Nakon 40 godina donijeli zlato Jadranu, zadarski veslači sanjaju reprezentaciju

U Veslačkom klubu Jadran ne odgajaju se samo prvaci, nego i karakteri. Mladi veslači vratili su se s zagrebačkog Jaruna s pet medalja i dva naslova prvaka Hrvatske. Matija Vujević i Ivan Višić nakon 40 godina kluba su donijeli zlato u dvojcu na pariće u kategoriji mlađih juniora, i to nakon dramatične završnice.

Posjetili smo ih na treningu u Jazinama, gdje su nam s trenerima, bivšim olimpijcima Branimirom Vujevićem i Petrom Milinom, otkrili što stoji iza uspjeha, koliko odricanja traži veslanje i zašto tom sportu ostaju vjerni cijeli život. Dok većina njihovih vršnjaka još spava, mladi veslači tijekom sezone već su na moru. Ustajanje prije šest sati, kilometri u čamcu i svakodnevni treninzi dio su njihove rutine. Nema tu mnogo prostora za izgovore. Kada je more mirno, vesla se prema Kožinu, a kad vremenski uvjeti ne dopuštaju izlazak na otvoreno more, trening se seli u Jazine.

Bonaca najpoželjnija

Upravo smo ih ondje zatekli nakon jednog od takvih treninga. Iza mladih veslača uspješna je sezona okrunjena medaljama na državnom prvenstvu, a ispred njih novi treninzi, izazovi i još veće ambicije.

– Treba nam bonaca. Za razliku od jedriličara, mi tražimo mirno more. Zato smo u ljetnom dijelu sezone na treningu već oko pet i pol ili šest sati ujutro – objašnjava Branimir Vujević, trener Jadrana i olimpijac.

Mlađe kategorije tijekom jednog treninga prijeđu od 10 do 12, a stariji veslači između 16 i 20 kilometara. Kada vremenske prilike dopuštaju, trener Vujević ih prati gliserom na otvorenom moru. Trening započinje zagrijavanjem, nastavlja se glavnim dijelom, a završava laganim veslanjem. Kada more ne surađuje, preostaje prostor u Jazinama.

– Tu imamo otprilike kilometar veslanja. Do mosta je 500 metara, pa još toliko prema marini. I onda se vrte u krug dok ne naprave punu kilometražu. Naravno da je kvalitetnije kada možemo izaći na otvoreno more, ali i ovdje se trening može odraditi. Nije Jarun, ali posluži – govori trener i smije se.

Upravo su takvi treninzi doveli do uspjeha na Hrvatskom veslačkom prvenstvu za juniore i kadete, održanom krajem rujna na zagrebačkom Jarunu. Zadrani su osvojili ukupno pet medalja, od čega dvije zlatne, jednu srebrnu i dvije brončane. Posebno se istaknuo dvojac na pariće mlađih juniora, Matija Vujević i Ivan Višić, koji je klubu donio prvi naslov prvaka Hrvatske u toj disciplini nakon punih 40 godina. Njihova utrka nije bila nimalo jednostavna. Dapače, prema Matijinim riječima, u jednom trenutku činilo se da će zlato ostati nedostižno.

Duge pripreme

– Pripremali smo se gotovo pola sezone. Cijelo vrijeme veslali smo zajedno, osvojili nekoliko regata i znali smo da se možemo boriti za medalju. Ali na državnom prvenstvu malo nas je iznenadio splitski Mornar. Bili smo u velikom zaostatku, čak treći na 250 metara do cilja. U posljednjih 150 metara uspjeli smo ih prestići i pobijediti – prisjeća se Matija napete utrke.

Njegov partner Ivan potvrđuje da su u Zagreb otputovali svjesni svojih mogućnosti.

– Cijela sezona protekla je dobro. Pobijedili smo i na regati u Austriji, tako da smo znali koliko vrijedimo i što možemo. Trebalo se samo nekoliko stvari poklopiti. Na kraju se sve posložilo i osvojili smo prvo mjesto.

Koliko je rezultat poseban, najbolje objašnjava trener Vujević.

– Posljednji put naši su veslači u ovoj disciplini bili prvaci Hrvatske još prije 40 godina, u bivšoj državi. Mi smo klub koji tradicionalno više njeguje rimen veslanje, dakle veslanje s jednim veslom, dok su nam discipline na pariće nešto manje zastupljene. Ove godine imali smo dvojicu odličnih momaka koji su napravili veliki rezultat – ističe ponosni trener podsjećajući kako su posljednji takav naslov Jadranu 1986. godine u Omišlju donijeli veslači Tomislav Antišin i Marko Perinović.

Isti smjer

Iako danas zajedno osvajaju medalje, Matija i Ivan u veslanje nisu ušli istim putem. Matija, kojemu je 17 godina, gotovo pet godina trenira i dolazi iz obitelji u kojoj je veslanje tradicija. Stric mu je olimpijac, a veslali su i drugi članovi obitelji.

