlo u zatvor. Nakon što sam se godinama vucarao po svadbama i feštama (onom zlobniku koji je rekao da sam “hopa-cupa” glazbenik poručujem da sam bio i “hopa-cupa” snimatelj) i tamo slušao razne likove, došao sam do zaključka da su u bivšoj državi ljudi najviše išli na policiju (i u zatvor) zbog pjesme “Rajska djevo”. Ako je to istina (u što ja osobno sumnjam), ispada da je upravo apsurdan broj ljudi zbog toga imao neugodnosti, a shvatio sam i zašto. Zato što su prkosno pjevajući crkvenu pjesmu osim svoga hrvatstva dokazivali i svoje vjersko opredjeljenje, što kod mnogih ide u paketu. Tužno je što je to nekima i danas na prvom mjestu, a zanemaruju osnovne postulate samog kršćanskog nauka kao takvog. No, to je već druga tema.
U SLJEDEĆEM NASTAVKU:
Svirati u Srbiji ili ne? / Narodnjaci naprijed! Ostali stoj! / Jučer o bratstvu i jedinstvu – danas o hrvatstvu / Slavonski tamburaši i “Rokeri sa Moravu” / “Računajte na nas” u sto verzija / Mi eventualno bismo, ako biste vi možda
[email protected]

 JEDAN PIR U POSEDARJU

Kada smo se već dotakli svadbi, red je malo podrobnije i o njima razmisliti. Na moje veliko iznenađenje, nisam imao nekih negativnih iskustva po tom pitanju. Vjerojatno zato što je u doba kada sam se time bavio postojao jedan narod, jedan vođa i jedna stranka, pa nije ni moglo doći do gužve kao u Kovačićevoj “Registraturi” kada su se potukli oko toga hoće li svirati “furlansku” ili “oberštajersku”. Sigurno nije bilo toga da se na piru svađaju hoće li se svirati “Ruža hrvatska” ili “Druže Tito mi ti se kunemo”. Ali, jednom sam 1994. svirao pir baš u Posedarju i sve je bilo dobro i fino dok jedan momak nije uzeo mikrofon i pitao znamo li tu i tu pjesmu. Malo smo se začudili jer nikada za nju nismo čuli, a on je onda bez pratnje zapjevao neki grozni narodnjak i to od početka do kraja, bez obzira što je preko puta, na drugoj strani Novigradskog mora, još bila srpska vojska. Zašto ovo navodim? Zato jer su mnogi zadarski glazbenici odustali od sviranja po svadbama (zamijenili su ih oni s jačim želucem), jer je sve češći slučaj da se nakon crkvenog obreda trubi po gradu s razvijenim hrvatskim i crkvenim barjacima, a iz automobila odjekuju pjesme koje više priliče krsnoj slavi u Novom Pazaru nego katoličkoj svadbi u Zadru. Samo što se svatovi jako uvrijede ako im na to skrenete pažnju.

 VICE VUKOV – LEGENDA KOJA JE IZBJEGLA ZAMKE I OSTALA DOSTOJANSTVENA DO KRAJA

Kad spominjemo pjesmu “Tvoja zemlja” ne možemo a da se ne sjetimo njenog interpretatora Vice Vukova – velikog pjevača, jednog od rijetkih za kojeg se može reći da je bio šikaniran i čija je karijera bila prekinuta u svom zenitu, iako se radilo o vrhunskom talentu. Simptomatično je da uključujući i navedenu pjesmu, Vice u svom repertoaru nije imao ništa što bi uznemiravalo ili navodilo na šovinizam ili ksenofobiju, osim što je trakice na narodnoj nošnji na Krapinskom festivalu stavljao u nizu crven-bijeli-plavi.
Ipak, kada je situacija pokazala mogućnost, Vice Vukov se nije naglo povampirio, počeo busati u prsa i spominjati nesretnu sudbinu. Ne, imao je seriju rasprodanih koncerata (mislim u Lisinskom), izdao ploču talijanskih evergreena, a kada se jedno vrijeme bavio politikom to nije bilo naplaćivanje starih dugova i zasluga, jer onda ne bi pristupio jednoj oporbenoj stranci, već bi se bavio pretvorbom i da ne nabrajam više s čim. Vice Vukov je rijetki primjer poštenog čovjeka koji je slijedio svoja uvjerenja držeći se strogo svojih moralnih principa, bez podilaženja niskim strastima.