Frane Šupraha ne želi da "tajna" rudnika ostane pod zemljom

Prije nego što je otok Pag postao planetarno popularan zbog svojeg sira, janjetine, soli i bure koja ulazi u kosti, među otočanima i susjedima preko Jadrana otok je bio najpoznatiji po svojim ogromnim zalihama ugljena, koje su doslovno »izvirale« iz zemlje. Frane Šupraha, »hodajuća enciklopedija« povijesti Kolana i cijeloga otoka Paga kaže nam kako je ovaj dio otočne povijesti odavno u zapećku, mada su se mnoge kolanjske i paške obitelji prehranjivale kopanjem ugljena.

Povijest kolanjskih ugljenokopa, mada danas zaboravljena i tek sporadično poznata, seže još u početak 20. stoljeća, jer kolanjski su rudnici tada, a i danas, jedini na jadranskim otocima. Početkom 20. stoljeća iz rudnika je za izvoz ugljena postojala čak i žičara, koja je vodila sve do luke u Šimunima, gdje se i danas vide ostaci uskotračne željezničke pruge i konstrukcije žičare koja je djelovala do 30-ih godina prošlog stoljeća.

Danas su rudnici zatrpani i obrasli trstikom i raznovrsnim žbunjem, a Šupraha i nekolicina drugih Kolanjana svojski se trudi lokalnu zajednicu i Općinu napokon uvjeriti kako je povijest kolanjskih ugljenokopa vrijedna trajne i kontinuirane prezentacije i očuvanja.

Dva rudarska okna

Za kolanjske je ugljenokope svojevremeno bila sagrađena prava mala željeznička infrastruktura – »feratina«, postavljena po paškom kamenjaru. Neobična je pruga prolazila paškim mjesečevim kamenjarom. No, kako nam govori Šupraha, čak i kada bi se realizirale samo neke od zamisli koje Kolanjani imaju, teško bi bilo željeznicu obnoviti i prezentirati u punom profilu, jer zemlja je sada odvojena suhozidima i namijenjena ispaši paških ovaca.

– Prema nekim podacima još je Venecija 1757. godine otvorila prvo okno rudnika, a ugljen su vozili brodovima za Trst i Veneciju. Postoji i podatak da je 1906. godine održana osnivačka skupština »Kolanjskih rudnika« ili na talijanski »Societa de la Roma, Miniera di carbone e Kolan«, priča nam Šupraha i dodaje kako se od velike povijesti kolanjskih ugljenokopa danas vide tek dva rudarska okna, teško primjetljiva od šipražja kojim su obrasla, dok su sve ostale tajne i uspomene zakopane pod zemljom.

– Tijekom Prvog svjetskog rata zbog ratnih je potreba razmontirana pruga i odneseno sve željezo i lokomotiva. U gladnim poratnim godinama rudnik je bio spas za izgladnjelo stanovništvo, jer se za radnu snagu u kuhinji svaki dan kuhala hrana, govori nam Šupraha i dodaje kako se i dan danas u kolanjskim poljima golim okom mogu vidjeti naslage ugljena koje doslovno izviru i zemlje, a za jake se bure i na okolnim plažama može zamijetiti crni sloj koje morske struje iz podzemlja izbace na obalu.

Foto: TZO KOLAN

Gorivo za tvornicu

Proizvodnja je ponovno oživljena talijanskom okupacijom hrvatske strane Jadrana 1941. godine. Rudarska okna opet su otvorena i vađenje ugljena bilo je punom snagom. Ugljen je odvožen prema Pagu i Zadru u tvornicu Maraschina kao pogonsko gorivo.

Ugljen se sporadično iskopavao sve do 1960- ih. Kopale su ga grupe, čak je i Frane Šupraha kao mladić sudjelovao u iskopavanjima.

– Tako je to trajalo sve dok nisu došli plin i struja. A onda je došao i turizam, sir se počeo prodavati, i vino, pa tko će više kopati ugljen? I tako je rudnik zauvijek zatvoren, govori Šupraha, koji je kao i brojni njegovi sumještani razočaran dugogodišnjom nezainteresiranošću lokalnih vlasti prema ovom dijelu njihove povijesti, kao i manjkom interesa za bilo kakvim sustavnim proučavanjima povijesti ugljenokopa i njihovoj modernoj prezentaciji.

– Pa čak se niti naša lokalna Etnografska zbirka nije uspjela održati. Interes za njezinim očuvanjem i boljom prezentacijom splasnuo je brzo nakon otvorenja, a mnoga je rudarska oprema koje je ostala iza radnika ostala zaboravljenom. Mlade generacije Kolanjana ne znaju da su njihovi preci nekada preživljavali kopajući ugljen, a ne baveći se turizmom ili proizvodnjom sira. Više se susjedi iz Slovenije zanimaju za povijest ugljenokopa nego otočani, jer Slovenski su stručnjaci i inženjeri radili u rudnicima, kazuje Šupraha i napominje kako je oko 40 slovenskih stručnjaka radilo u rudnicima, a neki su i pokopani u Kolanu.

Foto: TZO KOLAN

U polju tone ugljena

– Moja se obitelj 20 godina grijala na ugljen, a mještani koji bi na svojoj zemlji kopali ugljen su ga najčešće prodavali u Zadru Maraski i Nadbiskupiji. Kada bi se ponovno ušlo u tunele našli bi se stari feralići, pa čak i rudarska odijela i druga oprema. Ja sam prije skoro 10 godina o ovome već pričao za lokalne medije. Ni tada se, a ni danas ništa sustavno nije poduzelo, rekao nam je Šupraha.

Iza Prvog svjetskog rata rudarska je industrija ponovno oživjela, no s vremenom je polako počela nazadovati, da bi 30-ih godina bila zauvijek ugašena. Kada bi se danas netko potrudio malo boljom mehanizacijom zaputiti se u polja, mogao bi lako iskopati tone ugljena., uvjeren je Šupraha, koji dodaje kako je početkom 60-ih godina stigla i službena zabrana iskopavanja, a ugljen zamijenjen plinom i električnom energijom.