ĐIR PO KVARTU (23) Stanovnici Poluotoka žale se na gužve: 'Uopće ni ne izlazin liti. Zimi je jako pusto...'

Foto: LUKA JELIČIĆ

Poluotok, naš prekrasan centar grada s kojim svatko od stanovnika ima poseban odnos, dio grada kojeg na jedan način svi svojataju. Od svih kvartova, Poluotok je najviše svačiji kvart. Svih nas vežu uspomene na dijelove Poluotoka, mjesta poput onih gdje smo išli u školu, gdje smo se igrali, gdje smo odlazili na posao, gdje smo igrali košarku, mjesto gdje smo se prvi put poljubili, gdje smo se potukli ili pak molili u crkvi. Poluotok kao centar grada krije mnoge priče, mnoge uspomene mnogih generacija koje su većinom s ovog područja danas, nažalost, odselile. O utjecaju turizma i procesa koji se nužno vežu uz naš sezonski način života može se reći puno toga, međutim, nas zanima što stanovnici Poluotoka imaju za reći, što svaki dan žive.

Voli kad prođu svatovi

Tako smo na putu prema svom domu kojem se vraća već 41 godinu sreli gospođu Vojnu, a koja nam je kao prva sugovornica dala najbolji uvid u ono što su nam kasnije i ostali govorili.

– Nije više lako ovdje živjeti, nema više one živosti, onog duha zadarskog. Dosta ljudi je iselilo, a osim stanovnika, nestalo je i dućana koji su nam prijeko potrebni tako da je jednom riječju, zajednički nazivnik svega toga – pustoš. Ljudi su odselili zato što ovdje nema života, nema tu više ništa. Da ideš brukvu ili osigurač kupiti, tu nemaš gdje i to te prisiljava da moraš u velike centre. Nama nedostaje malih dućančića, ne samo da su nam tu suveniri, sladoledi, pizze i zlatarne, kazala je Vojna koju smo upitali i što je s bukom u centru.

– Buka je uvijek prisutna, pogotovo ljeti. Dobro, ujutro kad kamioni dolaze to se mora i to je normalno. Dođu i odu, ali navečer kada čovjek ide spavati uvijek ima onih glasova koji remete mir. Čak sam i ja mislila promijeniti stan za manji… kazala nam je Vojna koju jako vesele dani kada kroz grad idu svatovi jer se čuje glazba, inače, kako kaže tijekom tjedna vlada monotonija i sretan si ako susretneš poznatu osobu na Kalelargi.

Kako su nam u više navrata kazali, nema više tih susreta na trgu kada se nastavljalo laganim korakom Kalelargom prema rivi, pa sve do hotel Zagreba gdje je znalo biti žive glazbe. Svi naši sugovornici, složni su bili u jednom: Poluotoku nedostaje sadržaja.

Naš sljedeći sugovornik kojeg smo sreli, na naš upit kakav je život na Poluotoku, kratko je kroz smijeh odgovorio: »Odlično, blizu mi je more s jedne i druge strane«, međutim, osjetili smo dozu sarkazma u glasu što nam je njegova pratnja i potvrdila.

– Ma je, sarkastičan je! Ma što je tu odlično? Nemamo ništa! Što se tiče ponude, imamo mali Konzum, a pijaca…jeste je vidili? Nema ni ljudi ni prodavača. Više ne moš ni reći da ti je sve blizu, a nisam bodul da mi nešto brod znači. Svi mijenjaju ovaj kvart, a najgore je to parkiranje bez obzira jel’ sezona il nije, nikad ga nema. Ujutro u sedam krenemo u veći dućan da bi došli do 8 i našli parking. Navečer, na lito, ne možeš negdje poći jer nemaš kasnije parkinga. Na kraju, uopće ni ne izlazin liti… Izađeš na rivu, ugušiš se od ljudi, dok je zimi jako pusto. Nema sadržaja, nema ljudi…trebalo bi na neki način oživiti grad, da se ljudi vrate, kazala nam je Branka.

Damir

Domaći pobigli i pomrli

Ovaj dvojac s kojim smo pričali, odmah bi promijenio kvart samo da pronađu nešto povoljno i pristojno. O promjeni u gradu, govorio nam je i Damir koji smatra da je ovaj grad izgubio dušu.

– Ja znam da ja ne mogu spavat liti. Živim kod Suda i tamo je milijun stolova. Ujutro kamioni, a navečer je najgore to što restoran zatvori u ponoć pa se okupe stranici koji sjede na terasi restorana uz jeftin alkohol. I što ja napravim? Polivam ih vodom! Slobodno to možeš napisati…i to ne samo ja, nego i u Kovačkoj u Varoši, isto polivaju vodom. Nema više kulture, a nema ni nikakvih sankcija ni kontrole za takve. Ovaj grad više nema dušu, sve je zbrda-zdola. Domaće stanovništvo je ili pobiglo ili pomrlo, malo je nas ostalo tu…I ja bi otišao, iako još ne mogu, danas – sutra idem i ja di bilo dalje…., kazao nam je Damir koji se također osvrnuo na manjak manjih obrtničkih dućana.

