Glumac Dominik Karakašić sasvim iskreno: 'Vjernik sam i bez Boga ne bih napravio ništa u životu...'

Dominik Karakašić, nagrađivani glumac i član ansambla Kazališta lutaka Zadar, podijelio je s nama sjećanja na svoje djetinjstvo u Slavoniji, otkrio trenutak kada se zaljubio u kazalište te govorio o svom putu nakon Akademije i izazovima s kojima se susreo u potrazi za profesionalnim ispunjenjem.

Rođen je u malom selu Bodovaljci pored Nove Gradiške i imao je, kako kaže, djetinjstvo iz bajke, igrali su se u poljima, preskakali jarke…

– U osnovnoj školi mi je učiteljica bila moja teta, dakle sestra mog oca, i uvijek sam morao sudjelovati u školskim priredbama, nitko drugi nije htio, a ja nisam imao pravo odbiti, započinje Dominik kroz smijeh i priznaje da je imao tremu od javnih nastupa, no da se na pozornici osjećao itekako ugodno.

Jako je volio i čitati, omiljeni mu je bio “Harry Potter”, no valja istaknuti da je čitajući uvijek vizualizirao tekst, zamišljao je neke svoje filmove.

– U gimnaziji je sadašnja ravnateljica, nekadašnja profesorica hrvatskog jezika Ljiljana Ptačnik prepoznala moj talent, zadavala mi je pripremu raznih monologa, išao sam na LiDraNo i to je definitivno bila prekretnica, tada sam odlučio – to je to!, ističe.

Iako od umjetnosti nema kruha…

A kada je nakon gimnazije odlučio upisati Glumačku akademiju u Osijeku, pogodit ćete, svi su mu govorili kako “od toga nema kruha”. No ipak, želja je bila prejaka.

– Imao sam dobre ocjene, mogao sam upisati bilo koji fakultet, moji su popustili i rekli mi da upišem ako to stvarno toliko želim te napomenuli da mi oni neće moći pomoći, nemaju nikakve veze s kazališnim svijetom. Prijemni ispit bio je zahtjevan, bilo je oko sto kandidata, naravno da su svi bili itekako pripremljeni, no prijemni je trajao tjedan dana i tijekom tog perioda vidjelo se kako tko razmišlja, kako se nosi s određenim situacijama i tako se radila selekcija. Upao sam odmah, ali to je bio tek prvi korak, prepričava Dominik.

Na Akademiji je imao odlične profesore koji su itekako utjecali na njega; na lutkarstvu su imali profesore iz Rusije, Ukrajine, ali i naše domaće snage koje su studirale u inozemstvu, kao što su Hrvoje Seršić, Maja Lučić, Tamara Kučinović…, na glumi prof. Raponja, Boro Stjepanović…

– Imali smo jako, jako dobar kadar koji je radio svjetski posao, mislim da smo u to vrijeme bili definitivno po programu najjača akademija, ponosan je Dominik koji je tijekom studiranja imao neke angažmane, no ipak, nakon završetka, uporno se nametalo pitanje što i gdje dalje, kako krenuti u ostvarivanje snova.

Kamo nakon Akademije?

Razmišljao je, prisjeća se, o ostanku u Osijeku, međutim tada je Kazalište lutaka Zadar pozvalo osječku Akademiju te se, na preporuku svojih profesora, prijavio na audiciju koja je promijenila njegov životni put, već je devet godina u Zadru, gdje namjerava i ostati, premda je u početku bilo prilično izazovno prilagoditi se na naš mentalitet.

– Sjećam se kako sam sjedio u sobi i pitao se “i što sad”, ali ne bojim se za sebe, neću biti kruha gladan, naravno da bih se htio baviti svojom profesijom i da me to najviše ispunjava i usrećuje, no spreman sam raditi svašta, naučiti raditi razne poslove. Dok je zdravlja, sve je dobro, govori Dominik.

Kada je došao u Zadar, i Kazalište lutaka u kojem je svih ovih devet godina, prva mu je godina bila jako zabavna jer mu je sve bilo novo…

– Međutim, nakon te prve godine pitao sam se je li ovo grad za mene. Mentalitet je, budimo realni, jako drugačiji nego u Slavoniji. Osim toga, ovdje nisam poznavao nikoga osim jedne prijateljice iz djetinjstva koja se tu doselila. No, malo po malo, sve se nekako posložilo, jako sam zadovoljan, postalo mi je jako lijepo i baš sam odlučio ostati ovdje, graditi i karijeru i obitelj, kazuje Dominik.

Baš kao i životna svakodnevica, i rad u kazalištu pun je izazova, ali i predivnih trenutaka.

– Bilo je nekih predstava koje su na koncu postale nagrađivane uspješnice, ali ja sam se tijekom građenja svoje uloge znao pogubiti, moram priznati, primjerice u predstavi “Nikome pravo”. Na kraju je sve ispalo dobro, ali nisam bio uvijek u potpunosti zadovoljan, samokritično i iskreno priča Dominik.

