“Strašni” šišmiši trebaju našu zaštitu

Kako šišmiši spavaju danju, ulazeći u špilju pazili smo da ih ne probudimo. Uskoro se moglo začuti njihovo cijukanje koje koriste za međusobnu komunikaciju. Pustili smo profesionalke da odrade svoje. S potrebnom opremom u nekoliko su platnenih vrećica uhvatile jedinke, a fotografiranjem su pobrojale koliko ih je
Tri biologinje iz Hrvatskog biospeleološkog društva (HDSB) u špilji na izvoru rijeke Bijele kod Karina i u špilji Golubnjača kod Kaštela Žegarskog radile su monitoring faune šišmiša. Zavirili smo s njima u izvor rijeke Bijele u potrazi za šišmišima, koji zbog svog mističnog načina života, spavanja u mračnim špiljama danju, a lova noću, kao i holivudskog utjecaja, ljude nerijetko zastrašuju, a zapravo su ugrožene, ponekad i nejake životinjice kojima je prijeko potrebna naša zaštita.
Prvo istraživanje faune šišmiša ove su biologinje provele 2008. godine, a nastavak istraživanja naručila je i financira Javna ustanova za upravljanje zaštićenim dijelovima prirode na području Zadarske županije.
Zaštita kanjona i špilje
Prošle godine je istekla preventivna zaštita kanjona rijeke Bijele. Preventivna zaštita se proglasi na tri godine nad područjem koje se tek treba zaštititi i te tri godine vrijede propisi kao da je zaštićena. Kada se napravi stručna podloga i prikupe svi potrebni dokumenti, ide se u proces zaštite, no kod zaštite kanjona rijeke Bijele i Karišnice zapelo je na jednom papiru. U Ustanovi se još uvijek nadaju da će se ovaj lokalitet napokon zaštiti u kategoriji značajnog krajobraza.
– HDSB je već sudjelovao u izradi stručne podloge za zaštitu Bijele, a s obzirom na ugroženost šišmiša i važnost špiljskih staništa, angažirali smo ih i ove godine. To može biti značajno i za zaštitu lokaliteta jer čim je više ugroženih vrsta na lokalitetu, to je veća njegova vrijednost i mogućnost zaštite, kaže Morana Bačić, stručna voditeljica u Javnoj ustanovi za upravljanje zaštićenim dijelovima prirode na području Zadarske županije.
Biologinje Petra Žvorc, Norma Fressel i Vida Zrnčić prvo su obišle Golubnjaču i ustanovile da je ona povoljna za zimsku hibernaciju šišmiša, dok je u izvoru rijeke Bijele pretoplo za hibernaciju, ali je ta špilja značajna za ljetne kolonije, a povoljna je i za porodiljne kolonije (ženke s mladima) i migracije.
Kako šišmiši spavaju danju, ulazeći u špilju pazili smo da ih ne probudimo. Uskoro se moglo začuti njihovo cijukanje koje koriste za međusobnu komunikaciju. Pustili smo profesionalke da odrade svoje. S potrebnom opremom u nekoliko su platnenih vrećica uhvatile jedinke, a fotografiranjem su pobrojale koliko ih je.
“Ručno” mjerenje šišmiša
– Upravo smo u izvoru rijeke Bijele našle porodiljnu koloniju. Ovdje im odgovaraju uvjeti – temperatura, hranilišta, kukci izvan špilje koje jedu noću, zatim imaju potreban mir jer nema turista, već samo nešto alpinista u kanjonu. Našli smo oko 150 komada, dok ih inače u koloniji može biti i 10.000. Ovdje smo pronašle tipične špiljske vrste – veliki šišmiš, oštrouhi šišmiš, dugonogi šišmiš i dugokrili pršnjak, kazala je Petra Žvorc.
Uslijedilo je mjerenje jednog po jednog.
– Mjeri se masa tijela i duljina nadlaktice. Po tome se mogu razlikovati vrste šišmiša. Određuje se spol, ako je ženka, je li imala mlado, a po zglobovima na krilima može se utvrditi starost. Šišmiši u pravilu žive oko 10 godina, a najviše zabilježeno su 33 godine, objašnjava Norma Fressel dok mjeri šišmiša, a Vida zapisuje.
Nakon mjerenja, Norma samo ispruži ruku i šišmiš poleti natrag u mrak pećine.
Od 45 europskih vrsta šišmiša, u Hrvatskoj ih ima 35. Najveći šišmiš u Hrvatskoj (sredozemni slobodnorepac) ima raspon oba krila u dužini od pola metra. Procjenjuje se da u Hrvatskoj postoji ukupno 10.000 špilja, a od toga je poznato tek pedesetak značajnih za stanište šišmiša. Ako se te špilje ne zaštite, šišmiši traže drugo mjesto za migraciju ili zimski san, ili ugibaju.
– Zato je jako važno da se špilje zaštite, da se obrati pažnja na njih prilikom izgradnje infrastrukture ili razvoja turizma. Tako je primjerice u Veternici pronađen dobar kompromis, s obzirom da je to najznačajnije područje za šišmiše na sjeveru Hrvatske. Zimi je špilja zatvorena za turiste da bi šišmiši mogli neometano spavati zimski san. Kao financijska kompenzacija, ali i popularizacija zaštite ove ugrožene vrste, moguće je posvojiti šišmiša. Plati se 150 kuna, šišmišu se da ime, dobije se majica i besplatan ulaz u špilju. To postaje sve popularnije pa ljudi to jedni drugima daruju za rođendan i slično, priča Petra.
Gdje je Batman?
Inače, šišmiši se ne smiju buditi iz hibernacije jer tako gube velike količine energije. Ako se radi o porodiljnoj koloniji, ženke zbog takvog uznemiravanja znaju čak napustiti mlado.
Biologinje su ostale u špilji izvora rijeke Bijele sve do iza ponoći. U sumrak se šišmiši bude i izlaze iz špilje, a tijekom migracija se zadržavaju unutar špilja i noću. To je takozvani “sworming”, ili na hrvatskom “rojenje”.
– Postoji više teorija zašto se to događa. Prva je da se dolaze pariti, a druga da ostaju učiti mlade kako se osamostaliti. Uglavnom, pritom se izmjenjuje genetski bazen i održava vitalnost populacije. Tijekom toga se mogu uočiti vrste koje dosad nisu zabilježene u toj špilji, a mogu biti važne za bioraznolikost, pojašnjava Petra.
Noću su se biologinje vraćale kroz kanjon rijeke Bijele prema oznakama koje su ostavile kada su išle prema špilji. Bez straha, umorne, ali zadovoljne obavljenim monitoringom. Mnogima je čudno da tri mlade djevojke idu u mračnu pećinu usred noći da bi proučavale šišmiše.
– Znaju nas pitati gdje je Batman. To je najčešća reakcija. Ali uglavnom im je to jako egzotično, zanimljivo, uzbudljivo i ne mogu vjerovati da se netko time bavi, kaže Norma.

