U Splitu djeluje udruga Kurs koja preko europske fondacije Traduki stipendira prevoditelje i pisce, pokreće rezidencije za pisce. To je izvrsno, jer svaki mjesec u Splitu borave dva pisca (ili prevoditelja) iz drugih zemalja i sudjeluju u životu grada, to daje jedan poseban štih gradu koji je i onako prepun pisaca i ima vrlo živahnu književnu scenu od Pričigina i Utorkaša preko Bookvice do Skribonauta i Rječilišta. Da ne širim priču, Kursovci su raspisali natječaj za rezidenciju u Istanbulu, pa sam napisala sinopsis za novi roman i aplicirala i jedna sam od dvoje odabranih hrvatskih autora (drugi je Čegec) koji će imat priliku neko vrijeme živjeti i pisati u Istanbulu
Bila si ovih dana u Zadru. Naviru li uspomene? I inače, sjetiš li se godina provedenih u ovom gradu, godina studija, ljudi, Rive…?
– Znaš da razmišljam o tome kako bih trebala u skoro vrijeme napravit jednu turu od Puntamike do Punte Bajlo i pretrest ponovo sva „moja” mjesta. Jedan ukrajinski bogataš uredio je plažu u Splitu, jako fino, zato što je tu dolazio ljetovati sa svojim roditeljima u kamp, kad još nije bio ukrajinski bogataš, nego obično ukrajinsko dijete. Gradovi iz kojih odlazimo postaju neki naši osobni muzeji. S tim da se gradovi, za razliku od muzejskih eksponata, mijenjaju, baš kao i ljudi, stavljaju nas na svoje mjesto, samo što ne kažu: a misliš da si nešto važan?! E nisi, sve se promijenilo brže od tebe, ono što je u trenutku bilo tvoj svijet, nestalo je. Da ja imam novca kao onaj bogataš, svejedno ne bih smislila nešto puno pametnije od smucanja po Polutoku, Boriku ili Kornatima i Velebitu. Naprosto, ne postoji ništa puno bolje od toga, ali treba i vremena i kilometara da se to shvati.
Čini se kako je more bitan element u tvojoj poeziji, a ništa manje i prozi. Doživljavaš li se ‘djetetom Mediterana’, i ne samo u zemljopisnom, već više u esencijalnom smislu, arhetipova i inih mitologema vezanih za plavo nebo i more, zrikavce u blizini i ptice na obzoru…?
– Mislim da me u autorskom smislu puno više obilježavaju Mediteran, lokalno i univerzalno, nego npr. Balkan i nacionalno, što je karakterističnije za našu prozu.
Jednostavno to me je, stjecajam okolnosti i na sreću, više obilježilo u životu, odgoju, odrastanju. Kako imamo obiteljsku jedrilicu „Mala vila”, moj doživljaj mora i Mediterana kroz sve te godine plovidbe je daleko intenzivniji nego što bi bio da ga samo tu i tamo pogledam s udaljenog gradskog prozora. Ali Mediteran o kojem pišem nije onaj s razglednica ili brodske prove. Kao autoricu me taj zrikavac i plavo nebo i sva ta prekrasna opća mjesta, ne zanimaju, osim kao kulisa, ali zanimaju novi mitologemi Dalmacije, oni vezani uz društvene anomalije. Pisac ne bi trebao raditi posao prodavača suvenira.
‘Žensko pismo’
Naslov treće zbirke pjesama jest “Žensko pismo”? Je li to ironizacija pojma, pristajanje uz zastavu feminizma, ili nešto treće?
– Pokušaj ironizacije, ali nisam sigurna da je sasvim uspio. Bila bih sebi neuvjerljiva, pa i smiješna, da danas kroz književni angažman ili deklarativno „pristajem uz zastavu feminizma”, jer taj feminizam živim svakodnevno otkako sam sebe svjesna. S druge strane, ne mjerim svoju izborenu slobodu s ne-slobodom drugih, jasno mi je da živimo u društvu u kojem većina muškaraca i većina žena određeni i ograničeni svojim spolom i rodom, što češće ide na štetu žena, a tvrditi suprotno je indolencija i bešćutna laž, doduše prilično žilava i popularna laž. Ironizacija, kritika i dekonstrukcija patrijarhata i njegovih mitova je došla s romanom „Adio kauboju”, to i naslov sugerira.
