Relativna medijska površnost s kojom se suočio petnaesti Međunarodni festival suvremenog kazališta „Zadar snova”, više nego što bi to učinilo apsolutno ignoriranje, i više nego što to čini estradizacija političkih i ekonomskih tema, ogoljuje stanje uma „desetih godina” 21. stoljeća u Hrvata
Koliko se, u bitnom, hrvatska neoliberalna stvarnost razlikuje od fikcije, ali fikcije samo u žanrovskoj podjeli, prikazane u filmu „Talleres Clandestinos” koji iznosi sudbinsku pomirenost bolivijske krojačice koja u Argentini za šivaćim strojem radi za ekskluzivnu modnu marku koja radom na crno racionalizira troškove proizvodnje? Razlikuje li se imalo domaća društvena odgovornost prema pojedincu ili pojedinki od filmske priče Vijetnamke Mai Anh koju na putu prema obećanoj zemlji siluje upravo osoba koja ju u obećanu zemlju treba odvesti, i to uz potpunu indiferentnost suputnika? Čini se nemogućim biti u publici filmskog dijela 15. „Zadra snova” i ne postaviti ova pitanja.
Relativna medijska površnost s kojom se suočio petnaesti Međunarodni festival suvremenog kazališta „Zadar snova”, više nego što bi to učinilo apsolutno ignoriranje i više nego što to čini estradizacija političkih i ekonomskih tema, ogoljuje stanje uma „desetih godina” 21. stoljeća u Hrvata. Treba biti pošten prema ovom desetljeću i napomenuti kako je spomenuti fokus na kadriranje prvog sloja očitog produkt simbiotskog procesa u kojem se prkos devedesetih godina prošlog stoljeća, što generacijskom smjenom, što neoliberalnim „ošarenjivanjem” stvarnosti, posebice u medijima, ispuhao na valu sljepoće establišmenta za sve ono što ne donosi profit ili političke poene, a što izgradnjom društva u kojem svakodnevne muke porađanja egzistencije građaninu ili građanki dostaju kao dovoljna dnevna doza umjetnosti unutar predstave preživljavanja u kojoj pojedinac nije sudionik performancea s kojim se ostvaruje interferencija, već je podjednako sveden na konzumenta, kako vlastitog života, tako i svega onog što se u medijskom žargonu obuhvaća riječju – kultura.
U okviru spomenutih međa krletke zadarske stvarnosti unutar hrvatskog habitata manje začuđuje što u medijskom prostoru nije ostala jeka dviju predstava koje, na senzibilitetom različit način, tematiziraju usamljenost jedinke suočene s entropijom života – „Beckett” francuskog „Orian Theatra” u izvedbi Mehdija Farajpoura prema monodrami „Krappova posljednja vrpca” Samuela Becketta ili „Klepsydre” poljskog „Teatra a part” u izvedbi Monike Wachowicz. Više iznenađuje činjenica da je bonacu za sobom ostavilo otkazivanje predstave „Seigradi”, talijanske grupe autora „Santasangre” koja se zbog korištenja hologramske tehnologije mogla održati samo u HNK Zadar.
„Budući da je program u svom integralnom obliku objavljen u medijima, te na press konferenciji, a da je obavijest o otkazivanju najma dvorane iz Hrvatskog narodnog kazališta zbog, kako nam je rečeno, odluke o početku radova u dvorani, stigla nakon tih javnih objava, te obzirom da, kako je svima poznato, u Zadru ne postoji alternativna dvorana koja bi mogla ugostiti predstavu koja koristi hologramsku tehnologiju, jedino što nam je preostalo je dužnost o tome obavijestiti zainteresiranu javnost te raskinuti ugovor na štetu festivala, ali jasno – ponajviše na žalost građana koji su ovaj program platili, i posebno publike koja predstavu na kraju neće biti u prilici vidjeti”
Ovako je glasilo priopćenje organizatora festivala koje za sobom, osim očitog pitanja poštivanja ugovora o najmu od strane jedne ustanove „pod kapom” Grada Zadra prema festivalu čiji je donator također Grad Zadar, pri čemu propada novac zadarskih poreznih obveznika, ostavilo i višeslojna pitanja geneze odbijanja priznavanja građanskih prava onome što nije proizvedeno u „tvornici snova” pobočnika političke elite i/ili ne donosi profit od turizma.
