Najljepši bijeg od ljetnih gužvi vodi u krajolik koji više nalikuje filmskoj scenografiji nego stvarnosti

Dok se kolona automobila polako probija Jadranskom magistralom, a plaže uz more iz sata u sat postaju sve punije, dovoljno je tek skrenuti prema Velebitu da ljeto poprimi sasvim drugo lice. More ostaje iza leđa, a sa svakim novim zavojem zrak postaje svježiji. Miris soli zamjenjuju kadulja, smilje i planinski vjetar. Samo dvadesetak minuta vožnje od obale dovoljno je da se nađete u krajoliku koji više nalikuje filmskoj scenografiji nego stvarnosti.

Tulove grede jedan su od onih prizora koji se teško mogu dočarati fotografijom. Koliko god impresivno izgledale na ekranu, tek kada stanete pod njihove gole kamene vrhove postaje jasno zašto ovo mjesto desetljećima privlači planinare, fotografe, zaljubljenike u prirodu i putnike koji traže nešto drugačije od uobičajenog ljetnog dana na plaži.

Jedinstveni kontrast

Visoke vapnenačke stijene izdižu se poput golemih kamenih tornjeva, nepravilnih oblika koje je priroda strpljivo oblikovala milijunima godina. Poseban je osjećaj kada se okrenete prema jugu. U daljini se plavi Jadran, pod nogama ostaju Ravni kotari, a pogled se proteže sve do brojnih otoka zadarskog arhipelaga. Malo je mjesta na kojima se u jednom kadru mogu susresti surova planina i more tako intenzivne plave boje. Upravo taj kontrast čini Tulove grede jedinstvenima.

Iako mnogi ovo mjesto povezuju s legendarnim filmovima o Winnetouu, stijene odavno imaju vlastiti identitet. Filmska slava tek je jedna fusnota u priči koju već tisućama godina pišu vjetar, kiša i sunce. Bura ovdje nije tek vremenska pojava nego gotovo stalni stanovnik. Upravo je ona, zajedno s vodom i ledom, tijekom vremena oblikovala ovaj neobični kameni labirint.

Ljeti se krajolik dodatno mijenja. Sive stijene dobivaju toplije tonove pod jakim suncem, a pukotine među njima ispunjavaju mirisi samoniklog bilja. Kadulja, smilje i planinski vrisak unose život u naizgled surov okoliš.

Smirujuća tišina

Za razliku od užurbanih turističkih odredišta, ovdje nema glazbe iz kafića, redova za sladoled ni gužve na šetnici. Zvukove grada zamjenjuju cvrčci, šum vjetra i povremeno zvono ovaca koje pasu na velebitskim padinama. Tišina nije potpuna, ali je upravo onakva kakva priroda treba biti – nenametljiva i smirujuća.

Tulove grede dio su Parka prirode Velebit, najvećeg zaštićenog područja u Hrvatskoj, pa je prilikom posjeta važno ostati na označenim stazama i poštovati prirodu. Teren je kamenit, zbog čega su čvrste tenisice ili planinarske cipele mnogo bolji izbor od japanki, a zbog gotovo potpunog izostanka hlada dobro je ponijeti dovoljno vode, šešir i zaštitu od sunca.

Najljepše lice Tulove grede pokazuju rano ujutro ili predvečer. Tada sunce više nije okomito iznad stijena nego ih obasjava sa strane, naglašavajući njihove oštre rubove i duboke pukotine. Kamen poprima zlatne nijanse, sjene postaju duže, a cijeli krajolik djeluje gotovo nestvarno. Nije slučajno da upravo u tim satima ovamo dolazi najviše fotografa.

U vremenu kada ljeto često poistovjećujemo s prenapučenim plažama, prometnim kolonama i potragom za slobodnim mjestom za ručnik, Tulove grede podsjećaju da odmor može izgledati i sasvim drukčije. Ponekad je dovoljno samo skrenuti s obale, popeti se nekoliko stotina metara više i dopustiti prirodi da odradi svoje