Uvrštena si u antologiju “Drugom stranom” – što misliš o razlikovanju stvarnosne poezije od svih drugih pravaca, izama, definicija, poglavito u odnosu spram semantičkog konkretizma? Je li to prvenstveno odnos metafora – metonimija?
– Možda, ali u tom slučaju isključujemo čitatelja. Važno je i što je čitatelju metafora (pri tom mislim na čitatelja koji je „opremljen” za čitanje poezije). Zanemarujemo čitateljsku slobodu koja je važna, pogotovo za čitanje poezije. Prvo što treba naučiti učenike i studente jest: što ovaj stih, ova riječ tebi znači, osloboditi ih.
Osobno često u poeziji koristim taj „trik” da mi je ono što na površini stiha izgleda kao metonimija, preslikavanje stvarnosti, zapravo metafora. Pa sad možeš to iščitati kako hoćeš, u jednom ili više slojeva. U moru je mnoštvo podvodnih struja, iako je na površini bonaca. Je li to metafora ili metonimija? Ako mene pitaš – može bit i jedno i drugo.
Tako da bih se osobno kod određivanja što je to stvarnosna poezija držala jednostavne, a dovoljno precizne definicije da je to narativna poezija koja se na tematskoj/motivskoj/jezičkoj razini bavi suvremenom svakodnevicom.
Zbirka “Nasmijati psa” počinje pričom o klincezi na vrhu nebodera, kamo je stigla nakon razvoda roditelja, kod bake provesti jedno vrelo, toplo ljeto. Koliko je jedan Zane Donkov stvaran, koliko ima tebe u svojoj prozi, pa i poeziji, posebice u četvrtoj zbirci „Kućna pravila” (rukavica na snijegu, djevojčica koja povraća jer se prejela plodova, a on te ponio kao goluba, jednom rukom, jer, jebemu gospu, nikad ne slušaš?) I jel uistinu nikad ne slušaš bližnje?
– Nije bez vraga još u antici pjesnik, pisac, uspoređivan s kameleonom. To je dio dara, anticipirati tuđe živote, ulaziti u likove kao glumac u uloge. Osobno iskustvo, životi drugih, dar za promatranje – taj skener, sve su to sirovne odnosno alati od kojih se pravi priča. Ali priča je fikcija, izmišljotina. I kad pišem o sebi, zapravo izmišljam sebe. A također bih mogla reći da su svi moji likovi i oni najgori, ja. Morala sam ih u nekom trenutku prepoznati u svom iskustvu.
Bližnje slušam, naravno, samo njih i slušam. Bunim se malo, doduše, al uvijek ih poslušam.
Život uz more – prirodna odluka
U romanu “Adio, kauboju” si Dada, zvana Ruzinava. Nakratko si bila u cro-metropoli, u jednoj kratkoj a burnoj vezi. A onda se vratila ‘ondje gdje stranca zakon ne štiti’. Je li iskustvo života u metropoli poznato, i kakvo je ono bilo? Voliš li radije živjeti u gradu uz more, ili je posrijedi samo igra sudbine?
– He he, moram te ispraviti – roman, zapravo veći njegov dio, pisan je u prvom licu jednine, ali Ruzinava je samo jedna od desetaka mojih protagonista iz proze i poezije. Da sam radila sve što i moji likovi, počinila bih već šest samoubojstava, bolovala od svih mogućih bolesti, spavala s dvjestotinjak ljudi, proputovala svijet i jela ljudetinu. A nisam ništa od toga, eto čak nikad nisam živjela u Zagrebu, iako zbog posla dosta često odlazim u Zagreb. O kratkim, dugim, burnim i ostalim vezama, razgovarat ćemo ako u sedamdesetoj poludim, pa odlučim pisati memoare.
