Svjedočanstvo iz Ambara: 'Tukli su ih kundacima, cipelama, čim su god stigli'

Hrvatska se danas s tugom prisjeća pada Vukovara i pokolja u Škabrnji koji se dogodio prije 34 godine, 18. studenog, 1991. godine. Izveli su ga domaći pobunjeni Srbi uz pomoć snaga JNA, potpomognuti zrakoplovstvom, tenkovskim jedinicama i pješaštvom tzv. kninskoga korpusa pod zapovjedništvom Ratka Mladića.

Oni su tijekom samog napada izvodili civile iz podruma i ubijali ih na licu mjesta. Prvog dana okupacije u masakru je pobijeno 43 civila i 15 branitelja. Civile koji nisu pobjegli iz mjesta nastavili su napadači ubijati i sutradan 19. studenoga 1991. godine.

Neki od preživjelih u poratnim su godinama podijelili svoja mučna svjedočanstva. U nastavku prenosimo jedno od njih, priču Hrvatice, rođene 1950. godine.

– Ujutro, 18. studenoga, digli smo se kao i obično. Muž i sin su otišli na smotru u ZNG. Malo zatim, naši ljudi su nas obavijestili da tenkovi idu na nas, pa smo gotovo napola odjeveni otišli u susjednu kuću Petra Pavičića, u njegov podrum. U podrumu nas je bilo četrdesetak, uglavnom starci, žene i djeca. S nama je bilo sedamnaestoro djece, sve ispod deset godina.

Tenkovi su tukli po selu i pogodili kuću u kojoj smo bili. Detonacija je bila toliko jaka da su oni koji su stajali popadali. Kuća je bila sva razorena. Zatim su došli tenkovi blizu te kuće. Ispred njih je išla pješadija s oznakama JNA i odmah opkolila kuću. Gazda kuće Petar Pavičić više nije mogao izdržati, izišao je s bijelom maramom, rekavši da su unutra žene i djeca. U tom trenutku su u podrum ušli maskirani četnici i naredili da izlazimo jedno po jedno, s rukama u vis. Najprije su naredili da izlaze starci, i kako je tko izlazio, tako je bio ubijen.

Tom prilikom ubijeni su: Joso Brkić, star 70 godina; Ivan Ražov (Iviša), 64 godine; Vice Šegarić, 60 god.; Rade Šegarić, 61 god.; Kata Rogić, 59 god. (ona nije odmah podlegla ranama, pa su dva ili tri sata poslije preko nje natjerali tenk). Potom su ubijeni gazda kuće Petar Pavičić (49 god.) i sin mu Mile (25 god.) te Ivica Šegarić (25 god.). S druge strane ceste mrtvi su ležali: Marko Brkić i žena mu Marija (ispod pedeset godina starosti), Stano Vicković (ispod 30 god. star) i Šime Šegarić, zvani Skoblar (oko 35 godina). Zatim su izveli nas preostale iz podruma i postrojili uza zid za strijeljanje. U tom trenutku dotrčao je jedan njihov vojnik i rekao: “Jesmo li rekli da djecu nećemo!”

Taj vojnik nas je oslobodio i doveo do raskrižja zvanog Krčmetina i poveo u pravcu Benkovca. Ispred nas su vodili četiri preživjela muškarca, a to su bili Šime Šegarić i brat mu Bude, Pere Rogić i Dujo Šegarić. Njih su legli na cestu ispred nas i mučili. Tukli su ih kundacima, cipelama, čim su god stigli. Potom su ih odveli u Biljane Donje, gdje su ih najvjerojatnije ubili. Nas, žene i djecu, ponovo su postrojili na tom raskrižju Krčmetine. Posjedali su nas u dva reda, s razmakom koji je odgovarao tenkovskim gusjenicama, i pošli tenkom na nas. U tom trenutku dotrčala je nekolicina njihovih vojnika i zaustavila tenk. Svi smo bili izbezumljeni i prestrašeni. Tu su nas držali oko dva sata, zatim su nas odvezli u Benkovac.

Drugu grupu su kasnije doveli, tako da nas je bilo 84 ljudi. Smjestili su nas u vojarnu, psovali nam ustašku majku, prijetili da će nas sve poubijati. Onda su nas premjestili u dječji vrtić, gdje smo prenoćili. Tijekom noći upadali su u sobu i zvali nas na ispitivanje. Na ispitivanje je otišao Martin Šegarić, jedini muškarac koji je bio s nama. Cijele noći nitko nije oka sklopio. Sutradan oko 11 sati su nas odvezli autobusom prema Pristegu, preko sela Miranje i Ceranje. Nas su pustili rekavši nam da nas naši neće, a hrvatskoj vojsci su javili da su u koloni srpske žene i djeca. Propješačili smo oko tri kilometra do naših vojnika. Dočekali su nas oštro dok nisu shvatili da smo Škabrnjani.

…Dok su nas sprovodili od podruma do raskrižja Krčmetine, vidjela sam još četvoro mrtvih: Josu Miljanića (oko 70 god.), Krstu Šegarića i ženu mu Lucu (oko 60 god.), te Stanu Vicković (oko 50 god.)…

Za vrijeme večeri provedene u Benkovcu pustili su nam dnevnik TV SAO Krajina. Prikazali su nam prizore iz Škabrnje s komentarom da su ustaše poubijale srpske žene, djecu i starce. Na to je jedan njihov vojnik repetirao pušku, rekavši da će nas sve pobiti. Drugi vojnik ga je povukao za rame i nešto mu rekao, potom se ovaj smirio. Pred nas je izišao jedan vojnik i rekao: “Ja sam onaj Mlinar iz Benkovca, što se sam zaklao.” Onda je izvukao nož i rekao: “Evo vam nož pa se vi same koljite.” Ponudio je nož Stoji Ražov, koja je držala dijete od godinu i pol u naručju. Svi smo šutjeli, pa je on zatim otišao.

Ova ubojstva o kojima vam govorim dogodila su se u dijelu Škabrnje koji se zove Ambar.