Strani radnici morat će naučiti hrvatski jezik. Hoće li Zadar biti spreman?

Već se dulje vrijeme nedostatak radne snage, posebno u uslužnim djelatnostima, nadomješta stranom radnom snagom. Iako stoji tvrdnja da je to u ovom trenutku jedino rješenje za poslovanje, činjenica je da su brojni segmenti integracije još uvijek nedovoljno regulirani, a svakako, uz određene pravne regulative, valja istaknuti i nepoznavanje hrvatskog jezika.

Naime, bez obzira na empatiju i razumijevanje, svi smo svjedoci barem jedne situacije kada u svojoj zemlji nismo mogli obaviti prilično jednostavne stvari, kao što je, primjerice, kupnja, dogovor s taksistom i sl., zbog toga što pružatelj usluge ne govori hrvatski jezik, a nerijetko ni engleski.

No, valja napomenuti da stariji sugrađani mahom ne govore engleski jezik. Oni se, s punim pravom, žele i mogu sporazumijevati isključivo hrvatskim jezikom.

Zapeo u Nepalu?

Potrošačka platforma »Halo, inspektore« koju je pokrenuo Europski centar izvrsnosti potrošača – ECIP nedavno je objavila nekoliko situacija, neugodnih iskustava vezanih za ovu tematiku istaknuvši kako takve prijave dobivaju svakodnevno, a u kolovozu su u jednom danu primili rekordan broj prijava – čak 103!

– Stariji sugrađanin pokušava objasniti kako to nije pizza koju je naručio. Tražio je da umjesto ajvara na slavonsku pizzu stave kiselo vrhnje. U razgovoru sudjeluju dvoje stranih radnika. Niti jedan ne govori hrvatski, a ni engleski im nije baš dobar, navode primjer situacije.

Zatim, podijelili su i primjer kako je strana djelatnica starijoj gospođi pokušavala objasniti nešto što ona ne razumije jer ne zna engleski. Umjesto »klasičnog« kruha koji joj je djelatnica dala, gospođa je tražila kruh izrađen od kiselog tijesta (sourdough), a strankinja to nije razumjela.

Česti su primjeri nemogućnosti sporazumijevanja sa stranim radnicima dostavljačima koji se često ne mogu snaći u novom gradu, a trud korisnika je uzaludan, ni engleski jezik im ne ide najbolje.

Iz ove platforme prepričali su i slikovit primjer iz trgovine, kada je stariji kupac prišao stranom radniku pitajući ga za talijansku tjesteninu.

– Stranac ga gleda i pokazuje mu da ga ne razumije. Dosta ljut kupac iznenada poviče: »Ima li tu nekog tko govori hrvatski? Ili sam zapeo u Nepalu, Pakistanu ili gdje već? Alo, ima li koga?« Odnekud se stvori naša trgovkinja i, uz ispriku, ipak riješi problem, podijelili su iz »Halo, inspektore«.

Zatrpani su, nastavljaju u objavi, prigovorima i ne baš ugodnim scenama u trgovinama diljem Hrvatske, restoranima na Jadranu, s dostavljačima po svim gradovima, vozačima autobusa na međugradskoj liniji, taksistima na raznim platformama…

Na štetu potrošača

– Strani radnici često ne govore niti engleski, kamoli hrvatski. Često ne znaju niti čitati naše pismo, prepoznavati arapske i rimske brojeve, zbog svog neznanja često se psihološki blokiraju i uplaše za svoje radno mjesto što onda nerijetko rezultira scenama gdje mora i policija uredovati, upozoravaju i dodaju kako je i sve više prigovora gdje trgovac kupca izvješćuje kako mu je naručeni proizvod dostavljen, iako kupcu nitko nikad nije bio niti na vratima, a kamoli ga zvao jer dostavljači ne znaju – hrvatski.

Sve je to na štetu potrošača, stoga naglašavaju kako situacija postaje alarmantna – Hrvatska pod hitno mora uvesti obvezu znanja barem osnova hrvatskog jezika u svim uslužnim (tercijarnim) djelatnostima.

Podsjetimo, osim za tzv. regulirane profesije, za većinu zanimanja nije propisano kao obvezno znanje hrvatskog jezika što postaje veliki problem, ne samo u komunikaciji, već i u integraciji stranih radnika.

U kontekstu ove tematike vrijedi spomenuti i kako su veliku pozornost šire javnosti izazvali plakati jednog trgovačkog lanca u Zagrebu ispisani na nepalskom i filipinskom jeziku, a potom su uslijedili plakati Domovinskog pokreta s porukom da onaj tko želi raditi u Hrvatskoj treba naučiti hrvatski jezik.