– Još kao mali jedva sam čekao početi veslati. Veslanje je kod nas obiteljska stvar. Sada je počeo i mlađi rođak, koji je također dobro prošao na državnom prvenstvu. Osim rezultata, puno mi znače prijatelji, ekipa, putovanja i uspomene koje stvarno – govori mladi veslač.

S druge strane, Ivan se ovim sportom bavi tek dvije godine. Motivirao ga je stariji brat, koji je također trenirao veslanje.

– Došao sam na nekoliko probnih treninga i shvatio da je veslanje sport za mene. Svidjelo mi se, vidio sam da mi dobro ide i upoznao nove prijatelje. Stvorila se stvarno odlična ekipa. Uživamo u treninzima, družimo se poslije, a posebno su nam dobra zajednička putovanja na natjecanje. Tu nastaje puno lijepih uspomena.

U njegovom brzom napretku važnu ulogu imao je upravo njegov partner.

– Uz trenere, Matija je sigurno jedna od najvažnijih osoba zaslužnih za moj napredak i rezultate koje sam postigao. Osim što je odličan učitelj, odličan je prijatelj, i na treningu i izvan njega – kaže Ivan.

Matija, pak, smatra da je prenošenje iskustva mlađim veslačima dio sporta.

– Trener nam uvijek govori da trebamo učiti od starijih. I mene su učili iskusniji veslači pa sada ja nastojim prenijeti ono što sam naučio. Tako to treba funkcionirati, da jedni drugima pomažemo.

Želja je reprezentacija

Nakon državnog zlata, Matija i Ivan, ne skrivaju da žele još više. Prvo mjesto na Jarunu za njih nipošto nije kraj priče, nego poticaj da nastave dalje.

– Volio bih da uspijemo ući u reprezentaciju. Mislim da imamo potencijala. Želimo još jače trenirati i pokušati izboriti nastupe na Balkanskom i Europskom prvenstvu, a nadam se jednog dana i na svjetskom. Imamo kvalitetu, samo trebamo još više raditi – kaže Matija.

S njim se slaže i Ivan, koji se nada da će u budućnosti biti što bolji.

– Želimo nastaviti još jače, osvajati što više medalja i ne stati na ovome što smo dosad postigli.

Iza svake medalje stoji mnogo više od nekoliko minuta utrke, a u Jadranu to jako dobro znaju. Ondje su stasale generacije olimpijaca, državnih prvaka i veslača koji su svoja iskustva iz čamca prenijeli u svakodnevicu. Dok Matija i Ivan i njihovi klupske kolege sanjanju nove medalje, njihovi treneri nastavljaju postao koji su nekoć drugi radili s njima. Jer u veslanju, kako zaključuje trener Milin, nema puno filozofije – koliko se uloži, toliko se i vrati.

Zlatni četverac

Zadarski uspjeh na državnom prvenstvu nije se zaustavio samo na njima. Naslov prvaka Hrvatske osvojio je i juniorski četverac s kormilarom u sastavu Frane Vulelija, Mikula Bobića, Frane Medića, Filipa Matešića i kormilar Dino Zrilić. Do zlata su stigli nakon velike borbe s veslačima šibenske Krke. Srebrnu medalju osvojili su Luka Batur i Tomas Vujević u dvojcu na pariće mlađih kadeta. Brončani su bili četverac na pariće mlađih juniora, u koje su veslali Matej Batur, Krsto Stjepović, Matija Vujević i Ivan Višić, te kadetski četverac na pariće u sastavu Rino Jurjević, Niko Bajlo, Marin Matić i Šime Melada. Trener Petar Milin, također bivši olimpijac, zadovoljan je ostvarenim rezultatima.

– Ova sezona bila je uspješnija od prethodne. Imali smo smjenu generacija i prošle godine nešto slabije rezultate, tako da je ovih pet medalja uza naše prilike vrlo dobar rezultat. Prvenstvo Hrvatske mlađim je veslačima vrhunac sezone i možemo biti zadovoljni.

Posebno izdvaja i rezultate Frane Vulelije, člana juniorske reprezentacije. Naime, Vulelija je ove godine osvojio četvrto mjesto u osmercu na Europskom juniorskom prvenstvu te nastupio u četvercu bez kormilara na Svjetskom juniorskom prvenstvu. Uspješna je bila i međunarodna regata u austrijskom Villachu, gdje su veslači Jadrana osvojili pet medalja.

– Iza nas je uspješna sezona. Okrećemo pripremama za novu i nadamo se da će biti još bolja – ističe trener Milin.

Sydney 2000.

Treneri Branimir Vujević i Petar Milin nekad su i sami prolazili kroz iste treninge, ustajali u ranim jutarnjim satima i sanjali velike sportske rezultate. Vujević se veslanjem počeo baviti 1989. godine. U klub je, kako priča, došao kao petnaestogodišnjak s bratom blizancem Ivanom.