U sjeni medijski prenesenog pogrešnog dojma da „nešto” pod nazivom „Igra tucanja”, pogotovo ako se prikazuje na filmskom platnu, nužno mora biti neka vrsta alternativne „Emanuelle”, ostao je ukupan program kratkog filma koji je u posljednjih pet godina postao ravnopravni segment izvedbenom dijelu festivala. Neadekvatnost amputacije rubrika koje u javnim glasilima nose egidu kulture od svakog prodora političke misli podjednako se mogla dijagnosticirati kod refleksija predstave koja tematizira reintegraciju ratnog veterana „Me and Al” (Mini Teatra & Kazališta Hotel Bulić redatelja Ivice Buljana u izvedbi Senke Bulić i Marka Madnića), „Rozamunde” (Kraljevskog pozorišta Zetski Dom redateljice Senke Bulić) u kojoj Tihana Ćulafić i Marinko Leš publiku ostavljaju pred izazovom istraživanja emocionalnih pohlepa, što prema stvaranju mita o sebi, što prema oblikovanju voljenih prema vlastitim režijskim zamislima, ali i „Miting istine” Vie Negativa gdje, po tekstu Bojana Jablanovca, Boris Kadin sa seta jednakog onome s predizbornih skupova, u ritmičkom ubrzanju od dalmatinske šansone do rocka, donosi deuterijski pojačan atom političkih poruka koje su, uostalom, i kreirale upravo ovakve desete godine 21. stoljeća.
U rezimeu zbivanja oko festivala „Zadar snova”, održanom između 8 i 13. kolovoza 2011., prostor optimizmu ostavlja činjenica da se i nakon desetljeća i pol postojanja, festival nije zatvorio u vlastiti univerzum, nego nastavlja graditi, ne samo elastičnost apsorpcije, već i kapacitete generiranja raznovrsnosti umjetničkog izričaja, što se pokazalo uvrštenjem u program projekata stvorenih zadarskim snagama, gdje su se uz „Miting istine”, našli i „Decipula” redateljice Vjere Vidov, „Tri marije hojehu” Zadarskog plesnog ansambla koreografkinje Sanje Petrovski, i „Tri sestre” – koreodrama Jasne Brkljačić.
najnovije
najčitanije
Zadar
WINGS FOR LIFE
U nedjelju se zbog utrke mijenja mjesto ukrcaja putnika na liniji Zadar-Preko
Županija
JAVLJA HEP
Neke ulice u županiji dio petka bez struje
Ostali sportovi
ATP Madrid
Iga Swiatek rutinski izborila finale Madrida, Amerikanki je prepustila tek četiri gema
Hrvatska
USPJEŠNO PROVOĐENJE MJERA
Konferencija na temu Demografija u fokusu, mala općina Brinje kao dobar primjer
Plodovi zemlje i mora
"JESTE LI IH VIDJELI?"
PROLJETNICE Promatrajte i osjećajte, ali nikako – ne berite!
Zadar
PREČKA ULICA
U Zadru palo stablo na automobile, vatrogasci i policija na terenu
Crna Kronika
NEPRISTUPAČAN TEREN
Na Viru osoba upala među stijene sa quadom, intervenirale sve službe
Zadar
EMOTIVNA PJESMA
Petar Strmota napisao emotivnu pjesmu u čast Franka Lisice: ‘Plače nebo, muka grlo steže sve jače…’
Zadar
TRN U OKU ZADAR
‘Sad je tamo potpuni kaos’: Zadrani se žale na gužve na vrhu Puta Bokanjca: ‘Zeleno je pet sekundi…’
Županija
OBAVIJEST