Umorno kršćanstvo

 
Je li došao Mesija?« – upita mladi učenik rabina. Stari rabin otvori vrata balkona i pokaže mu svijet: »Vidiš, ljudi još ratuju, gladni umiru, svugdje caruje nepravda. Ne, Mesija još nije došao.« – odgovori rabin.
»Je li došao Mesija?« upita ministrant starog seoskog župnika. Župnik otvori prozor i pokaže ministrantu svijet. »Vidiš ljudi još ratuju, gladni umiru, svugdje caruje nepravda. Da, Mesija je došao, ali ljudi ga ne upoznaše.« odgovori stari župnik.
Mesija je došao, a kršćanstvo, Crkva se ponaša kao da još nije došao Mesija koji je Isus Krist. Čemu se jadati zbog vanjskog obilježavanja Adventa. Ljudi se muče, neka ljudi zarade.
Mesija, Isus Krist je došao, ‘prošao zemljom čineći dobro’, a kršćanstvo je kao ošamućen boksač koji se pridržava konopcima ringa. Zašto je kršćanstvo, Crkva tako stara, umorna i nervozna? Zašto Crkva kojoj je glava Mesija, Isus Krist, a duša Duh Sveti, teško diše i živi kao na respiratoru? Možda zato što je više sebi glava, a manje joj je Isus glava. Možda zato što se formalno i ljuto, nametljivo i neotmjeno davi u svojim floskulama, teškim i promašenim riječima koje se drže spasenskima, a ne Riječ koja je Isus Krist, kojima je stalo do moći i prestiža, a ne do čiste vjere i djelovanja Duha Svetoga? Možda zato što poput muzeja u Dresdenu zatvara svoja vrata čuvajući propadljivo blago? Možda zato što se je Crkva ukopala u rov oholosti. U drugom je rovu svijet koji joj sve više postaje neprijatelj umjesto saveznik u dijalogu istih? Možda zato što mi Crkva mislimo kako smo vlasnik Boga, kraljevstva nebeskoga i Evanđelja? Umorno je kršćanstvo, umorna je Crkva, zar ne? Kopni, kao da nestaje, kao da svijetu više nije važna.
»Kraljevstvo Božje je tu u vama i među vama.« – kaže Glava, Isus Krist. U svim ljudima i među svim ljudima.
Zamislite, Glava Crkve je Isus Krist, Kralj Kraljeva, a mi Crkva pohlepno žudimo za malo moći, prestiža, čašom šampanjca na uglađenim diplomatskim balovima, aplauzom, konspirativnim dogovorima s političkim i intelektualnim moćima. Neugodno mi je, moja draga Crkvo. »Vrijeme je kratko!« Nisi gospodar, sluga si beskorisni, draga Crkvo. I ja kao dio tebe.
Neka glava bude Glava, Isus Krist. Draga Crkvo, mali Isusići, jer Isus se je Krist poistovjetio sa najslabijima i najugroženijima. stoje ispred vratiju. Otvori ih. Mali Isusići u izbjeglicama, u siromašnima, marginaliziranima, bez moći, bez bankovnih računa. Živa, sirova riječ, Isusa Krista, Glave, ljekovita je, bitna, za njom, i samo za njom čezne ljudsko srce. Mali Božić, tvoj je Kralj. ‘Njemu jedinomu služi i njemu se jedinomu klanjaj’, draga Crkvo.