A život u gradu uz more, konkretno u Splitu, bio je moja odluka, bilo mi je to prirodno – čovjek obično ne odlazi iz svog mjesta ako mu je dobro, ako ne mora. Iako sam se, priznajem, zadnjih godina dosta puta upitala je li ta odluka bila pogrešna. Gotovo sve što sam napisala ima neke veze sa Splitom. I uprkos svemu, pa i ovoj sadašnjoj gramzivoj, primitivnoj i destruktivnoj vlasti koja taj grad nit razumije nit voli, Split je ostao mjesto s puno duha, onakav kakvi su i njegovi najbolji ljudi. Takav grad je, kad ga upoznate, teško voljeti i nemoguće ne voljeti.
Postala si mama, ako je slutiti po stihovima iz zbirke “Kućna pravila”. Je li to samo umjetnost, ili život uistinu slijedi umjetnost? Ako da, kako je biti – maman, mamita, mamica…?
– Postala sam mama prije devet godina. Kad je Luiđa imala dvije-tri godine pitala sam svoju mater: kad to prestaje? Kad se ljubav zaustavlja na jednoj točki i prestaje rasti, oko petnaeste, dvadesete, kad dijete dobije svoju djecu? Ona, naravno, tvrdi – nikad. Pa sad, nije da joj sasvim vjerujem, al imam priliku provjerit. Osim što je lijepo, strašno je biti roditelj. Ali prije svega je sreća, nisam izgubila sebe kao što se neki pribojavaju, dapače, djevojčica mi je pomogla da se pronađem.
Drugi pisci i spisateljice, književnici i književnice – koga si voljela čitati nekoć, pa na faxu, pa kasnije? Pa danas? I može li ‘previše knjiga’ otežati postupak pisanja vlastite?
– Pokušat ću nekim kronološkim redom, bez ikakve kasifikacije, onako kako su mi njihove knjige dolazile u život: Duras, Fante, Slamnig, Dragojević, Marija Čudina, Buzzati, Salinger, Yourcenar, Ugrešić, Ferić, Perišić, Habjan, Kiš, Schultz, Woolf, Bernhard, Flannery O‘Connor, Bodor, Cortazar, Bolano… Lektiru sam namjerno preskočila, to nema smisla nabrajat.
‘Ne drži me misto!’
Iskustvo rada u medijima, pisanje za novine, pisanje književnih kritika, recenzija, osvrta. ostavila si se toga, kao i rada u školi. Zašto, prvenstveno?
– Ne drži me misto! Ostavila sam se toga trenutno, jer radim nešto drugo. Ne znači da je definitivno, tko zna. Mnogima je to nepojmljivo, misle da je vrhunac karijere za pisca kad dobije kolumnu, ali ja to ne mislim, zato mi je bilo lako otići iz novina.
Imam status slobodnjaka i draže mi je, trenutačno, surađivati s časopisima, portalima, radijskim emisijama koji se bave književnošću ili, na primjer, pisati songova za kazališne predstave, na jesen ću vjerojatno početi voditi radionicu kreativnog pisanja… Ne nalazim neko mjesto za sebe u tabloidima, između dnevne politike, crne kronike i golih guza, zbilja ne znam kako bih prilagodila svoj diskurs. Tim više što se mejnstrim novinarstvo pravi da kultura ne postoji i proizvodi nekulturu, odgaja nečitače koji gledaju slike i čitaju naslove. Ukoliko se o kulturi i knjigama piše to je često besplatno, volonterski. Nažalost, ja to sebi ne mogu priuštiti. Kao freelancer svaku kunu od pisanja moram zaraditi, nema honorara za gledanje kroz prozor. Ali radim ono što volim i nekim čudom uspijevam preživjeti.
Nadam se da će se nedavno pokrenuta inicijativa pisaca Pravo na profesiju, uspjeti izboriti za veća prava za sve pisce, radimo na tome.
