Bajaga: Ne vjerujem da bih se s današnjom pameti slikao gol za naslovnicu albuma

To je bila Borina ideja. Mi smo tu imali neke prozirne gramofonske ploče na sebi. To je bilo vrijeme kada je počinjao punk i onda su ljudi gledali da budu što luđi. Ne znam bih li to sada radio. Ali, to je tako u mladosti… Dogodi se čovjeku

Zahvaljujući ljubaznosti organizatora, “Zadarski list” je imao termin za razgovor, ali pošto smo kolega Boris Kupčak i ja dobro odgojeni, nismo htjeli smetati nakon naporne svirke pa smo u dogovoru s Bajagom to obavili pred sam nastup. U vrlo srdačnom razgovoru, uz ponuđeno sponzorsko pivo (koje smo pristojno odbili), postavili smo mu nekoliko pitanja vezanih uz njegovu 35 godina dugu karijeru, kako u grupi “Riblja Čorba”, tako i s njegovim “Instruktorima”.
U ovaj si posao ušao vrlo mlad i vrlo si se brzo osamostalio. Tada si izjavio da ti nije normalno da netko tko je punoljetan još živi s roditeljima. Bi lidanas u ovim okolnostima rekao isto?
– Pa ne bi.. To sam ja bio mlad i nadobudan pa sam tako pričao. Evo, moj sin sada ima 21 godinu pa živi kod mene. Ja sam stvarno rano krenuo u muziku. S nepunih 18 godina sam svirao u “Ribljoj čorbi” koja je tada već bila poznata, tako da sam se ja kao mladi i nadobudni muzičar htio pohvaliti kako ja mogu živjeti sam. Ali, to je bilo teško i onda, a danas je i još teže.
Na “4 godišnja doba” predvidio rat
Imao si kratku, ali efektnu epizodnu ulogu u filmu “Profesionalac”, u kojem si radio i zapaženu muziku, kao i za film “Ni na nebu ni na zemlji”. Zašto nisi više radio na tom polju?
– Da, žao mi je zbog toga. Ali znaš, filmovi su jako skupi, njihovo snimanje, a ima dosta skladatelja filmske muzike. Evo, ja nisam baš u nekom cvijetu mladosti, imam skoro 52 godine, a za sada sam radio muziku za samo dva igrana filma. Ja se nadam da ću za života raditi još bar za dva. Lijepo bi to bilo.
Maxi singl “4 godišnja doba” je izašao pred sam rat. U nekim si pjesmama točno nagovijestio ono što će se dogoditi. Je li ti žao što si bio tako dobar prorok?
– Žao mi je, naravno, toga što se dogodilo, ali u to su osjećali mnogi umjetnici koji su živjeli na ovim prostorima. U mnogim pjesmama i u filmovima koji su se snimali, mogao si to naslutiti. Inače, umjetnici imaju tu sposobnost da predvide što će se dogoditi. Ne u onom smislu, kao neke proročice…
Mislim konkretno na pjesmu “U koži krokodila” u kojoj “ona” živi u zemlji koju “napuštaju ptice”.
– Jest, jest… A to je stvarno bila realna situacija da su i životinje zbog rata bježale iz šuma.
Čipovi u glavi
Ti si svoj stav i mišljenje jasno dao u svojim pjesmama i na vrijeme kada je trebalo, tako da te neću s time opterećivati. Ne misliš li da si bio malo prepesimističan s obzirom da evo ipak nastupaš u Hrvatskoj pred ljudima koji te dolaze gledati. Mislim konkretno na pjesmu “Bože, gde si?”
– Ne mislim. Mislim da je ta pjesma napisana točno kakvo je bilo vrijeme, kako sam ja tad osjećao. Možda je bilo i gore vrijeme nego što pjesma govori.
Oduvijek si spadao u, da tako kažem, “inteligentne” i odmjerene rokere. Ima li formalno obrazovanje utjecaja na formiranje ličnosti, osobito umjetničke?
– Pa mislim da nema toliko puno, ali svako obrazovanje nije loše. Bolje je imati ga nego nemati. Ali ne mislim da je za umjetnost toliko značajno formalno obrazovanje. Osobito sada u vrijeme interneta, kada kažu da će za desetak godina djeci ugrađivati čipove i da će moći oni sami “guglati” (pokazuje prstima na glavu). Kao, neće se više ići u škole, nego ćeš samo zamisliti neki pojam, a sve će ti o tom pojmu izaći u glavi, kao na googleu.
Pred koliko si ljudi svirao na onom čuvenom koncertu u Moskvi, kada je policija prekinula vaš nastup?
– To je bila ludnica stvarno. Rekli su nam da je bilo preko 250.000 ljudi. Ako je to istina… Ja to stvarno nisam mogao provjeriti jer je to bio otvoren prostor, ne neki stadion nego park, ali stvarno je bio ludi osjećaj. S tim da od tih 250 hiljada, jedno 240 uopće nije ni znao tko smo mi, ali to nije ni bilo bitno. Imali smo jako ozvučenje i svirali smo dobro.
Ti si, uz Lennona, jedan od rijetkih rockera koji se potpuno obnažio na omotu ploče (“Pokvarena mašta i prljave strasti” 1981.g. op. aut).
– Taj omot… To je bila Borina ideja. Mi smo tu imali neke prozirne gramofonske ploče na sebi. To je bilo vrijeme kada je počinjao punk i onda su ljudi gledali da budu što luđi. Ne znam bih li to sada radio. Ali, to je tako u mladosti… Dogodi se čovjeku.
Putovanja na istok
Odlaziš li još na Tajland i Daleki istok?
– Nisam bio dugo, ali nisam dugo ni putovao tako negdje daleko. Htio sam sam ići ponovno, ali pošto ima jedan dio svijeta gdje nisam nikada bio, a to je Latinska Amerika i Karibi, htio bi i to vidjeti.
Izdao si puno ploča. Možeš li za neku reći da ti je najdraža?
– Pa ne znam… Prva. Prvu smo svi sanjali. Znači, “Pozitivna geografija”.
Evo na kraju i jedno provokativno pitanje. Jesi li svjestan, da ti kao urbani rocker na ovoj turneji s gospođicom Jelenom Rozgom miriš dvije glazbene strane?
– Da. Znam. I drago mi je. Trudimo se uvijek nešto dobro napraviti pa se nadamo da će i od ovoga nešto biti dobro. Ali, mislim da je dobra turneja, da će biti uspješna i da će to lijepo proći. Ja stvarno volim nastupati svugdje i drago mi je da mogu ljudima odsvirati svoju muziku.

