Kako su ljevičari i Zagreb uništili Matu Lukića?

Grad čovjeka rijetko promijeni, ali ga veliki grad, upravo zato što je ravnodušan prema njegovu imenu, funkciji i reputaciji, katkad nemilosrdno razotkrije. Mate Lukić u Zagreb nije došao kao nepoznat čovjek, nego kao političar naviknut na sredinu u kojoj se grubost lako prodaje kao autentičnost, a nedostatak samokontrole kao dokaz da netko govori ono što narod misl, no problem je nastao onoga trenutka kada se našao pred publikom koja nije bila dužna pljeskati.

Prosvjed za Liku trebao je govoriti o otrovu zakopanom u zemlji, o vodi koju će netko sutra piti i o državi koja se pokrene tek kada joj građani dođu pod prozor, ali je Lukić u tu priču unio jednu drugu vrstu zagađenja, onu koja godinama truje hrvatski javni prostor uvjeravajući nas da nijedno pitanje nije dovoljno važno da ga ne bismo pretvorili u obračun naših i njihovih. Umjesto da hoda među ljudima okupljenima oko zajedničkog problema, on je počeo određivati tko mora ispred njega, tko se treba maknuti i koliko metara razmaka mora držati, kao da ulica nije javni prostor nego počasni koridor kojim upravo prolazi njegova politička veličina.

Njegovih dva metra isprid nas su gotovo savršena mjera političkog svijeta kakav Lukić zamišlja, svijeta u kojem drugi mogu postojati pod uvjetom da se odmaknu, utišaju i priznaju prvenstvo onome tko je glasniji.

Kada je jedan čovjek rekao da je to njegov Zagreb, Lukić mu nije odgovorio političkim argumentom, nego prostaštvom. Za prvoga je grad nešto što pripada svima koji u njemu žive i hodaju, dok je za drugoga prostor koji treba osvojiti, obilježiti i očistiti od onih koji mu smetaju, makar se čišćenje svelo na psovku, prijetnju i nervozno određivanje dopuštene udaljenosti.

Sada će se, po poznatom domaćem običaju, krivci tražiti među zagrebačkim ljevičarima, medijima i profesionalnim mrziteljima svega hrvatskoga, premda je nezgodna činjenica da Lukiću nitko nije podmetnuo mikrofon, montirao riječi ni potajno uključio kameru. Snimao se sam, objavio se sam, psovao je vlastitim glasom, a zatim uklonio snimke kada je shvatio da ono što u zatvorenom krugu možda prolazi kao junaštvo pred širom javnošću izgleda upravo onako kako jest – kao gubitak kontrole čovjeka koji je došao pokazati snagu, a pokazao nemoć da podnese tuđu prisutnost.

Krkanluk, uostalom, nema nikakve veze sa selom, podrijetlom ni stupnjem obrazovanja, jer seljak može biti gospodin, kao što profesor, liječnik ili političar može biti prostak. Krkanluk je odnos prema drugome, uvjerenje da glasnoća zamjenjuje argument, da psovka potvrđuje muškost i da pripadnost naciji čovjeku daje veće pravo na ulicu od onoga koje pripada njegovu političkom protivniku. Ono što je Lukić pokazao u Zagrebu zato nije bilo ni domoljublje ni desnica, nego karikatura, jer ideja koja se može braniti jedino vrijeđanjem starih i slučajnih prolaznika očito nema mnogo povjerenja u vlastitu snagu.

Čak i kada bi se prihvatila njegova tvrdnja da je bio provociran, ostalo bi pitanje zbog čega bi to trebalo biti olakotna okolnost čovjeku koji obnaša javnu dužnost.

Nisu, dakle, Matu Lukića uništili ni Zagreb ni ljevičari, jer grad mu nije učinio ništa osim što mu se odbio pokloniti, dok su mu politički protivnici poslužili tek kao platno na koje je mogao projicirati vlastitu potrebu za sukobom. Zagreb mu je dao ulicu, prosvjed mu je dao temu, tehnologija mu je dala mogućnost da se predstavi bez novinarskog posredovanja, a on je sve to iskoristio kako bi uživo prenosio vlastito političko razotkrivanje.

U Zagreb je otišao prosvjedovati protiv otrova ostavljenog u Lici, a vratio se ostavivši javnosti uzorak jednoga drugog otrova, manje vidljivog, ali duboko nataloženog u društvu koje predugo brka bezobrazluk s hrabrošću i prostakluk s iskrenošću. Grad ga pritom nije uništio, nego mu je samo upalio dovoljno svjetla, dok je sve ostalo, od prve zapovijedi do posljednje psovke, Mate Lukić učinio sam.