U Zadru želimo napredovati i biti prepoznati po svojim radovima

Velika platna Mirka Marušića izložena u Gradskoj loži Zadar, privukla su ne samo zanimanje zadarske publike već i stručne javnosti. Kako je rekao prof. dr. Enes Quien Marušićev profesor s Likovne  akademije u Zagrebu, Mirko Marušić jedan je od autentičnih novih hrvatskih autora kojemu je sloboda imaginacije "conditio sine qua non"  stvaralačkoga čina. Naime, prvi pozamašni Marušićev ciklus slika, koji  je već izlagan u Zadru, izrazito je simboličnog karaktera. Marušić, nastavlja prof. Quien  to radi s izrazitim kolorističkim senzibilitetom, k tome, snažnom, vehementnom, odlučnom i sigurnom gestom. Temperament kojim u snažnoj gesti slika, imanentan mu je u biću. Nekako je  na tragu ekspresionizma, dapače, kao da slika u počast velikoga njemačkog ekspresionističkog slikara Franza Marca, člana grupe "Plavi  jahač" (Der Blaue Reiter). O tome smo razgovarali s mladim autorom.
Kako ste zadovoljni refleksijom vaše nedavne izložbe u Gradskoj  loži?
– Zadovoljan sam, interesantno mi je bilo kako su ljudi na izložbi bili  iznenađeni vlastitim interpretacijama radova nakon što bi naknadno  pročitali tekst o slikama. Neki dobro shvate priču, pa ljudi unutar tog  ambijenta dobiju nove dijaloge na temu ili slično, što je na neki način i  bit umjetnosti, ljudska djelatnost čije se značenje konstituira u  složenom komunikacijskom procesu između umjetnika, umjetničkog  djela i publike.
Gdje je po vama likovna scena u Zadru?
– Mislim da kao i u svim manjim mjestima i gradovima u svijetu, umjetnička scena neće vidjeti svijetlo dana u odnosu na neki Berlin ili New  York, gdje dolazimo do toga da je  besmisleno uopće uspoređivati veće i  manje gradove. Svakako da tu ima prostora za napredak ako se ljudi založe za taj problem. U Zadru nas ima nekolicina mladih umjetnika koji  uistinu želimo napredovati isključivo kao profesionalci i biti prepoznati  po svojim radovima, međutim, citirat ću tu Williama E. Kennick u odnosu na naš grad: „Gdje nema zagonetke, nema ni potrebe za uklanjanjem zagonetke, a zasigurno ni potrebe da se ona izmisli“
Očuvanje okoliša zauzima veliki dio vaše umjetničke ekspresije.  Kako se ta potreba oslikava na vašim platnima?
– Ona nije samo očuvanje okoliša ili potreba za očuvanjem, ne treba  to shvatiti doslovno, već kao jednu metaforu unutar djela koju koristim  još od početka 4. godine likovne Akademije. Trenutno  je taj koncept  „potpis“ po kojima se raspoznaju moji radovi. Nadam se da su ljudi u  21. stoljeću do sad shvatili da je zagađenje prirode uzročnih velikih  broja problema, zato smatram da je smješno o tome uopće raspravljati.  Ali kako smo mi neodvojivi dio prirode referenciram se na ljude koji  pohlepno, hedonistički i  bez subverzivnosti, a mi se uporno pokušavamo odvojiti od prirode kao da nismo dio iste.
U kojim pravcima se kreće kultura u Hrvatskoj?
– Pravci kulture će se očitovati gdje je zanemarivanje odgoja i obrazovanja najmanja , dakle gdje vlastita egzistencija više nije problem već   gdje će ljudi razmišljati o tome kako dobro uljepšati život drugih i a ne  samo vlastiti. Mislim da Zadar ima potencijale biti veliki kulturni epicentar Hrvatske ali, u to treba vjerovati i imati ljude koje će se potruditi  učiniti ga takvim. Sve dok Hrvatska misli da je kultura irelevantna za  ljude, neće ni biti potrebe za angažiranjem u tom smjeru.
Jesu li danas umjetnici i slikari zaista angažirani ili su to samo artistički bljeskovi usmjereni ka privlačenju pažnje?
– Svaki bi slikar trebao biti angažiran u pravcu gdje misli da je najpotrebnije, a to znači da ta osoba mora biti motivirana spoznajom. Da li  je netko angažiran očituje se u njegovim radovima, to je jedini i najbolji  kriteriji za to pitanje. Svaki dobar i kvalitetan rad u sebi sadrži analitički  promišljeni dijalog kojega treba dešifrirati kao istraživački rad. S druge  strane nažalost, ima puno „umjetnika“ koji rade slike i slično, prilagođene novcu ali ne i istini.