ISTINE I LAŽI O ŠIŠMIŠIMA: Ne piju krv, jedu komarce

Kako naglašavaju Petra, Norma i Vida, brojne su predrasude o šišmišima i ljudi ih se boje, a zapravo se šišmiši više boje ljudi. Ako uđe u sobu, ne treba vrištati i tući ga metlom, nego izaći iz sobe, ugasiti svjetlo i zatvoriti vrata. Kako je kroz prozor ušao, tako će i izaći.
– Šišmiši nisu slijepi, ne pletu se u kosu, a naši šišmiši ni ne piju krv!, kaže Petra.
Kako troše puno energije na let, tijekom noći znaju pojesti i 500 do 600 kukaca. Jedu i komarce.
– Ljudi imaju predrasude, boje se da su štetni, lokalno stanovništvo zna misliti da su šišmiši štetni za poljoprivredu pa ih ubijaju, a istina je sasvim suprotna. Tjeranje šišmiša iz špilje bilo bi štetno za ostatak cijele faune, poremetio bi se hranidbeni lanac, kaže Norma.
Šišmiši su jedna od najugroženijih skupina sisavaca na zemlji, a broj jedinki je uvelike pao prvenstveno zbog ljudskog utjecaja. Hrvatska je potpisnica EUROBAT sporazuma i u okviru toga po raznim gradovima organizira Europsku noć šišmiša. Djeca i odrasli tako uče, educiraju se, slušaju šišmiše ultrazvučnim detektorom… Održavaju se predavanja i to češće po lokalnim školama, nego u gradovima jer se ondje djeca više susreću sa šišmišima. Nedavno je krenuo i projekt “Slijepi za šišmiše” koji ima dvostruku korist – i pomoć slijepima i podizanje svijesti o ugroženosti šišmiša. Niz je još načina na koje Hrvatsko biospeleološko društvo i druge udruge nastoje zaštiti šišmiše te postići da ih se ljudi barem ne boje, a možda ih i zavole.

“Krila” su zapravo ruke s prstima

Krila šišmiša nisu homologna ptičjim krilima, već – ljudskim prstima. Oni su naime, sisavci koji su kroz proces evolucije dobili dugačke prste i između njih letnu kožicu, te tako dobili organ funkcionalan poput ptičjeg. Palac im je kratak i završava kandžom, dok su preostala četiri prsta jako produžena i napinju letnu kožicu. Stražnje noge su okrenute prema natrag i završavaju s pet prstiju s kandžama.