Poznati franjevac u Zadru otvorio škakljivo pitanje: 'Što učiniti s praznim samostanima?'

U crkvi sv. Marije u Zadru u srijedu, 11. studenoga, održana je prva rekolekcija redovnica Zadarske nadbiskupije u pastoralnoj godini 2026./2027. Predavanje je održao fra Ante Vučković, koji je, u povodu Godine sv. Franje Asiškog, govorio o životu i duhovnosti ovog sveca, s posebnim naglaskom na ljubav prema bližnjima, siromaštvo, poniznost i evanđeosku jednostavnost.

Okupljene redovnice pozvao je na promišljanje o vlastitom pozivu i svakodnevnom življenju evanđeoskih vrijednosti, istaknuvši kako istinska obnova ne započinje promjenom vanjskih okolnosti, nego osobnim obraćenjem i drukčijim odnosom prema Bogu i ljudima.

Što je danas potrebno obnoviti?

Govoreći o ključnim trenucima života sv. Franje, Vučković se posebno osvrnuo na događaj u crkvici sv. Damjana, gdje je Franjo pred raspelom čuo Kristove riječi: „Franjo, idi i popravi moju kuću“.

Iako je taj poziv isprva shvatio kao zadatak obnove zapuštene crkve, s vremenom je razumio da je riječ o mnogo širem poslanju – obnovi Crkve vlastitim životom i svjedočenjem vjere.

– Što je danas u našim zajednicama, odnosima i osobnom životu potrebno obnoviti? Gdje nas danas Gospodin poziva svojom vjernošću, ljubavlju i služenjem pridonijeti obnovi njegove kuće? – upitao je Vučković.

Posebnu pozornost posvetio je i Franjinu susretu s gubavcem, koji je označio prekretnicu u njegovu duhovnom životu. Susret s čovjekom prema kojemu je prethodno osjećao odbojnost postao je početak duboke unutarnje promjene.

– Ono što mu je prije bilo gorko, Gospodin mu je pretvorio u slast duše i tijela. No, Franjino obraćenje nije ostalo samo na promjeni osjećaja. Ono se očitovalo u konkretnim djelima ljubavi, u blizini i služenju onima koje je društvo odbacivalo – istaknuo je.

Naglasio je kako se istinska ljubav prema bližnjima očituje upravo u odnosu prema osobama koje su drukčije, koje nas uznemiruju ili s kojima teško uspostavljamo odnos.

Govoreći o redovničkom životu, Vučković je podsjetio na Franjino svjedočanstvo da mu je sam Gospodin dao braću. Prema njegovim riječima, zajedništvo ne podrazumijeva okupljanje isključivo ljudi koji nam odgovaraju, nego prihvaćanje drugih sa svim njihovim različitostima.

– Zajednica nije samo mjesto zajedničkog stanovanja i djelovanja, nego prostor svakodnevnog obraćenja, učenja strpljivosti, opraštanja i prihvaćanja – poručio je.

Istaknuo je kako upravo zahtjevni međuljudski odnosi mogu biti prilika za osobni rast, nadilaženje vlastite zatvorenosti i izgradnju istinskog zajedništva.

Koliko nam je zapravo dovoljno?

Jedna od važnih tema predavanja bio je i odnos prema materijalnim dobrima. Polazeći od Franjina siromaštva, Vučković je upozorio na suvremeno društvo obilježeno pretjeranom potrošnjom i rasipanjem hrane, odjeće i drugih dobara.

Podsjetio je kako evanđeosko siromaštvo ne znači samo odricanje od posjedovanja, nego i slobodu od pretjerane vezanosti uz materijalne stvari. U tom je kontekstu otvorio i pitanje korištenja samostanskih prostora, osobito u okolnostima smanjivanja broja članova pojedinih redovničkih zajednica.

Mogu li prazni samostanski prostori postati mjesta gostoprimstva, otvorenosti i pomoći drugima, jedno je od pitanja koje je postavio okupljenim redovnicama. Prema njegovim riječima, siromaštvo se ne očituje samo u onome čega se čovjek odriče, nego i u spremnosti da ono što posjeduje stavi u službu drugih.

Vučković se osvrnuo i na značenje naziva „manja braća“, istaknuvši kako je sv. Franjo svjesno izabrao put poniznosti i malenosti. Nasuprot ljudskoj težnji za isticanjem, dokazivanjem i nadmoći, Franjina duhovnost poziva na odnose utemeljene na međusobnom poštovanju i prihvaćanju.

Biti manji, naglasio je predavač, ne znači izgubiti vlastito dostojanstvo, nego odustati od potrebe da se vlastita vrijednost potvrđuje umanjivanjem drugih. Takav pristup, smatra Vučković, osobito je važan u redovničkim zajednicama, u kojima se duhovni život ostvaruje upravo kroz svakodnevne odnose.

Govoreći o Franjinu odnosu prema prirodi, podsjetio je i na važnost tišine, molitve i sabranosti. Za sv. Franju stvoreni svijet nije predstavljao samo izvor ljepote, nego i prostor u kojemu je prepoznavao Božju prisutnost.

Starost nije samo vrijeme gubitka snage

Dio predavanja bio je posvećen i temi starenja, prolaznosti te smisla života u starijoj dobi.

Vučković je pritom spomenuo biblijski lik starca Šimuna, koji je u susretu s djetetom Isusom prepoznao ispunjenje svojega životnog iščekivanja.

– Starost nije samo vrijeme smanjivanja tjelesnih snaga i mogućnosti djelovanja, nego može postati vrijeme dubljeg predanja, zahvalnosti i duhovne zrelosti – poručio je.

Istaknuo je kako se vrijednost čovjekova poziva ne može mjeriti isključivo količinom obavljenog posla i vanjskom djelotvornošću, nego i vjernošću vlastitim životnim vrijednostima, čak i kada tjelesne snage oslabe.

Zaključujući predavanje, fra Ante Vučković poručio je kako duhovnost sv. Franje Asiškog, unatoč stoljećima koja nas dijele od njegova života, i danas nudi odgovore na temeljna pitanja ljudskih odnosa, zajedništva i odgovornosti prema drugima.

– Obnova Crkve započinje ondje gdje čovjek dopusti Kristu obnoviti njegovo srce. Upravo to je i trajni smisao redovničkog poziva: ne samo govoriti o evanđelju, nego ga vlastitim životom učiniti vidljivim, bliskim i vjerodostojnim – zaključio je Vučković.