– Nema ni dućana, za par brukvi moram skroz do Bauhausa… Nema ni događanja, nikakve živosti. Grad kao grad, izgubio je onu dalmatinsku dušu. Prije se znalo za red i za kulturu. Da ne govorimo o uriniranju po gradu. Pola grada ne zna di je javni wc, a ovaj čovik na Kalelargi ti ne da da mu uđeš u kafić pa bude svega. Mogli bi dovesti neke mobilne zahode, pa naplatit il bilo što jer na primjer od fakulteta do Orgulja turisti nemaju nigdi… Isto tako, ovi romobili po gradu..neki dan me skoro srušila neka cura od 16 godina. Tako da… teško je reći nešto lipo o životu na Poluotoku. Cili sam život ovdje, ali to više nema nikakve veze s gradom. Poluotok nam se pretvorio u đinđe i fast food. Ja ne znam, ovo je postalo ka benkovački pazar, kazao je Damir sliježući ramenima.

Branka

Svuda suvenirnice

Na putu prema pijaci, sreli smo i jednu studenticu koja nam je dala svoje mišljenje o Poluotoku, gdje živi već par godina.

– Volim to što u gradu ima dosta kafića, što se samo spustim iz stana i već sam u žiži. To mi je super, iako ni ne idem na kave toliko često jer u gradu ima previše ljudi, pogotovo ljeti. Također, pošto ne vozim i ne mogu u druge trgovine svaki dan, ovdje mi je sve skupo. Ne znam čak koje su cijene u drugim dućanima, ali mi se čini da je ovdje skuplje. A i da vozim, čini mi se da ne bi mogla naći parking. Dosta stvari je blizu, a dosta stvari i nije. U gradu ima previše suvenirnica, previše tih beskorisnih specijaliziranih dućana. Neki od njih su na svakom koraku, u krugu jednog kilometra ima ih pet. Kako opstaju? Zašto su svi baš u centru grada? Također, kao studentu, fali mi papirnica! Bila sam baš ljuta kad se zatvorila zadnja jer sve što valja za lokalca nestane i nikne suvenirnica. Mislim da lokalci nemaju apsolutno ništa od tih trgovina… za sve moraju ići van grada, ali zato imaju petsto suvenirnica, kazala nam je studentica, anonimno.

Još jedna mlada osoba koja nam je rado dala osvrt na život na Poluotoku, kazala nam je kako je najteži dio života u centru pronalazak parkinga. Barbara je odrasla na Poluotoku i ne bi ga mijenjala.

– Baš sam neki dan pričala s frendicom koja živi na Poluotoku, mislim da ne bi otišla jer sam se navikla. Cijeli život sam tu, tu sam išla u školu, sve mi je blizu i to mi je super. Meni je plus što svugdje mogu pješke, dok druge moje prijateljice za sve moraju paliti auto, da bi došle na kavu u grad. Inače, u gradu fali sadržaja, bilo bi dobro da se privuče ljude u grad nekim konkretnim sadržajima, a ne samo kafićima. Super je kad je Advent, kad su festivali na rivi, treba nam tih sadržaja da grad oživi i da se ljudi vrate u grad, kazala nam je Barbara i krenula doma, a mi smo prošetali dalje gradom i pronašli, podsjetili se, nekih lokacija koje više ne posjećujemo tako često jer ne živimo na Poluotoku. Kad se malo maknemo s Kalelarge, kad zađemo u uske uličice Kampo Kaštela, iza pijace, kod Narodnog, na Kapetanski, kad podignemo pogled na balkone ukrašene kaktusima ili drugim biljem, na trošne grilje starih zgrada, kad vidimo oslikanu Varoš i nečije mudante kako se suše na žici, sjetimo se da ipak nismo stranici u vlastitom gradu, a da stanovnici Poluotoka ipak još uvijek čuvaju tu dušu grada, čvrsto ju drže, bore se da ne isklizne. Zato, izađite, bacite đir po našem kvartu – Poluotoku.

Vojna

Zadnji »Đir«

Zadnji su izbori za mjesne odbore Grada Zadra održani 2018. godine, a redovni izbori nikako nisu provedeni iako je vijećima mjesnih odbora mandat istekao 2022. godine.

Kako bismo zajedno sa stanovnicima »snimili« područja gradskih MO-a, krenuli smo sa serijalom tekstova »Đir po kvartu« kojima javnosti predstavljamo probleme s kojima se susreću Zadrani, ali i dobre stvari i projekte koje žele u svojim kvartovima. Poluotok je bio zadnji u nizu.