Profesori bi trebali za djecu biti osobe od povjerenja, a ne osobe kojih se boje

Nedavno smo bili svjedoci šokantnog događaja u OŠ Šime Budinić kada je profesorica predmetne nastave djeci na satu uputila morbidne i zastrašujuće prijetnje koje su djeca podijelila s roditeljima, a ovi su, pak, zvali policiju koja još uvijek provodi istragu o tome što se točno dogodilo.

Razgovarati i dati podršku

Prijetnje djeci od strane profesorice koja bi trebala biti odgojno-obrazovni djelatnik i to samo tjedan dana nakon tragedije koja je zadesila susjednu državu, uzele su se ozbiljno, no pitanje je kakva je danas komunikacija u školama između djece i profesora, treba li se ona poboljšati i na koji način.

Profesori bi uistinu trebali na određeni način za djecu biti osobe od povjerenja, a ne osobe kojih se djeca boje. Marija Špaleta, psihoterapeutkinja i pedagogica u Volonterskom centru Zadar, napominje kako prostora za bolju komunikaciju, u školama, obiteljima i općenito u društvu, uvijek ima.

– U školama i društvu nedostaje komunikacije. Kod nekih profesora odgojni dio možda nije izražen dovoljno pa se sve svodi na to tko je kakva osoba. Profesori u školama imaju obvezu slijediti nastavni program i nemaju dovoljno vremena posvetiti se učenicima na drukčiji način, pitati ih kako su, imaju li problema i slično.

U školama se većinom zbog manjka stručnog kadra radi s djecom koja imaju problematično ponašanje, dok rijetko tko zamijeti djecu koja su povučena, šute, a upravo takva djeca kasnije možda mogu razviti neki oblik problematičnog ponašanja, objašnjava Špaleta te dodaje kako kod profesora odgojna komponenta treba biti izražena.

U ovo vrijeme, navodi, Špaleta, potrebnije je nego ikad ranije djeci dati podršku jer upravo smo izašli iz razdoblja pandemije koje je na sve nas ostavilo utjecaj i posljedice, a kod djece su ti osjećaji još intenzivniji.

Internetsko nasilje

– Djecu treba naučiti slušati, treba razgovarati s njima što ih muči, s kakvim se problemima nose i profesori s učenicima trebaju razvijati upravo takav odgojni dio, a ujedno i stručni djelatnici u školama zajedno s nastavnicima trebaju tražiti načine pomoću kojih bi stekli povjerenje djece da ona uopće odluče progovoriti o svojim problemima.

Empatije, općenito, ne bih rekla da nedostaje, ali treba je razvijati, kako u društvu tako i u školama, naglašava Špaleta.

Osvrnula se na oblike nasilja koji su, nažalost, sve češći, i to među djecom, a u svom radu u Volonterskom centru, među ostalim, jako puno bave se upravo nasiljem na Internetu koje je zbog razvoja tehnologije, procvata društvenih mreža koje mladi rado i često koriste, u velikom porastu.

– Puno se bavimo nasiljem putem Interneta. To su drukčiji oblici nasilja gdje je žrtva tom progonu izložena 24 sata i ne može se oduprijeti. Počinitelji ne razumiju koliko je to strašno i opasno pa je na nama da djecu osvijestimo koje opasnosti su na Internetu, gdje mogu naći pomoć, kome se obratiti za pomoć, na primjer, roditeljima, profesorima, policiji…, ističe Špaleta.