Hram zadarske košarke koji više to nije

Memorijalni turnir Tomislav Knežević proteklog vikenda je okupio četiri hrvatske košarkaške momčadi koje su se borile za naslov pobjednika pripremnog natjecanja koje se tradicionalno održava početkom rujna u dvorani Jazine. Pehar je na kraju podigla momčad Zadra koja se nakon produžetka u finalu obračunala sa Šibenkom, no unatoč dvjema pobjedama i obrani naslova dvodnevno loptanje pod obručima u hramu zadarske košarke nije se nimalo svidjelo strategu Zadra Danijelu Jusupu.

Vidno je ljut i razočaran Jusup bio s uvjetima koji su dočekali njegovu momčad u legendarnoj dvorani, i to s potpunim pravom, iako cijela priča na kraju ima sretan završetak. Nitko od aktera se nije ozlijedio, što je u jednu ruku i pravo čudo.

Velika vrućina i sparina u kombinaciji s izlizanim i na mnogim mjestima ulegnutim parketom stvorili su doslovno hokejaške uvjete svim akterima Knezovog memorijala pa je bilo pravo umijeće pokušavati igrati, a to se najbolje moglo primijetiti tijekom finalne utakmice koja je ponajviše zbog brisanja parketa potrajala preko dva sata.

Igrači su tijekom cijelog turnira prije svega razmišljali o tome da se održe s obućom na parketu, nerijetko bi proklizavali, često i znojni padali po terenu, a članovi stručnih stožera su se umjesto postavkama u igri i taktikom uglavnom bavili mišlju hoće li se uspjeti sve završiti bez povreda.

Na sreću, uslišane su im molitve, a reakcija Jusupa nakon slavlja u finalu ukazala je na to da će klub s Višnjika ubuduće u širokom luku zaobilaziti hram zadarske košarke koji više nije ni blizu one dvorane koja je preko 40 godina bila domom košarkaša Zadra.

Tresu se stare Jazine

Štoviše, to slavno zdanje u kojem je Zadar proslavio 14 trofeja više nije funkcionalno ni za rekreativce, a kamoli za ozbiljne profesionalne klubove i njihove omladinske pogone. Ovakve kakve jesu, ako se u njih ne uloži gomila novaca, Jazine su jedino za ropotarnicu povijesti, koliko god se s time ne bi složili sve rjeđi romantici i nostalgičari u našem gradu. Oni koji i dalje sanjaju da će se tresti stare Jazine.

Kao nekada… Danas taj san uopće ne počiva na realnoj osnovi, jer bismo se morali pošteno pomučiti da bismo uopće nabrojali što sve ne funkcionira u hramu košarke, od same statike dvorane, preko parketa koji zahtijeva kompletnu renovaciju, klimatizacije i grijanja (prvog uopće nema, dok grijanje postoji, ali je i nepraktično jer se mora danima unaprijed zagrijavati dvorana da bi se primila temperatura), poroznog krova, zastarjelih konstrukcija koševa i semafora, pa do neadekvatnih svlačionica i upitnog sanitarnog čvora.

Da ne govorimo o uvjetima za novinare i gledatelje… Sve u svemu, jedna vrlo negativna priča koja je ponovno izbila na vidjelo posredstvom Knezovog memorijala koji bi vrlo lako mogao biti i posljednji organiziran u Jazinama.

Odgovornost

Uistinu je teško očekivati da će se u narednih godinu dana, a i u duljem budućem razdoblju, nešto uspjeti pomaknuti s mrtve točke. Ono što je sigurno da KK Zadar sigurno nema nikakve vajde po tom pitanju. Kao koncesionar dvorane na razdoblje od 30 godina nekadašnji rezident hrama košarke praktički ni lipe nije uložio u njegovo održavanje i to još od 2008. godine koja mu je ujedno bila posljednja u njemu.

No, tako nešto nikada nije bilo ni za očekivati s obzirom na to da nijedna sezona u zadnjih petnaestak godina nije prošla bez financijskih repova i dubioza u kojima se duboko zakopan klub nalazi i dandanas.

Stoga, odgovornost za nebrigu i zapuštenost ovog zadarskog kulturnog dobra definitivno ide na adresu vlasnika KK Zadar, na Grad Zadar, no ni od gradskih otaca se ni u jednom trenutku nije mogla nazrijeti ni najmanja inicijativa da se u Jazine ubace određena sredstva kako bi bile iole funkcionalne za odigravanje utakmica, ali i treninge pretežito niželigaških klubova i mlađih uzrasnih kategorija.

Posebno je to zabrinjavajuće u kontekstu posvemašnjeg nedostatka dvoranskog prostora za treninge zadarskih sportaša, kako profesionalaca tako i rekreativaca, ali i brojnih školaraca. Pojavili bi se tu i tamo neki nadobudni planovi poput prošloljetnog zanosa u režiji tadašnjeg predsjednika Nadzornog odbora Ante Rubeše i direktora Davida Gunjevića, koji su išli toliko daleko da su Jazine odredili baznim mjestom za treninge cijelog omladinskog pogona, a čak su se usudili najaviti da će se i neke abaligaške utakmice Zadra ugostiti u Jazinama.

Naravno, taj je populistički spin držao tadašnji establišment kluba tek neko kratko vrijeme, sve dok se nisu suočili s brojnim, skupima i na koncu neisplativim stavkama po pitanju obnove dvoranske infrastrukture.

Neiskorištene prilike

Po medijima se potom provlačio minimalan iznos od pola milijuna kuna koji je neophodan da bi se dvorana stavila u osnovnu funkciju, no da bi se dugoročno sanirala i opstala kao takva – cifra se penje za peterostruko, ako ne i deseterostruko. Sukladno tome, postavlja se logičko pitanje jesu li Jazine spremne za odlazak u prošlost ili će se, pak, u dogledno vrijeme dogoditi kopernikanski obrat.

Teško je za očekivati da će se u ionako teškoj situaciji s kojim se suočavaju ne samo košarkaški kolektivi u našem gradu, već i svi ostali, pronaći takva sredstva i pomoću njih prostor koji je preko četiri desetljeća davao toliko veselja našim sugrađanima održati živim i nadasve funkcionalnim.

Jasno, postoje i drugi načini koji očito nisu od strane gradskih otaca iskorišteni na pravi način, a radi se o povlačenju sredstava iz europskih fondova, no za dobiti tako nešto trebalo bi se valjda i prijaviti na natječaj. Nažalost, to dosad nije bio slučaj iako je Hrvatska članica Europske unije već čitavo desetljeće… Ili se pak to svjesno nije napravilo, no to je već tema za neke druge novinske rubrike…