Imamo pravo biti ponosni i sretni

Još jednom dolazimo kući s trofejom, sa srebrnom medaljom. Od deset nastupa ovo je četvrto srebro uz dva zlata, ne znam tko se može pohvaliti s takvim nizom – kaže Červar
Lino Červar sjajno se snalazi na najvećim natjecanjima, u labirintu izazovnih utakmica nalazi prolaze do cilja. Bude naizgled poljuljan nekom utakmicom, ali poput akrobata na žici održava ravnotežu. U skladu s time u Austriji se na Europskom prvenstvu, odlazeći tiho i još kritiziran zbog neodabira nekih igrača, na kraju opet promovirao u junaka. Njegova momčad je mimo svih očekivanja doprla do finala, i unatoč porazu Francusku stavila na itekakve muke. Podvlačeći crtu pod učinak svoje momčadi izbornik se zadovoljno pohvalio svojim najnovijim rukometnim djelom.
– Možemo ići kući ponosni i sretni, osvojili smo srebrnu medalju, šesto odličje ove generacije – kaže Lino Červar, čija je reprezentacija opet imala ugodnu ulogu sudionice fešte za proglašenje najboljih na jednom velikom natjecanju.
– Ovo nam je šesto odličje na deset velikih natjecanja, čemu se nisu mogli nadati niti najveći optimisti. Rukomet je opet održao nešto svoje, opet nije razočarao. Hrvatska je ostala u vrhu svjetskog rukometa.
Hrvatska je u kratkom razdoblju igrala još jedno finale s Francuskom, samo godinu dana nakon Svjetskog prvenstva u Zagrebu?
– Francuzima smo bili dostojni partneri. Žao mi je što to nismo bolje iskoristili u prvom poluvremenu jer smo vodili u kontinutetu. Nespretno smo izgubili prednost. U drugom poluvremenu je bilo vrlo teško jer Francuska ima veći odabir igrača. Mislim na važne rukometaše, koji mogu kazniti suparnika s distance. Mučili smo se, ali pohvala svim igračima.
U napetom finalnom nadmudrivanju bilo je puno važnih detalja, koji su od njih bili presudni za konačni ishod?
– Presudilo je možda upravo to što Francuzi imaju mogućnost većeg odabira igrača koji mogu zabiti gol s poludistance, za razliku od nas koji se moramo mučiti za postizanje pogotka. U svemu tome mi smo ipak kontrolirali igru, Francuzi nas u prvom dijelu nisu nadigrali. Mi smo tada bili bolji, samo nismo materijalizirali tu prednost.
Već i kvarnerski galebovi znaju siječanjske izbornikove muke. Počelo je s Blaženkom Lackovićem, potom ozljedom trbušnog zida Tončija Valčića. U kratkom roku je trebalo pronaći neko “vatrogasno” rješenje, zamjenu za jednog od glavnih šutera i za jednog šutera koji je trebao biti dirigent obrane?
– Imali smo veliki hendikep. To vam je kao pomisao kako bi izgledala francuska reprezentacija bez Narcissea ili Karabatića. Mislim da bi bila neusporedivo slabija.
U sportu je tempiranje forme česta tema razgovora. Hrvatska je taj ispit odlično položila, kako je turnir odmicao i kako su stizale sve teže utakmice, vaša reprezentacija igrala je sve bolje i bolje. Trenutak forme je odlično pogođen, tri najteže utakmice ste odigrali najbolje na turniru?
– Tako je. Moram pohvaliti sve igrače. Pružili smo kvalitetnu igru. Stigle su nam velike pohvale. Zahvaljujem svim našim navijačima i svima koji su nas gledali na televiziji. Raduje veliki interes ljudi u Hrvatskoj za naš nastup. Još jednom dolazimo kući s trofejom, sa srebrnom medaljom. Od deset nastupa ovo je četvrto srebro uz dva zlata, ne znam tko se može pohvaliti s takvim nizom.
Uoči odlaska iz Makarske na upit o osvajanju medalje izjavili ste da je to nešto jako visoko. Što ste tada mislili u sebi?
– Normalno je da sam priželjkivao odličje, ali normalno da sam bio i malo zabrinut. I drugi bi se treneri da su na mom mjestu u trenutku kada ostanu bez Valčića i Lackovića hvatali za glavu. Nisam bio baš bezbrižan, ali sam s druge strane vjerovao da će mladi preuzeti odgovornost. Da ne budem bahat, nisam očekivao da ćemo samo tako ući u finale. Međutim, došao je taj trenutak i kud veće sreće od toga.
Vaša momčad izaziva izuzetnu pozornost. Kada objavite popis kandidata, o njemu se javno raspravlja kao da je objavljen popis nogometne reprezentacije. Bilo je velikih polemika oko nepozivanja Metličića, Dominikovića i Špoljarića. U Beču je odgovor stigao i u obliku proglašavanja Jakova Gojuna prvim obrambenim igračem prvenstva?
– To mi je satisfakcija, odgovor da nisam pogriješio, da sam bio u pravu kao što su bili u pravu svi koji su mi dali potporu. Mislim da je ovo najbolji put za jedan bezbrižan rad u budućnosti. Povukli smo odličan potez.
Često se spominju Olimpijske igre, vi uostalom često koristite ovu temu. Kako vam izgleda pogled na London iz bečke perspektive?
– Hrvatska reprezentacija ima možda najviše argumenata da s optimizmom gleda London. Problemi za druge reprezentacije će tek doći. Mi smo riješili naš prvi problem. Napravili smo odličnu sinergiju iskusnih igrča i mladih rukometaša koji dolaze i koji su već sada opravdali povjerenje.
U Beču ste novinare šokiralil kada ste izjavili da nakon Europskog prvenstva prekidate ugovor s HRS-om i odlazite s izborničkog mjesta. Kakve su novosti o tome?
– Trebam se najprije odmoriti nekoliko dana pa ćemo razgovarati o tome.

