Požari odnijeli godine rada dalmatinskih vinara

Posljednji požari koji su poharali dijelove Dalmacije ostavili su iza sebe ljudske žrtve, spaljene domove i golemu materijalnu štetu. U takvim okolnostima govoriti o izgubljenim vinogradima može se činiti gotovo trivijalnim. I naravno da se nijedan trs ne može uspoređivati s ljudskim životom ili izgubljenim domom. Ali vinograd u Dalmaciji nije samo poljoprivredna površina. On je obiteljska povijest, egzistencija i nasljeđe koje se prenosi generacijama.

Ovoga ljeta vatra je zahvatila i brojne vinograde i maslinike. Na Pelješcu je posebno teško pogođen prostor između Prizdrine, Potomja i Kune, kraj u kojem su vinogradi dio identiteta kraja.

Među pogođenima je i obiteljska vinarija Bura-Mrgudić. Prema njihovoj objavi, vatra im je uništila vinograde Plavca malog i Rukatca – oko 5.000 trsova koji su bili svega nekoliko tjedana udaljeni od berbe.

Od vinograda do pepela

Iz obitelji skromno poručuju kako su dobro i da će se, kao i uvijek, snaći. Nažalost, ovo nije prvi put da im požar odnosi vinograde. No, dok zbrajaju vlastitu štetu, upozoravaju i na ono što je pridonijelo njezinim razmjerima – sve veći broj zapuštenih i neobrađenih poljoprivrednih površina. Upravo se kroz zarasla zemljišta vatra nesmetano širila prema obrađenim vinogradima. Tako priča o izgubljenih 5.000 trsova prestaje biti samo priča jedne obitelji i otvara mnogo šire pitanje: što se događa s prostorom kada se zemlja prestane obrađivati?

Tužan pogled na izgorene loze

Na takvim zemljištima gomila se gorivo raslinje pa u kombinaciji sa sušom i vjetrom postaju prostor kojim se vatra lakše i brže širi, ugrožavajući pritom obrađene vinograde i maslinike o kojima vlasnici vrijedno brinu.

U mediteranskom prostoru, obilježenom dugim sušnim razdobljima i visokim ljetnim temperaturama, pitanje tko obrađuje zemlju odavno nije samo pitanje poljoprivrede. Ono je pitanje sigurnosti i odgovornosti prema prostoru u kojem svi živimo.

Da to nije tek načelna ideja, pokazuje i način na koji su tom problemu pristupile pojedine talijanske regije. Ondje su napuštene i neobrađene poljoprivredne površine prepoznate kao širi problem prostora, pa se evidentiraju i uključuju u takozvane banke zemljišta te se, pod zakonom propisanim uvjetima, daju drugima na obradu. Među ciljevima takvih politika navodi se i smanjenje opasnosti od požara. Drugim riječima, uz pravo na vlasništvo se sve jasnije veže i pitanje odgovornosti za zemlju u posjedu.

Kultna obitelj između Dingača i Postupa

Priča vinarije Bura-Mrgudić jedna je od onih bez kojih je teško govoriti o povijesti plavca malog. Spojila je dvije stare pelješke vinogradarske obitelji i dva velika imena Pelješca. Slavna vinarka Mare Mrgudić voli reći kako se »rodila u Dingaču, a udala u Postup«. A upravo su ta dva položaja postala i dvije najvažnije točke identiteta vinarije.

Dingač i Postup govore različitim dijalektima iste sorte. Na strmim južnim padinama Pelješca Plavac mali raste u gotovo ekstremnim uvjetima, između sunca, kamena, vjetra i mora, a upravo je sposobnost plavca da jasno prenese razlike među položajima, jedna od najvećih vrijednosti ove sorte. Kada bih tu razliku morala svesti na nekoliko riječi, Dingač bih opisala kao snažniji, moćniji i koncentriraniji izraz plavca malog, dok Postup češće pokazuje nešto mekše, elegantnije lice sorte, uz izraženiji karakter crnog bobičastog voća.

Zato mi se u trenutku kada pišem o gubicima u vinogradu čini prirodnim vratiti upravo jednoj njihovoj boci. Ne zato kako bismo ublažili ozbiljnost onoga što se dogodilo, već zato što nas upravo vino podsjeća kakvu vrijednost u požarima gubimo.

Mare, Postup, 2020.

Ocjena: 93

Uz dužno poštovanje prema slavnom Dingaču ove vinarije, za koji su svojedobno postojale i liste čekanja, Postup Mare osobno sam oduvijek smatrala najelegantnijim vinom ove vinarije. To mi je vino nudilo prihvatljiviji balans svega onoga što plavac mali može biti – a postići ravnotežu kod plavca malog nipošto nije mala stvar.

Sorta prirodno voli ekstreme. Sunce joj daje obilje šećera te samim time i obilje alkohola. Položaj daje koncentraciju, debela pokožica snažne tanine, a tople dalmatinske godine lako odvode vino prema prezrelom voću i vrlo rustikalnoj strukturi. No kada se sve to uspije iskontrolirati, plavac postaje ozbiljno vino.

Plavac mali Mare dolazi iz Postupa, drugog povijesno velikog položaja plavca malog na Pelješcu. I upravo se razlika između Postupa i Dingača lijepo čita u čaši.

Berba 2020. pokazuje raskoš Plavca, ali ostavlja i dovoljno prostora za eleganciju. U čaši je duboke rubinske boje s granatnim odsjajem. Nos se otvara postupno: zrela crna trešnja, šljiva i borovnica, pa suho mediteransko bilje, ružmarin, blage note kože, kakaa i začina. S vremenom dolaze i diskretni tonovi duhana. Na nepcu je puno i koncentrirano, ali ono što mi je kod Mare uvijek bilo zanimljivo jest način na koji je ta snaga posložena. Alkohol je očekivano viši, ali ne preuzima vino. Zrelo voće daje mu širinu, tanini su čvrsti, ali dovoljno uglađeni da ne zatvaraju nepce, dok svježina drži konstrukciju na okupu.

I tu se za mene nalazi ključ Mare. Nije riječ o pokušaju da se Plavac mali učini laganim vinom – to bi bilo protiv njegove prirode. Riječ je o pronalasku mjere u njegovoj snazi.

Završnica je duga, topla i začinska, s povratkom tamnog voća, suhog bilja, kakaa i diskretne mineralnosti.

Postup Mare godinama ima reputaciju jednog od važnih peljeških Plavaca, a upravo je njegova sposobnost da uz koncentraciju zadrži osjećaj svježine i elegancije ono zbog čega mu se vrijedi vraćati.

Ovaj put, međutim, bocu ne otvaram samo zbog onoga što je u čaši. Otvaram je i kao mali znak podrške obitelji Bura-Mrgudić, ali i svim dalmatinskim vinarima, maslinarima i poljoprivrednicima kojima je vatra ovih dana uzela dio onoga što su godinama stvarali.