S druge strane, najljepši mu je period igre i pripremanja predstava i to što je svaka predstava potpuno novi proces.

– Osim toga, u Kazalištu lutaka je atmosfera stvarno jako dobra, super smo kolektiv, dečki iz tehnike su odlični, svatko itekako zna svoj posao i sve funkcionira. U mnogim kazalištima ima ružnih stvari poput podmetanja, ja to kod nas ne mogu niti zamisliti. Naravno da nekad imamo kreativnih rasprava i razmjene mišljenja, ali nema apsolutno nikakvih neugodnosti, priča Dominik.

FOTO: KLZ

Karlson s krova

No ipak, kako se već dulje priča po kulturnim krugovima i lokalnim medijima, Dominik uskoro prelazi u ansambl HNK Zadar.

– Više bih volio govoriti o tome kad se realizira, ali da, vrijeme je za promjene. Glumu sam upisao zbog drame i želim se vratiti tome. Zahvalan sam Kazalištu lutaka Zadar na ovih devet godina, bilo mi je prekrasno, međutim, ne odlazim daleko, tek 200 metara zračne linije. I dalje će svi oni biti moji prijatelji, pit ću kavu u 72, uskočiti ako zatreba…, priča Dominik.

Kao najdražu lutkarsku predstavu, iako je i kasnije bilo jednako dobrih, ističe “Karlson s krova” jer je to bila jedna od njegovih prvih predstava i režirala ju je njegova profesorica Ljudmila Fedorova.

– Dao Bog da je igram do kraja života, dodaje.

A kad je riječ o dramskim ulogama, jako je ponosan na “Lolitu” u kojoj je itekako uspješno odigrao više, potpuno različitih, likova.

– Mislim čak da sam na Akademiji ostvario jednu od svojih najjačih dramskih uloga, u predstavi “Mater mu jebem, ‘ko je prvi počeo” makedonskog autora Dejana Dukovskog, otkriva Dominik, a mi smo, zahvaljujući svemogućem internetu otkrili da mu je rad na toj predstavi bila tema diplomskog rada u kojem je, između ostalog, emotivno napisao:

– Od kud početi? Možda od ove iskre koju sam osjetio u unutrašnjosti svoga bića prilikom jednog nastupa na kazališnim daskama. Lagao bih kad bih rekao da se to pojavilo prvi put kad sam stao na scenu. Ne, pojavilo se onda kad sam otvorio svoje srce publici i govorio istinu publici koja je sjedila ispred mene. To je bio čas kad se rodila zaljubljenost prema drami, prema kazalištu i prema istini koju ona nosi sa sobom. Publika je, dakako, tu istinu prepoznala, i nagradila. Osjećao sam se plemenito. I iako je taj osjećaj plemenitosti vrlo brzo prošao, tješila me misao o tome da je ta moja istina ipak pronašla put barem do jednog srca i duše. Tada se dogodila odluka da ću biti glumac! Želim svakim bivanjem na sceni plemenito prenositi istinu, ne svojim riječima, ali svojom istinom koju sam pronašao među tim riječima. Samim time, drama stara nekoliko stotina godina, pronašla bi put do nečijeg srca, i došli bi do zaključka da je još uvijek sve itekako aktualno, da je drama od samog početka svijeta pa sve do njegovog konca. Naravno, drama u najširem smislu te riječi, naveo je te naglasio važnost preispitivanja čemu je, vidjeli smo u prethodnom dijelu teksta ostao vjeran.

Recept za uspjeh

Također je tada istaknuo da je ispred njega “itekako dug put”, a na tom putu, saznajemo danas, vode ga upornost, želja za stalnim učenjem, potpuna predanost poslu i spremnost poslušati savjete starijih i iskusnijih kolega.

Da njegovo nastojanje ide uzlaznom putanjom, potvrđuju nagrade, njih čak 14, među kojima je ona za najbolje umjetničko ostvarenje mladog glumca na Festivalu glumca, nagrada SLUK-a za najbolju glumu-animaciju u predstavi “Caffe Kraljevstvo”.

Na koncu smo provjerili što mu je (zasad) neispunjena želja, i to nisu nagrade, već – prilika za učenje.

– Jako me zanima snimanje, gluma pred kamerama je potpuna drugačija od kazališne i volio bih raditi na tome. Snimao sam tek nekoliko epizodnih uloga, no polako, kad bude prilike, ne žuri mi se, govori.

Dok predano radi čekajući svaku priliku za profesionalni rast, nastoji i posvetiti se hobijima, aktivno provoditi slobodno vrijeme. – Trenutno igram padel s dečkima, to je jako zabavan sport. Prije sam jako dugo igrao badminton, bavio sam se i paraglidingom prije dolaska u Zadar. Često vježbam, rekreiram se, glumac mora biti u formi. Volim gledati filmove, omiljeni žanr mi je drama, a ima i kvalitetnih komedija. Također, volim gledati filmove snimljene prema istinitim događajima, kao i filmove vjerske tematike. Vjernik sam i bez Boga ne bih napravio ništa u životu, naglašava Dominik.