L’Equipe: Pobijeđeni su najdraži suparnici

Francuski mediji očekivano su posvetili veliki prostor rukometnom finalu, L’ Equipe je počastio “tricolore” nizom superlativa ističući da se radi o nepobjedivoj reprezentaciji. Nije lako biti olimpijski, svjetski i europski prvak ustvrdili su autori najpoznatije francuske novine naglasivši da je europska smotra najzahtjevnije natjecanje, te pritom istaknuvši herojsku igru Nikole Karabatića i vratara Thierryja Omeyera. Francuzi su bili na drugoj planeti. Gdje još nito nije bio. Povijesno. Izuzetno tvrdi L’ Equipe. Naravno, nisu zaboravili ni na Hrvatsku istaknuvši da je pobijeđen “najdraži suparnik” istaknuvši da izabranici Line Červara već šest godina nisu osvojili titulu na velikim natjecanjima. L’ Equipe je priču zaključio najavom da je pred francuskom rukometnom reprezentacijom još puno lijepih godina. Dnevnik Le Monde piše: “Francuska je osvojila Euro. I ušla u povijest! Prvaci svijeta, olimpijski prvaci i još k tome europski prvaci! Rukomet je sport koji se igra sedam protiv sedam i na kraju Francuzi pobjeđuju ističe “Le Monde” parafrazirajući definiciju nogometa legendarnog engleskog nogometaša Garyja Linekera.
Za Le Monde svoje je viđenje iznio Daniel Costantini, prethodnik trofejnog izbornika Claudea Oneste, otkrivši da ključ francuskog uspjeha leži u Nikoli Karabatić, Thierryju Omeyeru i Danielu Narcisseu, koji su najbolji igrači na svijetu na svojim pozicijama. Zanimljiv komentar finala dao je i Stefan Kretzschmar, nekada jedan od najboljih svjetskih igrača na lijevom krilu. Kretzschmar je naglasio da je odličnu igru pružio Ivano Balić dodavši da jedan Balić nije dovoljan, posebice kada je momčad umorna.

