Zadarski bunt u kontroliranom obliku

Što se tiče ovogodišnjeg karnevala, zadarski sociolozi izdvajaju dvije zanimljive skupine koje su posebno zaokupile pažnju medija. Jedna su bili predstavnici Stanova, koji su u povorci pod nazivom pleme Crna jama iz “rezervata Stanovi” ridikulizirali činjenicu da usred grada postoji kvart s elementarnim infrastrukturnim problemima. Drugi su, pak, bili “Silbenski crveni mundiri” koji su jasno istaknutom falusnom simbolikom ukazivali na demografske probleme svog otoka

Maškare, ča mogu mašakare… Riječi su pjesmice nastale prije tridesetak godina koja se u našim krajevima aktualizira svake godine u vremenu od Sveta tri kralja do Čiste srijede – u vremenu poklada. Vremenu u kojemu se priređuju povorke maškara, kostimirani i maskirani plesovi, a održavaju se, češće u ruralnim sredinama, pravi mali igrokazi suđenja, a potom i ritulanih spaljivanja karnevala ili krnje, krivca za sve nevolje.
Običaje maskiranja narodi širom svijeta poznaju od pamtivijeka, a iako ima velik broj onih koji pokladne običaje ignoriraju, tradicija maškara veoma je živa i danas.
Koliko je živa i popularna najbolje svjedoče veliki karnevali poput onih u Riju ili pak Veneciji, koji su se prometnuli u mega turističke proizvode i neizostavne simbole ovih gradova.
Masovno djelovanje bez posljedica
U Hrvatskoj najveći domet ima riječki karneval, a u ovim našim, mora se priznati ipak malim, domaćim okvirima i naš zadarski uz samoborski i đakovački karneval kotira dosta dobro.
Od zadnjeg karnevala dijeli nas svega nekoliko dana pa je pravo vrijeme da se vratimo pitanju izrečenom u stihovima s početka teksta – maškare, ča mogu maškare?
Oni koji imaju iskustva s maškarama i maškaranjem kažu – puno toga. Mogu, što je većini najvažnije i najprivlačnije, čovjeku dati mogućnost da na nekoliko sati zaboravi svoje probleme, isključi razum i “udre brigu na veselje”. Da bude ono što želi biti, a u “normalno” se vrijeme ne usudi pokazati. Da bude drzak, otkačen, žestok, euforičan…
Vrijeme maškara, u slučajevima kad se pripremaju grupne maske, potiče na češće druženje i to kvalitetno druženje okarakterizirano usmjerenošću na zajednički cilj.
No maškare mogu, kažu sociolozi sa Sveučilišta u Zadru Krešimir Krolo i Sven Marcelić, i to jako dobro, pokazati “krvnu sliku” društva.
Pa kakva nam je “krvna slika”, što su to maškare rekle o našem zadarskom, dalmatinskom, hrvatskom društvu? Odgovore na ova pitanja Krolo i Marcelić pokušali su dati malom analizom viđenog na zadarskoj karnevalskoj povorci.
– Prije negoli se prepustimo analizi, htjeli bismo naglasiti da se radi o zaključcima koji nisu niti na koji način personalizirani, odnosno da se ne radi o procjenama osoba i osobnosti već o pokušaju analize nekih kulturnih simbola i njihovog mogućeg značenja u širem društvenom smislu. Također, naša anliza je ograničenog tipa jer smo je radili kombinacijom uvida u različite fotogalerije lokalnih medija i promatranjem, a što pretpostavlja ograničen uzorak od svih potencijalnih maski koje su se tijekom pokladnog utorka našle po gradu. Zbog takvih okolnosti, vrlo lako je moguće da su neki tipovi i primjeri maski ostali nezamijećeni, a što onda može uvelike umanjiti snagu naše analize, napominju naši sugovornici.
Karnevali su događaji, kako nas uči ruski teoretičar Mihail Bahtin, u kojima se briše granica između svetog i profanog, visokog i niskog, kada se oslobađa tjelesnost, ruše hijerarhije i omogućuje masovno djelovanje bez posljedica. Ovaj je čin kod nas, nastavljaju Krolo i Marcelić, uobičajeno ovjeren simboličkim predavanjem ključeva grada karnevalskoj povorci koja često uzima na zub političare i oslobađa energiju bunta koja se inače ne kanalizira, uz podtekst prepuštanja mjesta pod vlast maškaranoj povorci.
– Ova je ritualna situacija zapravo kanal za iskazivanje bunta u kontroliranom obliku, odnosno u krajnjoj posljedici način kontrole. Bunt se izražava u kontekstu nečistog, poganog, prljavog i zbog toga neozbiljnog, ritualnog, govore Krolo i Marcelić.
Malo zanimljivih skupina
Što se tiče ovogodišnjeg karnevala, zadarski sociolozi izdvajaju dvije zanimljive skupine koje su posebno zaokupile pažnju medija. Jedna su bili predstavnici Stanova, koji su u povorci pod nazivom pleme Crna jama iz “rezervata Stanovi” ridikulizirali činjenicu da usred grada postoji kvart s elementarnim infrastrukturnim problemima. Drugi su, pak, bili “Silbenski crveni mundiri” koji su jasno istaknutom falusnom simbolikom ukazivali na demografske probleme svog otoka.
