Kao dijete sam trčala kroz Luxardovu destileriju u Sv. Filipu i Jakovu

Nakon nedavno objavljenog članka o otvorenju muzeja Luxardo pokraj Padove u kojem je utkana cijela povijest tvornice Maraske, popularnog Maraschina, ali i povijest ove obitelji koja je nakon Drugog svjetskog rata bila primorana napustiti Zadar, redakciji Zadarskog lista javila se Srećka Lokin, 91-godišnja gospođa koju je naš članak vratio u dane djetinjstva.

Naime, iako je u poodmakloj dobi, još uvijek vrlo trezvena i vitalna Srećka govori nam kako je kao dijete dane provodila u Luxardovoj destileriji u Svetom Filipu i Jakovu, zahvaljujući očuhu koji je tu radio kao poslovođa. Njezina sjećanja živa su kao da su bila jučer, a Srećka se s velikom sjetom prisjeća tih ratnih vremena.

– Rođena sam na Zlarinu, a s majkom sam živjela u Šibeniku. Oca se ne sjećam, preminuo je dosta rano, od tuberkuloze. Za vrijeme Drugog svjetskog rata 40-ih godina s majkom sam došla u Sv. Filip i Jakov, ona se tamo udala.

U destileriji Luxardo radio je moj očuh. Kao da je jučer bilo, sjećam se svega, destilerije, prostorije unutar nje kuda sam trčala ko dijete, provodila sam tamo prilično vremena, imala sam 10 godina, priča nam Srećka.

U tadašnjoj destileriji Luxardo, koju su zvali Fabrica, radilo je više od 30-ak mještana iz Sv. Filip i Jakova i okolice, a pokraj destilerije bila je i trgovina u kojoj su se prodavali njihovi proizvodi. Zgrada destilerije nalazila se uz more, u današnjoj ulici Kuntrada, a koristili su i porat u luci za bržu distribuciju.

– Obitelj Luxardo, Maraska i destilerija u Sv. Filip i Jakovu bili su jako značajni za ovaj kraj, zapošljavali su jako puno ljudi, izvozili su proizvode. U Sv. Filip i Jakovu nije bilo obitelji koja nije imala zasađena stabla višnje maraške čije plodove su prodavali za potrebe proizvodnje likera Maraschina.

Dosta ljudi iz zaleđa također je sadilo maraške jer su ih imali gdje prodati. Trgovalo se. Još i danas imate u Sv. Filip i Jakovu maraške koje su tada posađene, nastavlja svoju priču Srećka.

Njezin očuh, Josip Bepo Morović često ju je vodio u destileriju kojom je upravljao član obitelji Luxardo, Nico Luxardo, stric Franca Luxarda, živućeg potomka obitelji koja je u Zadru pokrenula proizvodnju likera, a koji je nedavno sve uspomene na svoju poznatu obitelj i posao kojim se bave generacije obitelji Luxardo sažeo u muzeju u blizini Padove.

– Nico nije imao djece, ali kao šef je bio, kažu, bolji od kruha. On je bio zadužen za destileriju u Sv. Filip i Jakovu, a na posao je putovao svakog dana iz Zadra. Jako se trudio da posao bude uspješan…, sjećam ga se. Nažalost, njega su ubili kasnije, nakon rata, govori Srećka.

Već 1941. godine polako je počelo propadanje i pustošenje destilerije. Kako svaki rat ne donosi ništa dobroga, tako nije ni ovaj. pa se Srećka prisjeća kako su već tada krenula pustošenja destilerije.

– Piće se uzimalo, odlazilo je dosta toga vojnicima na front. Kralo se puno, sve se pokralo, vrata su bila razbijena. Destilerija se zatvorila, Nico je prestajao dolaziti na posao, a i svi radnici su ostali bez posla.

Kada sam tamo boravila kao dijete, u jednom separeu je bila jedna slika koja se meni jako sviđala kao djetetu i ja sam je uzela i odnijela kući, još uvijek je imam obješenu na zidu. Uzela sam i jednu malu pećicu na petrolej, nastavlja Srećka.

Sjeća se i proizvodnje još jednog likera, uz najpoznatiji Maraschino, koji nije previše poznat u javnosti.

– Liker se zvao Grk. Proizvodio se od neke biljke koja je rasla na Velebitu, sjećam se da se to dovozilo u vrećama, a izgledalo je ko današnji peleti za ogrjev. Od toga se proizvodio gorki liker, još gorči od Pelinkovca. Sve se to izvozilo vani, kazala je Srećka, pomalo tužno, dodajući kako je šteta da tvornica Maraska nije ostala naša domaća priča s obzirom na bogatu povijest u stvaranju brenda višnje maraške i najpoznatijeg likera, Maraschina.