Zadarska »Nada« za bolje sutra bez ovisnosti

Udruga za suzbijanje zlouporabe droga i pomoć obiteljima ovisnika »Nada« već 25 godina ovisnicima i članovima njihovih obitelji pomaže da se lakše suoče s problemom ovisnosti o drogi, alkoholu i kocki. Predsjednica udruge Ivanka Matulić tumači da ovisnost najčešće počinje u doba puberteta, kada mladi postaju nesigurni, znatiželjni i interesantno im je sve što je zabranjeno. No u ovisnosti, naglašava Matulić, nema pravila.

Osobe slabog karaktera

– Svi se zavaravaju, ali nitko ne može tvrditi da se njegovu djetetu to ne može dogoditi. Najčešće ovisnost počinje u obiteljskom okruženju, ako nema sloge, zajedništva, ako je dijete nezadovoljno i ne dobiva dovoljno pažnje i ljubavi, pa bježi iz stvarnosti u svijet ovisnosti.

No tu je sve, ističe, individualno i ovisi od osobe do osobe. U obitelji s četvero djece troje ih može ispasti fenomenalno, završiti škole i fakultete, a četvrto otići u svijet ovisnosti.

FOTO: UDRUGA NADA

– Znamo da su ovisnici labilne osobe slabog karaktera, zato i padaju. Život je borba i treba se boriti. Najlakše je nešto uzeti i zaboraviti na sve probleme, kazuje Matulić.

Prema njezinim zapažanjima, broj ovisnika se povećava, a mnogi od njih niti ne žele ući u sustav jer ne žele da se zna za njihovu ovisnost. U konačnici se procjenjuje da je broj ovisnika pet puta veći od službenih statistika.

S obzirom na to da su u društvu i dalje prisutne predrasude i stigma prema ovisnicima, Udruga Nada predstavlja im oslonac dok ne stanu na noge.

– Predrasude su i dalje velike, a posebno mi je žao ovisnika koji se vrate iz komune, kada bi im svi trebali biti moralna podrška, od institucija, preko poslodavaca pa sve do pojedinaca. Oni u komuni nauče biti iskreni i ne žele skrivati da su bili ovisnici, pa su tako otvoreni i s poslodavcima, koji im često na to zahvale jer zbog ugleda firme često ne žele zaposliti bivše ovisnike, tumači Matulić.

FOTO: Arhiva ZL

Najmlađi korisnik – 13 godina

U takvim situacijama uskače Udruga Nada. Preko Zavoda za zapošljavanje do sada su mjerom »Javni radovi« zaposlili 15 mladih ljudi, najčešće osoba koje se vrate iz komune, kada su najranjiviji i teško nalaze posao.

– To je kratkotrajan posao od šest mjeseci, ali to je taman vrijeme adaptacije koje im treba da izađu ispod staklenog zvona nazad u stvarnost, gdje više nema zaštite nego se moraju boriti sami, kaže Matulić.

O ovisnosti bi, smatra Matulić, trebalo više razgovarati, jer ovisnost se masovno širi i sve mlađa populacija poseže za drogom. Nema, kaže, danas zabave na kojoj nema droge, vrlo je lako dostupna, a najmlađi korisnik koji je prošao kroz prostore Udruge Nada imao je samo 13 godina. S obzirom na razmjere problema, već bi se u vrtićkoj dobi trebalo početi pričati o tome, upozorava Matulić.

– Mladi se ne znaju zabaviti drugačije, danas su neka druga vremena i mladima trebaju stimulansi da bi se uopće mogli zabaviti. Najbolje bi bilo drogu uopće ne probati, ako osoba ima dovoljno snage reći »ne«. Netko proba samo jednom i nikada više, a nekome se svidi, krene dalje i uništi si život, upozorava Matulić.

Ovisnost je, svjedoči Matulić, jako teška kod skidanja. To je, kaže, strašno za gledati.

“Nada” kontinuirano provodi akcije čišćenja infektivnog otpada

Motivacija za liječenje

– To su proljev, povraćanje, kostobolja, oni to opisuju kao da se osjećaju da im netko kliještima čupa kožu. Ako uspiju prevladati tu krizu, onda nastojimo preko psihologa i psihijatra djelovati i dati im motivaciju barem da odu probati uključiti se u program. Ali oni sami moraju donijeti odluku da žele normalan život, moraju to odlučiti zbog sebe, a ne zbog policije ili roditelja. Ovisnost nije sramota i ne događa se nekom drugom, kazuje Matulić.