 BAJAGA DALEKO OD BORE

Nažalost, Bajaga je ni kriv ni dužan kod nekih slabo informiranih ljudi stavljen u istu vreću s Borom Čorbom, Mandićem i drugima koji su za vrijeme rata dolazili u ove krajeve i bili aktivni u politici, a potpuno ga se krivo povezuje ga se s pjesmama kninske grupe, da prostite na spominjanju, “Minđušari” (greška, jer se opet radilo o bivšem mu kolegi iz Riblje čorbe). Da bi konačno znali što je Bajaga radio i mislio u to doba ovdje ćemo citirati stihove pjesme “Bože gde si” koju je napisao ´93.godine i objavio na svom albumu “Muzika na struju”. Pročitajte pa zaključite sami.
Stotine kilometara daleko od mene
Il´prostim jezikom sa one strane rijeke
Gdje noću gore duše, planine i kuće
I neke svjetiljke sad toliko daleke
Hiljadu krikova i iscrtanih slika
Hiljadu užasa i strahova u noći
Hiljadu stvari o kojim ne želiš da pričaš
Hiljadu onih do kojih nećeš moći
Gdje si, Bože gdje si
Crni se dani redaju u nizu
Što još da se desi
Tako daleko, a tako, tako blizu
Sada je neko drugačije doba
I pjevaju se neke druge pjesme
Na kraju vjeka razlupala se slika
I ništa više isto biti ne smije
Sve one ulice što poznavao sam dobro
Niz koje ove noći nitko neće proći
Svi oni ljudi koje volio sam mnogo
A vidjeti ih više nikad neću moći