Vršanka Mara Gara Jordan slavi 101. rođendan

Prije točno stotinu i jednu godinu bila je srijeda, Hrvatska je bila dio kraljevine SHS, na vlasti je bio kralj Petar I. Karađorđević, a papa Pio XI. Tog zimskog dana u Vrsima se rodila Mara Gara Jordan rođ. Vukić, koja danas slavi svoj stotinu i prvi rođendan, odnosno polako ali sigurno »gazi« jedanaesto desetljeće života. Lucidna baka, koja je zbog tamnije puti prozvana Gara, preživjela je brojna državna uređenja, ratove, a najbolji je i vjerodostojni svjedok klimatskih promjena koje se događaju.

– Ništa ovo nije ka’ prije. Umisto da led polako pušta, nama zima tek sad dolazi, govori mi odmah s ulaznih vrata, dok vani pada kiša i bura neumoljivo puše. Sjedi kraj špahera te sjetno gleda kroz prozor, razmišljajući o tome kad će ponovno sjediti u svom dvorištu i vrijedno heklati te svoje rukotvorine darivati rodbini, prijateljima i poznanicima. Smješka se na spomen rođendana i brojke koju rijetko tko doživi te bez problema prepričava najzanimljivije dijelove iz svog života.

U školu išla do dvanaeste godine

– Imala san tri sestre i brata, a jedna sestra je umrla s 87 godina, dok su drugi imali najmanje 90. Živili smo skromno, seljački – radili polje, držali blago, trudili se i mučili za koricu kruva, ističe baka Gara, napominjući kako ih je majka Krstina sama podigla, s obzirom na to da je otac Grgo rano stradao. U školu je, kaže, išla do dvanaeste godine te je u potpunosti pismena i danas još piše pisanim slovima. Kad je napunila petnaest, skupila je stvari i otišla raditi u zadarsku bolnicu.

– Zaposlila san se 1937. godine kao čistačica, a bolnicu su tad vodile časne sestre. Volila san taj posa’, a nakon nekog vrimena pohađala san sedmodnevnu večernju školu za njegovateljicu. Davala san lijekove pacijentima, skrbila za njih i kad je doša’ nesritni Drugi svjetski rat morala san izabrati oću li se vratiti doma ili ću otići u Italiju u samostan, prisjeća se, dodajući kako se odlučila vratiti kući, a po nju je u Zadar iz dvadeset kilometara udaljenih Vrsi na biciklu stigao brat. Posebno se prisjeća jedne anegdote koja se dogodila odmah po povratku kući.

– Nediljom se na našem Kolištu kraj crkve igralo kolo i ja sam se pridružila. Običaj je bio da svatko mora zapivati jednu pismu, što me iznenadilo. Nisam znala što ću i u trenu je pisma izašla iz mene: »U bolnici ja provodim dane, ranjenima zavijam rane«. Svi su se tad oduševili, kroz smijeh će ova lucidna i sićušna baka. Prosila su je čak tri prosca kojih se i danas sjeća, a izabrala je Franu s kojim je u braku provela 58 godina. U braku su podigli četiri kćeri i dva sina, a oni su im podarili dvanaest unučadi i devet praunučadi.

– Nije uvik bilo lako prehraniti obitelj. Kad bi dica otišla leći, upalila bi petrolejku i šivala do dugo u noć, govori nam, napominjući kako je plaću za svoj rad dobivala u živežnim namirnicama. Uz sve što je proživjela, pitamo je l’ uistinu strašna gnjavaža u životu doživjeti, ali i preskočiti stotu, kako pjeva Bijelo dugme.

Recitirala pjesmu

– Ma kakvi, volim ja živiti. Da mi je sad bar osamdeset godina, znala bi da još iman dvadeset prid sobom, a ovako još mogu pet – šest, optimistično će i kroz smijeh naša sugovornica, koja unatoč volji za životom poštuje biološke procese te već godinama ima spremnu odjeću za posljednji ispraćaj.

– Da vidiš kakav plavi vacol imam za glavu i flajdu od ukeža, milina je viditi. Kad me budu kopali, moraju mi staviti i igle, da mogu plesti, što u šali, a što u zbilji će ova duhovita baka, koja je jedna od rijetkih žena u Vrsima koje nose tradicionalnu nošnju, vuštan.

Za kraj razgovora i druženja recitirala je pjesmu Sirota majka, koju je kao desetogodišnja djevojčica naučila u Pučkoj školi pod mentorstvom učitelja Josipa Mrđana iz Šibenika, a izvela 1932. godine na školskoj predstavi u Povljani na otoku Pagu. Od riječi, do riječi, bez zastajkivanja i mucanja, krasnoslovila je preko dvije minute.

– Nije ovo jedina koju znam, ima ih još, ali to ćemo dogodine, smije se, dajući nam mali heklani suvenir za dar i sjećanje na razgovor koji se pamti za cijeli život.