U Udruzi Nada ljetos su u suradnji s Gradom Zadrom uspješno priveli kraju prvi europski projekt Tu sam za tebe, u sklopu kojeg je organiziran niz predavanja, edukacija te individualnih i grupnih savjetovanja.

– Uspjeli smo doprijeti do najranjivijih skupina ljudi, na način da su sami dolazili do udruge zatražiti pomoć. Par osoba smo uspjeli motivirati na odlazak na liječenje i sada se u zajednicama uspješno oporavljaju. Da nam ovisnik dođe u udrugu i kaže da se želi odviknuti, mi ga automatski šaljemo doktoru Ćeliću i direktno iz bolnice kada prođe ta fizička kriza ide se u terapijsku zajednicu. Imamo jako dobru suradnju sa svim komunama i sve se brzo riješi.

Udruga uz to provodi niz aktivnosti kojima je cilj smanjenje zdravstvene i socijalne štete, poput podjele štrcaljki i igala, ne bi li se tako iz korištenja uklonio nečisti pribor. Redovno imaju i akcije čišćenja infektivnog otpada, pa i ovu priliku Matulić koristi da pozove građane da im se obrate u slučaju da naiđu na korištene šprice.

Pismo majke

Živjela sam jednim sasvim običnim životom poput mnogih roditelja. Ja i sin sami, jer nas je otac napustio kada je sin bio jako mali. Pokušavala sam mu biti i otac i majka radila na više, mjesta da bih mu omogućila normalno djetinjstvo. Dragi sine tek sada vidim koliko sam griješila. Mislila sam da ako ti pružim materijalno da sam sve riješila. Nisam primjećivala koliko ti nedostaje moja prisutnost. Bio si po cijele dane sam. Imao si moju ljubav, ali ne i fizičku prisutnost koja ti je itekako bila potrebna pogotovo u vrijeme puberteta. Tada si upao u društvo koje te prihvatilo, veselo si izlazio s njima, a ja nisam primjećivala da se mijenjaš, da to nije više umiljato, veselo dijete već osoba koja kasno dolazi kući ispijena lica, tupog pogleda koji nisam razumjela. Dragi sine, bila sam preumorna od briga, posla te sam se samo željela odmoriti, da mogu nastaviti sutra istim tempom.

Oprosti dragi sine za sve one samotne dane koje si provodio gledajući ostalu djecu sretnu sa svojim roditeljima.

Jedno jutro policija na vrata, pretres stana nađena vaga i droga i ti završavaš u zatvoru. Tek tada sam progledala ali bilo je kasno. Vjerojatno si svašta ružnoga doživio tamo, jer na sami spomen zatvora odbijao si bilo kakvu komunikaciju, odlasci kod tebe u posjet bili su mi najteži trenuci u životu jer sam pretpostavila da ti se tamo događaju užasne stvari, a ja sam nemoćna da ti pomognem.

Oprosti mi sine ako možeš jer ja sebi ne mogu i živjet ću s tom boli do kraja života.

Pismo sina

Moje djetinjstvo je prožeto tugom, usamljenošću i željom za sretnom obitelji koju nisam imao.

Naravno da je odrastanje na ulici dovelo do toga da krenem krivim putem. U trenu sam se našao na krivom mjestu u krivo vrijeme i moja kalvarija počinje. Društvo u koje sam upao bili su moji idoli, nikoga se nisu bojali, krali su po dućanima, pili, pušili a ubrzo je krenulo i drogiranje. Sve više druženja s njima dovelo je do toga da i ja počnem raditi isto, krađe a onda i dilanje za jednog krupnog momka koji je bio vođa, moj idol svega što ja nisam bio. Policija je ubrzo saznala za to i pojavili su se na mojim vratima. Uzeli dokazni materijal i ja se nađem u zatvoru. Onako prestrašen, neiskusan, mlad bio sam meta starijim momcima koji su se iživljavali na nama tako malima.

Draga majko, prošao sam pakao koji ne bih nikome poželio, a ti si samo radila i imala jako malo vremena za mene, nije te bilo kad sam usamljen plakao u svojoj sobi. Sve ti opraštam, ali rane koje sam zadobio ostat će u mojoj duši i samo se nadam da će demoni koji me prate jednog dana nestati. Nikada ti neću pričati što sam sve doživio u zatvoru, ali znam da tamo ne želim više nikada. Volim te mama bez obzira na sve….

Pisma su nastala u sklopu projekta »Dobrobit za PKD (počinitelje kaznenih djela)« koji se provodi u suradnji s Udrugom Pet Plus.