Neprijatelj je silovito napadao, ali su Novigrad i Paljuv ostali neosvojiva utvrda na Masleničkom bojištu

Zadarski list u nastavcima donosi iscrpni i dokumentirani feljton o Vojno-redarstvenoj operaciji Maslenica te složenim vojnim, političkim i sigurnosnim okolnostima koje su prethodile njezinoj provedbi. Kroz autentična svjedočanstva i kronološki prikaz događaja, brigadir Danijel Kotlar čitateljima približava stanje na zadarskoj bojišnici uoči jedne od ključnih oslobodilačkih operacija u Domovinskom ratu.

Nakon neuspjeha neprijateljskih snaga na području Kašića, nakon što je 3. gardijska brigada HV-a s dijelom 4. gardijske brigade uz goleme žrtve obranila silovite napade u razdoblju 1. do 5. veljače 1993. godine, neprijatelj je svu silinu napada preusmjerio prema novigradskom zaleđu i k samom Novigradu.

Od 7. veljače Srbi pokreću svakodnevne napade sa svim raspoloživim snagama. Pješačke postrojbe bile su dodatno ojačane novim borbenim skupinama u odnosu na napade na Kašić, pristigle su i podčinjene nove dobrovoljačke jedinice te postrojbe iz sastava milicije. U napadu su korištene i jake tenkovske snage, uz snažnu potporu topništva.

Kaotična obrana

Napad je započeo 7. veljače žestokom topničkom vatrom, nakon čega je uslijedio tenkovsko-pješački prodor. Posebno su snažno napadnuti zaseoci Pridrage – Baturi, Pedići, Narančići i Gregorići. Obranu je dodatno otežavala činjenica da su bočni položaji sela Paljuv, Barabe i Cvitići bili pod kontrolom srpsko-četničkih snaga.

Pripadnici postrojbe mornaričkog pješaštva MOMP »Ugljan – Dugi otok« nisu bili vični borbi protiv elitnih postrojbi, a bili su i znatno iscrpljeni gubicima i umorom. Naime, 27. siječnja 1993. godine pretrpjeli su težak udar neprijatelja na Ražovljevoj glavi kod Škabrnje, gdje im je poginuo zapovjednik satnije Denis Špika, a više boraca je ranjeno. Unatoč svemu, preuzeli su izuzetno teške položaje u neposrednoj blizini neprijatelja.

Nakon snažne topničke pripreme uslijedio je tenkovsko-pješački prodor. Padom Narančića i okruženjem u kojem su se našli pripadnici MOMP-a »Ugljan – Dugi otok«, došlo je do povlačenja postrojbe i napuštanja tih položaja.

U obrani šireg područja Novigrada u tom su trenutku sudjelovale, ili su se naknadno uključile, brojne postrojbe: manje snage Hrvatske ratne mornarice, 4. gardijska brigada, 3. gardijska brigada, 7. domobranska pukovnija, borbeno-mješovite grupe SPGS HV-a »Zrinski« i »Frankopani«, kao i druge borbene skupine, uglavnom jačine ojačanih desetina (do dvadesetak boraca).

Obrana je bila kaotična – jedinstveni sustav zapovijedanja nije postojao, a svatko se borio za goli opstanak na dodijeljenoj crti.

Junačke »Vange«

Pripadnici 1. bojne 7. domobranske pukovnije (bez planinske satnije Starigrad – Seline) bili su raspoređeni duž cijele crte – u Kašiću, Paljuvu i Novigradu – zajedno s minobacačkom bitnicom »Torcida« i protuoklopnom skupinom »maljutkaša«. Bili su iscrpljeni, umorni i s osjetnim ljudskim gubicima. U tom trenutku u samom Novigradu nalazilo se svega tridesetak pješaka, MB »Torcida«, PORS »maljutkaša« i desetina veze.

Važnu ulogu u obrani šireg područja Novigrada imala je i postrojba 2. bojne 112. brigade, koja se u borbe uključila u posljednji čas, tijekom 7. veljače. Unatoč velikom broju ranjenih, sudjelovali su u borbama sve do dolaska 2. gardijske brigade. Istodobno su dijelovi 4. gardijske brigade i izvidnička satnija »Odlikaši« interventno zatvarali najugroženije dijelove bojišnice.

U borbu se uključila i satnija mornaričko-desantnog pješaštva (MDP) »Vange« iz Pule – stotinjak boraca pristiglih s dubrovačkog ratišta, koji su trebali ići na zasluženi odmor. Zbog teškog stanja na Novigradskom bojištu zaustavljeni su i izravno, iz pokreta, uvedeni u borbu.