– Otac nas je doveo jer je rođak već trenirao veslanje, a ja sam se želio baviti nekim sportom. I tako mi se svidjelo. Rano ustajanje, more, bonaca, veslanje… Sve je to postalo dio mog života – prisjeća se Vujević čiji je vrhunac karijere stigao 2000. godine, kada je kao član hrvatskog osmerca osvojio brončanu medalju na Olimpijskim igrama u Sydneyju u Australiji.

No zanimljivo je da hrvatski veslači u prvim trenutcima nakon osvajanja odličja nisu bili zadovoljni.

– Došli smo na Olimpijske igre s mentalitetom da želimo biti olimpijski pobjednici. U prednatjecanju pobijedili smo Amerikance koji su bili trostruki uzastopni svjetski prvaci. Znali smo koliko vrijedimo i vjerovali da možemo do zlata. Tek nakon nekog vremena počelo nam je dolaziti do glave što smo zapravo napravili. Shvatili smo da imamo olimpijsku medalju. To je nešto što je mene i moje kolege obilježilo za cijeli život, naravno, u najpozitivnijem smislu – govori Vujević.

Digitalna tehnologija

S druge strane, trener Petar Milin u Jadran je došao u jesen 1992. godine, a natjecateljsku karijeru započeo 1994. godine. Nastupao je na Olimpijskim igrama u Ateni 2004. godine, bio višestruki prvak Hrvatske i ostvario zapažene međunarodne rezultate. Trenerskim se poslom bavi sedamnaest godine, radeći ponajprije s mlađim kategorijama. Tijekom desetljeća provedenih u veslanju Milin je svjedočio, kako kaže, velikim promjenama, i to ne samo u sportu, nego i među generacijama djece koja dolaze na treninge.

– Kada sam ja počinjao, dakle prije više od 30 godina, stvari su bile potpuno drugačije. Da danas kao treneri primjenjujemo iste metode kakve su se koristile tada početkom 1990-ih, to vjerojatno ne bi funkcioniralo. Djeca imaju drugačije navike i zanimacije. Posebne su velike promjene dogodile u posljednjih četiri-pet godina.

Kao jednostavna primjer navodi digitalnu tehnologiju.

– Nismo imali mobitele ni sve ovo što današnja djeca imaju. Postojala je televizija, možda crtani filmovi… Danas djeca imaju puno više mogućnosti i zanimacija. Zato treneri moraju ulagati više energije u razgovor, motivaciju i zainteresiranost djece za sport.

Međutim, trener Milin ne negira da još uvijek ima vrlo motiviranih mladih ljudi s kojima je zadovoljstvo raditi, ali smatra kako je sve teže pronaći one koji su spremni potpuno se posvetiti vrhunskom sportu.

– Veslanje je sport u kojem se, koliko uložiš, toliko ti se i vrati. Nema tu puno filozofije. Potreban je rad i spremnost na odricanje. Bez toga nema velikih rezultata.

Prilika za obrazovanje

Dodatni problem je što, za razliku od nogometa i ostalih popularnih sportova, veslanje mladim sportašima rijetko pruža mogućnost velike zarade. Milin naglašava da se veslanje u Hrvatskoj uglavnom temelji na amaterskim uvjetima, ali s profesionalnim pristupom radu.

– Ako govorimo o vrhunskim veslačima poput braće Sinković, onda se od toga može živjeti. Ali to je druga razina. Naš sport uglavnom funkcionira amaterski, s profesionalnim pristupom. Mladi nakon srednje škole mogu dobiti određene stipendije od kluba ili grada, što im može pomoći tijekom studiranja. Međutim, od toga neće zaraditi velik novaca.

S druge strane, ističe kako kvalitetni mladi veslači mogu ovaj sport iskoristiti kao priliku za obrazovanje.

– Dobar juniorski veslač može dobiti stipendiju na nekom američkom ili europskom sveučilištu i tako sebi omogućiti kvalitetno školovanje. To je velika prednost.

Ipak, trener Milin najveću vrijednost veslanja vidi u nečemu što se ne može izraziti ni medaljama ni novcem.

– Najveće prednosti veslanja su mentalna snaga i radne navike koje se stječu odmalena. To je ono što krasi svakog veslača. Upornost do kraja. Nije slučajno što mnogi veslači završavaju i najteže fakultete. Sve su to vrijednosti koje im pokušavamo usaditi od početka. Većina djece koja prođe kroz naš klub možda neće ostvariti vrhunsku sportsku karijeru, ali će iz veslanja ponijeti iskustva koja će im koristiti cijeli život. Sve navedene vrijednosti u klubu se prenose desetljećima.

– Veslanje je sport u kojem još uvijek živi pravi olimpijski duh. Ono olimpijsko načelo »brže, više, jače«. Novac nije toliko ušao u ovaj sport jer nije toliko komercijalno atraktivan. Zato su ostale neke temeljene sportske vrijednosti – smatra Vujević.