Hrvatska nije tolerantnija zato što ju se više javno vrijeđa

Potrebno je osloboditi se mentaliteta odbijanja bilo kakve Hrvatske, jer je Republika Hrvatska kao država stvarnost koju se ne može i ne smije ignorirati. Iskreno prihvaćanje njenoga postojanja od strane donedavno pobunjene srpske manjine bio bi razuman i očekivan postupak koji može koristiti društvu u cijelosti, navodi se u otvorenom pismu

Skupina intelektualaca koje predvodi zadarski povjesničar Zlatko Begonja uputilo je javnosti otvoreno pismo u kojem odgovara na neprimjerenu provokaciju tjednika Novosti.
“Naslovnica jednog od posljednjih brojeva lista „Novosti” koji se tiska u Republici Hrvatskoj, a izdaje ga Srpsko narodno vijeće, bila je obilježena poznatim usklikom hrvatskoga branitelja iz obrambenog Domovinskog rata i glasio je: „Obadva, obadva su pala”. Naime, u trenutku prirodnog oduševljenja koje je zavladalo prilikom obaranja dva agresorska zrakoplova tzv. Jugoslavenske narodne armije, tada doktrinarno i stvarno u službi četničke osvajačke vojske, hrvatski branitelj je svu svoju radost i osjećaje spontano izrazio tim pobjedonosnim usklikom.
 No, što je u promatranom slučaju motiviralo list srpske nacionalne manjine „Novosti” da nedavnu mirnodopsku nezgodu dvaju hrvatskih zrakoplova poistovjeti s prethodno spomenutim usklikom hrvatskog branitelja? Je li to doista bila iskrena tuga za nesretno izgubljenim obrambenim zrakoplovima vlastite države ili pak, upravo suprotno, zluradost nastala tom činjenicom? Ako je dakle bila tuga, onda se ona u civiliziranom svijetu uobičajeno ne iskazuje na provokativan i neprimjeren način, već isključivo prikazivanjem činjenica uz izražavanje iskrenog suosjećanja nad gubitkom vrijednosti koje financiraju porezni obveznici. Međutim, ako je to pak bila zluradost ili oduševljenje proizišlo nastankom gubitka zrakoplova zemlje čiji su građani i autori spomenutog napisa, onda bi se to jedino moglo okarakterizirati patološkim poremećajem koji u potpunosti razobličuje samu bit izvora takvih stajališta.
Upravo zato eventualno zluradima možemo uputiti pitanje: smatrate li doista Republiku Hrvatsku svojom državom ili nečijom tuđom, odnosno što je stvarna pozadina citiranog usklika kojega koristite? Pitanja dakako ne teže pojednostavljenju problema, već imaju jedinu namjeru proniknuti u razloge takvog ponašanja. Nadalje, potrebno se upitati, koga se tim i takvim postupcima želi povrijediti i isprovocirati? Jesu li autori i spomenuti tjednik svjesni kome zapravo stvaraju nelagodu i nespokojstvo? Pritom bi možda bilo dobro da isti pojasne zbog čega takvo „bizantsko” ponašanje u javnosti uporno nastoje prikazati slobodom izražavanja pod plaštem demokracije. Od kada je i kod koga vrijeđanje postalo prihvatljiv oblik tolerantnog ponašanja? Nije li to slučaj ipak samo kod izdavača „Novosti”, njihovih čitatelja i istomišljenika, i to bez obzira na nacionalnu pripadnost? Puno je pitanja i još više očekivanih odgovora i pojašnjenja.
Usput vrijedi napomenuti svima onima koji takav primjer slijede, podržavaju ga ili pak o njemu znakovito šute, da ne zaborave kako je još Miroslav Krleža običavao kazati: „Znamo mi vrlo dobro kako zapravo izgleda pod tuđim repom, ali bez toga njuškanja se ne može.” Odnosi u hrvatskom društvu trebaju biti razumno uređeni, na načelima prava, pravednosti, tolerancije i uzajamnog razumijevanja. Provocirati ta načela na spomenuti način ne znači biti sklon slobodi izražavanja, već upravo suprotno, težiti njihovom urušavanju. U tom smislu je i navedeni provokativni pokušaj ipak primarno usmjeren na stvaranje trajnog nesklada u društvu u kojem isti žive uživajući mnoge povlastice. Jedna od takvih zasigurno je i financiranje tjednika „Novosti” iz državnog proračuna.
Provokacija odaje mentalitet pun bahatosti i oholosti, koje po sebi nikako nisu vrline, baš kao ni primjetan kukavičluk i šutnja s druge strane. Dakako, ne treba odgovarati istom mjerom i pritom na najprizemniji način izlagati porugama tuđe nedostatke kojih svatko ima napretek, ali zato treba imati dovoljno hrabrosti i umješnosti odlučno odgovoriti i ukazati na činjenicu da ovakva provokacija ima visoku razinu neukusa, ali i jasnu političku pozadinu. Prešućivanje tih činjenica, zapravo je njihovo izravno prihvaćanje i pristajanje na prevlast „kulture” poništavanja svih ljudskih i moralnih vrijednosti. Potpomagati takav neukus, verbalno ili materijalno, znači biti krajnje nerazuman bez obzira radilo se to svjesno ili nesvjesno, jer se takva trgovina u prošlosti nikada i nikome nije isplatila, napose ne u hrvatskom slučaju.
Nije tolerantno društvo koje prešućuje i prihvaća netoleranciju. Hrvatska nije tolerantnija zato što ju se više javno vrijeđa. Potrebno je osloboditi se mentaliteta odbijanja bilo kakve Hrvatske, jer je Republika Hrvatska kao država stvarnost koju se ne može i ne smije ignorirati. Iskreno prihvaćanje njenoga postojanja od strane donedavno pobunjene srpske manjine bio bi razuman i očekivan postupak koji može koristiti društvu u cijelosti. Njeni politički predstavnici trebali bi napokon ostaviti po strani zlokobnu iluziju o njenom zatiranju i prestati se ponašati poput povlaštene manjine koja pokušava tlačiti većinu i tako stvarati stanje trajne nestabilnosti. Bilo bi puno svrsishodnije da u njih napokon prevlada razum i da se oslobode mržnje koja sputava, jer razum oslobađa dok mržnja razara.
Razuman čovjek iskreno štiti ono što smatra svojim. Prigovara kada se za to ukaže opravdana potreba, ali ne teži razaranju. Protivno tome, nerazuman je i nesaživljen čovjek nadasve rušilački raspoložen i za ishodište svojih stajališta ima barbarski poriv da sredinu koja ga je prihvatila smatra neprijateljskom umjesto prirodno svojom. Iskazivati zadovoljstvo stradanjem svojega ne znači ništa drugo nego biti u patološkom političkom stanju. Poznato je da se u takvim slučajevima rješenje može pronaći samo u medicinskoj praksi”, stoji u otvorenom pismu koje uz dr. sc. Zlatka Begonju supotpisuju još prof. dr. sc. Marjan Diklić, doc. dr. sc. Ante Bralić, doc. dr. sc. Josip Faričić, dr. sc. Tado Oršolić, dr. sc. Mislav Elvis Lukšić i prof. Zlata Derossi.