Uskoro putuješ u Istanbul, stipendija u trajanju mjesec dana. Rezultat bi trebala biti nova knjiga (sedma knjiga – sic!!!). Ljubavna storija, rekla si u Zadru na ‘Zadar čita’?
– U Splitu djeluje udruga Kurs koja preko europske fondacije Traduki stipendira prevoditelje i pisce, pokreće rezidencije za pisce. To je izvrsno, jer svaki mjesec u Splitu borave dva pisca (ili prevoditelja) iz drugih zemalja i sudjeluju u životu grada, to daje jedan poseban štih gradu koji je i onako prepun pisaca i ima vrlo živahnu književnu scenu od Pričigina i Utorkaša preko Bookvice do Skribonauta i Rječilišta. Da ne širim priču, Kursovci su raspisali natječaj za rezidenciju u Istanbulu, pa sam napisala sinopsis za novi roman i aplicirala i jedna sam od dvoje odabranih hrvatskih autora (drugi je Čegec) koji će imat priliku neko vrijeme živjeti i pisati u Istanbulu.
Rukopis na kojem sam počela raditi preispisuje žanr ljubića od klasika od sapunica, pa me tako zanima i zašto se ljubav, kao i mnoge velike teme, danas sakrila u parodiju ili prešla u trivijalne žanrove. Ja li ljubav literarni trash? I ima li za tu posljednju utopiju u koju vjerujemo mjesta u suvremenom romanu, odnosno je li moguće napisati dobru knjigu, a da ona bude „obična velika ljubavna priča”, bez patetike, podrazumijeva se, ali i bez cinizma.
A da kojim ludim slučajem nisi književnica, bila bi….? I zašto tako misliš?
– Spasila bih se. Radila bih nešto na otvorenom, u prirodi, imam masline u Kaštelima, to mi se čini lijepo. Ili u kazalištu, svejedno što, nosila bih rekvizite, oduvijek sam voljela kazalište, taj osjećaj da je svijet kutija i to baršunasta.
O autorici
Olja Savičević Ivančević (Split, 1974), autorica je nekoliko pjesničkih zbirki, knjige priča „Nasmijati psa” (2006) i romana „Adio kauboju” (2010). Za rukopis „Nasmijati psa” nagrađena je „Prozakom”; dobitnica je prve nagrade „Ranko Marinković” Večernjeg lista za kratku priču te nagrade „Kiklop” za najbolju zbirku poezije „Kućna pravila” (2007).
Knjige su joj prevedene i objavljene u Njemačkoj, Mađarskoj, Makedoniji i Srbiji.
najnovije
najčitanije
Zadar
Prgodan program
Makedonsko kulturno društvo Biljana upriličilo program »Ususret Uskrsu«
Košarka
NBA liga
Cleveland zadnji sudionik drugog kruga, sada ih čeka Boston
Hrvatska
BIVŠA MOSTOVKA
Marija Selak Raspudić gostovala u Nu2: Nisam zbog toga sretna, ali zabrana pobačaja nije rješenje
Nogomet
HNL
Dinamo pobijedio kod Rijeke 2-1 i pobjegao na +4
Sport
Miris oktana
NAGRADA GRADA ZADRA Vesela utrka u kojoj su Fićo i Tesla jedan uz drugoga
Zadar
HRISTOS VASKRSE!
U Zadru proslavljen pravoslavni Uskrs: Pozivam vas da neumorno njegujemo potrebu za narodnim jedinstvom
Zadar
Rekordne brojke
[FOTO] Završeno 11. izdanje Wings for Life utrke, pobjednici u Zadru Kristijan Rubinić i Nataša Šustić
Zadar & Županija
Velika utrka
FOTO Točno u 13 sati krenula utrka Wings for Life, 8000 sudionika trče za one koji ne mogu
Zadar
Vremeplov
FOTO Zadar postao pravo središte svijeta oldtimera
Zadar
Poseban dan