Od 8. do 11. veljače 1993. godine, sve do dolaska Taktičke grupe 2. gardijske brigade, upravo »Vangama«, zajedno s malobrojnim snagama prethodno navedenih postrojbi, pripadaju zasluge što Novigrad nije pao u ruke srpskih snaga.

»Vange« su u borbu uvedene u iznimno teškim uvjetima, preuzimajući položaje za koje se uopće nije znalo u čijim su rukama, kao ni kolika je snaga protivnika. Nakon prvog okršaja, iako u podređenom i krajnje nepovoljnom položaju, uspjele su održati linije.

Posebno otežavajuća okolnost bila je činjenica da su, zbog nedostatka preciznih informacija, prilikom zauzimanja položaja bili prisiljeni držati pozicije uz tzv. »cestu smrti« prema Paljuvu, bez prethodno iskopanih rovova. Tri dana i tri noći, junačkom obranom, držali su položaje koji nisu bili inženjerijski uređeni – ručno su zidali suhozide i odolijevali kombiniranim topničkim i pješačkim napadima. Borbe su se vodile prsa o prsa.

»Linija neće pasti«

Njihov zapovjednik, Luka Soldo, nevjerojatnom hrabrošću i odlučnošću bodrio je svoje ljude, neprestano ponavljajući: »Imamo mrtvih i ranjenih, ali linija neće pasti.« U ta 72 sata krvavih borbi nije spavao ni trenutka. Za satniju mornaričko-desantnog pješaštva »Vange« iz Pule svi sudionici Novigradskog bojišta imaju samo riječi hvale zbog iskazane hrabrosti.

Njihove žrtve – četiri poginula i tridesetak ranjenih u samo tri dana i noći borbi najbolje svjedoče o junaštvu i odlučnosti da se zadrži crta i ne dopusti višestruko nadmoćnijem neprijatelju proboj.

Sve postrojbe u kratkom su vremenu pretrpjele gubitke – poginule, ranjene i one koji jednostavno nisu mogli izdržati takav intenzitet borbi. U jednom je trenutku u Novigradu bilo više postrojbi s vrlo malim brojem ljudstva: 2. bojna 112. brigade, satnija »Vange«, specijalna postrojba GSOS-a s Brunom Zoricom Zuluom te dio 1. bojne 7. domobranske pukovnije. Sveukupno, s posadama tenkova, topništvom, vezom i ostalim potporama, možda stotinjak izmučenih i iscrpljenih vojnika.

Sustav zapovijedanja bio je ozbiljno narušen zbog velikog broja različitih postrojbi, a sustav veze dodatno otežan neusklađenim frekvencijama i nedostatkom jedinstvene komunikacije. Omjer snaga bio je višestruko u korist velikosrpsko-četničkog agresora, i u ljudstvu i u tehnici.

Tijekom noći s 9. na 10. veljače 1993. godine nitko nije spavao. Svi su znali da bi, ako neprijatelj ujutro krene onom silinom kao prethodnih dana, crta mogla pasti, a snage se vratiti na početne položaje prije početka akcije Maslenica, što bi predstavljalo težak vojni i politički poraz.

Ključni preokret

Ujutro, međutim, napada nije bilo. Vjerojatno su i neprijateljske snage imale velike gubitke te su uzele predah. Oko 10 sati dolaze dva »Defendera« s časnicima 2. gardijske brigade. »Gromovi« s oznakama 1. bojne »Crne mambe« – tadašnji zapovjednik, bojnik Boris Jacović i satnik Miodrag Demo – brzo su upoznati sa stanjem na terenu. Bez klasičnog zapovjednog izviđanja preuzimaju crtu, u hodu provode zapovjedna izviđanja i upoznaju se sa situacijom na bojišnici.

Refleksom iskusnih zapovjednika shvatili su težinu situacije i odmah doveli ljudstvo na crtu. Bio je to pravi preokret – kompaktna, iskusna i odmorna postrojba stigla je na prostor Novigrada. Dobro opremljeni gardisti brzo su se, u tišini, rasporedili i zauzeli položaje.

Bio je to jedan od ključnih trenutaka stabilizacije bojišnice na tom dijelu ratišta. Već iste večeri imali su vatreno krštenje, a sljedećeg dana neprijateljske snage pokreću novi žestoki napad. Naišli su, međutim, na snažan otpor odmorenih i hrabrih ratnika, koji su im nanijeli teške gubitke u ljudstvu i tehnici.

Iako su i pripadnici »Crnih mambi« imali gubitke, neprijatelj je pretrpio daleko veće, nakon čega razbijene četničke snage više nisu imale onu žestinu napada kao ranije. U tom odlučujućem dvotjednom sudaru život je izgubilo pet, a teže i lakše ranjeno 66 »Gromova«.

Novigrad i Paljuv ostali su neosvojiva utvrda na Masleničkom bojištu.