Alilović: Bilo je i suza jer Francuzi nisu bolji od nas

Hrvatska rukometna reprezentacija vratila se iz Austrije sa srebrnim medaljama koje su svoju stvarnu vrijednost potvrdile i u zračnoj luci Pleso, gdje su “kauboje” dočekali navijači željni autograma i fotografiranja sa svojim idolima.
– Dostigli smo popularnost nogometaša – komentirao je Vedran Zrnić, jedan od reprezentativaca.
Kapetan reprezentacije Igor Vori i dan nakon poraza još je žalio što u ključnim trenucima nisu uspjeli iznenaditi Francuze.
– Nikad nisu bili zreliji, a mi smo ih propustili u pobjedu. Možda smo se malo i prepali kod vodstva 12:9. Naš je rukomet jako puno dobio na ovome prvenstvu, smjena generacija je uspješna, ali može puno i izgubita ako se mladi igrači zadovolje učinjenim – upozorio je Vori.
Mirko Alilović na EP-u je izrastao u velikog vratara u kojeg će se naša vrsta još dugo moći pouzdati. Opisao je atmosferu nakon poraza.
– Bilo je i suza, znali smo da smo propustili veliku šansu. Osim crne rupe krajem poluvremena ubio nas je i sudački kriterij. Balića su stalno tukli, a suci to nisu vidjeli. Francuzi nisu bili bolji od nas, ali čestitam im na pobjedi. Osobno mi je drago da se skinuo upitnik s nas vratara, jer nakon Šolina odlaska stalno se postavljalo pitanje ima li Hrvatska kvalitetnog nasljednika – zaključio je Mirko.

Gobac: Červar vodi reprezentaciju do OI

U zagrebačkoj zračnoj luci svoje čestitke došli su uručiti i čelni ljudi rukometnog saveza, te svih ostalih struktura na bilo koji način vezanih uz rukomet. Alfa i omega rukometa u Hrvata, Zoran Gobac, govorio je o Červarovim najavama da napusti korimlo reprezentacije.
– Červaru je ugovor istekao, ali mi smo se dogovorili da vodi reprezentaciju do Olimpijskih igara u Londonu. Lino je čovjek koji živi 300 kilometara na sat, ima svoje pluseve i minuse, ali nepobitna je činjenica da ima i rezultat. Apsolutno sam za to da ostane na klupi, no razgovarat ćemo ovaj tjedan i zajednički donijeti odluku – istaknuo je Gobac.
Červar nije doputovao u Zagreb s reprezentacijom, već je odmah nakon EP-a pojurio obavljati klupske obveze u makedonski Metalurg. Vodstvo saveza rukometašima je obećalo i premije za osvojenu medalju, a Gobac je iskoristio priliku da se osvrne na igrače koji su javno prozivali HRS zbog toga jer nisu na popisu putnika za Austriju.
– Neki od njih ponašali su se doslovno kao kauboji i zato više neće biti u reprezentaciji. Mediji nisu mjesto za prepucavanje – odrješit je Gobac.

Francuzi sedma reprezentacija s tri uzastopna naslova s velikih natjecanja

Francuska rukometna reprezentacija pobjedom nad Hrvatskom kompletirala je svojevrsni hat-trick osvojivši zlatne medalje na trima uzastopnim natjecanjima, olimpijskim igrama, svjetskom i europskom prvenstvu. O kakvom se uspjehu radi svjedoči činjenica da su “tricolori” postali tek sedma reprezentacija kojoj je to pošlo za rukom. U rukometnom svijetu ovaj uspjeh već su ostvarile rukometašice Danske u periodu od 1996. do 1997. godine. Prije bečkog finala posljednja muška reprezentacija kojoj je uspijelo kompletirati tri uzastopne titule bila je talijanska muška vaterpolo reprezentacija u periodu od 1992. do 1995. godine, kada im je izbornik bio Ratko Rudić. U sedamdesetim i osamdesetima dominirao je Sovjetski Savez, odbojkaši su hat-trick ostvarili u periodu od 1977. do 1983. godine, a odbojkašice od 1968. do 1972. i 1988. do 1991. godine. Košarkašice su pak pokorile konkurenciju u periodu od 1974. do 1978. i 1980. do 1983. godine. Ekskluzivni klub zaključila je nizozemska ženska reprezentacija u hokeju na travi (1983. – 1987.).