No, znanje jezika, barem dosad, nije bio uvjet za dolazak i rad u Hrvatskoj, hrvatski se mogao učiti uz vaučere, a prema podacima Ministarstva rada, bilo je odobreno oko 200 zahtjeva.

Ipak, kako prenosi javna nacionalna televizija, novi prijedlozi izmjena Zakona o strancima ciljaju olakšati komunikaciju s građanima, poboljšati kvalitetu usluge i olakšati integraciju u radnu sredinu.

Dakle, novim izmjenama Zakona o strancima, strani će radnici morati poznavati barem osnovnu razinu hrvatskog jezika, međutim, detalji izmjena Zakona o strancima još nisu poznati, a očekuje se da će prijedlog biti razrađen na jesen, a potom i predstavljen javnosti.

Interes postoji, ali…

O ovoj temi razgovarali smo s izv. prof. dr. sc. Ivanom Lončar, prorektoricom za kvalitetu i cjeloživotno učenje te voditeljicom Centra za strane jezike Sveučilišta u Zadru te provjerili jesu li već strani radnici pohađali tečajeve hrvatskog jezika u Centru za strane jezike, kao i hoće li Centar, ukoliko se prijedlog izmjene zakona usvoji, biti u mogućnosti proširiti svoje kapacitete.

– Tečaj hrvatskog jezika u Centru za strane jezike Sveučilišta u Zadru dosad je pohađalo 143 polaznika. Među njima su pretežno stipendisti Ministarstva demografije i useljeništva, uglavnom potomci hrvatskih iseljenika i njihovi bračni drugovi (najčešće, iako ne isključivo, iz prekomorskih hispanofonih zemalja), a potom i drugi strani državljani s reguliranim boravkom u Republici Hrvatskoj na temelju studiranja, spajanja obitelji ili rada.

Važno je istaknuti da je riječ o intenzivnim i poluintenzivnim tečajevima koje nije lako uskladiti s redovitim studiranjem i uobičajenim poslovima koje obavljaju strani radnici u Republici Hrvatskoj, govori prof. Lončar i napominje kako su zaprimili više upita od poslodavaca vezano uz tečajeve namijenjene isključivo stranim radnicima, no ni s jednima nisu ostvarili zadovoljavajuću suradnju, uglavnom zbog različitog poimanja učenja jezika i prethodno navedenog intenziteta tečajeva.

Ipak, vjeruje da će, ako se prijedlog izmjena zakona usvoji, nadležna ministarstva naći rješenje za proširenje kadrovskih kapaciteta visokih učilišta, pa tako i Centra za strane jezike Sveučilišta u Zadru.

– U ovome trenutku nemamo dovoljno stalno zaposlenih nastavnika za podučavanje hrvatskog jezika, no na potrebe tržišta, ako se zakon usvoji i pod odgovarajućim uvjetima, možemo odgovoriti postojećim programom koji je usklađen s europskim smjernicama i angažmanom vanjskih suradnika, kazuje prof. Lončar.

Na koncu, premda, kako kaže, ne može komentirati prijedlog zakona koji nije vidjela, nego se o njemu tek govori u medijima, napominje da je usvajanje jezika dolazne zemlje jedan od preduvjeta integracije stranih državljana.

Potrebna strategija

– Međutim, učenje jezika nije lako provesti u praksi, o čemu svjedoče i podatci o (relativno malom) broju stranih radnika koji su dosad pohađali tečajeve hrvatskog jezika. Strani radnici dolaze u kontinuitetu, rade u različitim smjenama i obavljaju različite poslove.

S druge strane, tečajevi hrvatskoga jezika slijede svoju dinamiku i gotovo je nemoguće svaki mjesec organizirati tečaj koji bi počeo ispočetka i zadovoljio potrebe manjeg broja stranih radnika koji se u tom trenutku nađu u nekom gradu, objašnjava prof. Lončar i ističe da je prilikom angažmana stranih radnika valjalo promisliti o pohađanju osnovnog tečaja jezika dolazne zemlje u periodu reguliranja boravka stranih državljana (ishođenje vize, prijevodi potrebne dokumentacije), o čemu bi poslodavci i agencije za zapošljavanje trebali voditi računa.

– Taj je plan potrebno provesti sustavno, u vidu pripremnih radnji i u koordinaciji više nadležnih ministarstava, po potrebi i postojećih diplomatskih predstavništava te (ustrojavanjem novih ili privremenih) lektorata hrvatskoga jezika diljem svijeta ako bi jezik učili već u matičnoj zemlji, ili u pripremnom periodu boravka u Hrvatskoj prije zasnivanja radnog odnosa.

Uvođenje obveze poznavanja hrvatskog jezika bez pomnog promišljanja strategije integracije i planiranja učenja i podučavanja hrvatskog jezika smatram najlošijim rješenjem, zaključuje Lončar.

Autor: Doris Babić