Djed i unuk Aleksandar i Bartol Surić o ljubavi prema moru: 'Bez mora ja ne znam kako bi sad mogao'

 Nekad je bilo normalno da djedovi i unuci budu zajedno na moru, na hobotnicama, na sviću. Danas je postala senzacija, ako jedan unuk ide u cijelom, što bi mi rekli, varošu, istaknuo je Aleksandar Surić, Leše, djed.

– Jednoga dana smo djed i ja u mrežu uhvatili gruga od tri kila. Bojao sam se jer sam bio dijete i mislio sam da će me pojesti, sjeća se Bartol Surić.

Djed i unuk provode na moru svaki slobodan trenutak, kad god mogu. I prije i poslije škole, Bartol pita – idemo li. Naučio je u i moru i o ribama, i svemu što uz to ide.

– Mala riba se pušta, a ako puštam malu ribu bit će velike ribe. Ako se nađe neki otpad plastični, vrećice ili nešto, to se obavezno skuplja. Ako možemo pomoći nekome na moru, moramo mu pomoći, naglašava Bartol.

Zna Bartol vrlo dobro što treba napraviti i prije samog odlaska na more.

A s nekim ribama, poručuje Bartol, treba biti oprezan.

Bartolov djed bio je pomorac, 40 godina plovio je morima svijeta.

– Bez mora ja ne znam kako bi sad mogao. Kažu neki, pa jeli ti nije bilo dosta mora, ja kažem, nikad, nikad, kazao je Aleksandar.

– To je kao jedna vrsta terapije, ti si na moru, slušaš more, gledaš u daljinu, iscijeli te, zaboraviš na sve probleme, govori Bartol.

– I za kraj ću vam još reći, da je lijepo rasti i živjeti u ovom mjestu. Ovdje su moji sretni dani, dani djetinjstva, rekao je.