– Ovo je miješanje političkog i grotesknog sasvim u skladu s poetikom karnevalskog, jedini je problem u tome što karneval čini subverziju samoj ideji politike. Razumljivi bunt određenih dijelova grada ili općine postao je prije svega zabava za jednodnevnu konzumaciju, a što će s njime kasnije biti upitno je. Vrijedi ovdje biti cinik i podsjetiti da je karneval nastao zato da bi kmetovi na nekoliko dana zaboravili na težak život u feudalnom poretku, a tek treba vidjeti je li današnji svijet odmaknuo od tog doba, ukazuju Krolo i Marcelić.
S druge, pak, strane, pogled na maškare u individualnoj i kolektivnoj izvedbi izvan službene povorke otkriva nekoliko zanimljih tendencija.
Radi jednostavnije analize i preglednosti naši su ih sugovornici grupirali prema sljedećim, nazovimo ih tako, “stilskim tendencijama”: generičko-potrošački, “popularni” i rodni.
Generičko potrošački predstavljaju maske koje su realizirane unutar dostupnih, industrijski proizvedenih maski i koje su kao takve dobavljive u više-manje svim supermarketima i trgovačkim centrima. Radi se o maskama koje zahtijevaju minimum angažmana i kreativnosti ali jednako tako zadovoljavaju minimalnu normu “prerušavanja”.
“Popularni” nadalje, pojašnjavaju Krolo i Marcelić, predstavljaju likove ili skupinu likova iz popularne kulture (film, glazba, strip, crtići) i mogu se napraviti u kućnoj radinosti ili kombinacijom kućne radinosti i generičkih maski.
Iako i generičke i popularne maske imaju svoju simboličku vrijednost, u najmanju ruku kao dobar indikator nekih dimenzija potrošačkog društva i kulture, našim se sugovornicima najzanimljivijim učinilo posebnu pažnju posvetiti načinima izražavanja kroz “rodne” maske. Kod rodnih maski manje je, ističu oni, bitan izvor proizvodnje nego način ekspresije vlastitog ili suprotnog spola.
– Tako se tijekom utorka navečer moglo primijetiti jako puno “mačaka” i “mačkica” i ostalih srodnih životinja s kojima se implicira “kulturna narav” rodnih uloga, odnosno maske koja se može tumačiti kao pojačana stereotipizacija rodne uloge žene u društvu, a koje su odlučile nositi upravo – žene.  Zanimljivo je bilo primijetiti kako se takva vrsta “animalizacije” roda znatno manje mogla primijetiti kod muškaraca, odnosno izostanak “pasa”, “lavova”, “medvjeda” i sličnih životinja koje imaju simboličku vrijednost muškog spola u većini društava, pa tako i u našem.
Osim potrebe “nadograđivanja” vlastite rodne uloge takvim maškaranim zahvatima, možda su još zanimljivije maske koje su portretirale suprotan spol. Ukoliko su djevojke nastojale kroz svoju masku prikazati kako se ponaša i kako izgleda muškarac, onda je to u većini slučajeva uključivalo tradicionalne odjevne vizure poput odijela i kravate, aktovke te brade i brkova kao sekundarnih spolnih karakteristika. No, ukoliko bi muškarci nastojali portretirati žene, rezultati su bili znatno drugačiji i svodili su se na jasno odijeljene stilizacije: promiskuitetna ili svetica, primijetili su zadarski socilozi.
Indijanci i mundiri
Oni, nadalje, ukazuju na to da se i vlastita reprodukcija rodne uloge kao i reprodukcija suprotnog spola mogu tumačiti u smjeru duboko internalizirane konzervativne vrijednosti po pitanju normiranja roda. Tako su, ako je suditi po viđenom u povorci, žene seksualni objekti, glasne i kreštave s konstantnom potrebom za isticanjem primarnih i sekundarnih seksualnih atributa ukoliko su “raspojasane”.
– No ako su “čedne” onda su im uz tu rodnu ulogu nadodane i one koje ne uključuju aktivan javni život, primjerice kroz likove časnih sestara. Žene, pak, muškarce ne vide kao seksualne objekte odnosno ne portretiraju ih odjevno kroz navlačenje bokserica i potkošulja ili isticanjem primarnih seksualnih atributa već kao aktivne osobe s naglaskom na važnost i angažman u javnom životu. Naravno, kao što se nije moglo primijetiti djevojke koje bi muškarce portretirale kroz čisti oblik tjelesnosti, tako nije bilo moguće pronaći primjere prikaza žene s aktovkom i u poslovnoj haljini, zanimljiva je opservacija sociologa Krola i Marcelića.
– Na kraju, usporedimo li maske koje su se manifestirale kroz službenu povorku, mogli bismo reći kako je “iskazani bunt u kontroliranom obliku” uspješnije odrađen na političkom planu kroz primjere stanarskih “Indijanaca” i silbenskih “crvenih mundira”, dok ćemo na kulturne subverzije koje idu znatno dublje od dnevne politike vrlo vjerojatno morati pričekati neka buduća karnevalska izdanja, zaključuju naši sugovornici.
I kakvi su rezultati “krvne slike” nešega društva? Od kojih bolesti bolujemo? Čega ima premalo, a čega previše, ostavljamo čitatelju da zaključi. U tome mu svakako može pomoći ovdje navedena analiza zadarskih sociologa, ali ne sumnjamo da bolesti društva svaki pojedinac i u svojoj situaciji najbolje osjeti i detektira dobrom starom “metodom vlastite kože”. Uostalom, karnevali su prilika da se manje ili više izravno prstom pokaže na “prljavštine”, na “trnje u očima” onih drugih, ali i na svoje vlastite frustracije i ograničenosti.