Živost je i oko susjednih kuća. Iz jedne malo udaljene, čuje se pjesma.
– Planinari. Došli iz Starigrada jutros, sad su se odmorili, okrjepili i natrag u Starigrad. Oko osam sati hoda. Što ih briga. U planini vrijeme drugačije prolazi nego u gradu
Ponovno sjedimo u debelom hladu. Marasović pripovijeda od krumpiru. – Nema ode da će biti slabi. U vrtlima ima zemlje, nadmorska visina je odgovarajuća, ima vlage i samo ih treba posaditi. Recimo, jedan krumpir može biti toliki da ga se samoga može voziti u karijoli… Sebastijan se smije. Smijem se i ja, a Marasović nudi rakiju
– Ajde, brate mili, dođi na Rujno! – svaki mi je dan u uho izvikivao Ivica Marasović, Starigrađanin i jedan od onih što na Velikom Rujnu imaju obiteljsku baštinu.
– Ajmo, brate mili, na Veliko Rujno! – doviknuo sam Sebastianu, mladcu fotoreporteru.
– Ajmo!
I otišli smo. Redakcijskom Corsom 1,2 provukli smo se kroz Put bunara i penjemo se… Penjemo se takozvanom Rojsovom cestom, penjemo prema Velikom Rujnu.
– Sramota! – jednoglasno smo i Sebastian i ja poviknuli nedugo nakon početka uspona.
Da čovjek ne povjeruje. Neodgovoran netko naćulio je deponij smeća iznad Starigrada, a po okolnom raslinju vjetar je distribuirao najlonske poderotine. Okićeno kao za dojmljivu scenu u nekom kataklizmičkom filmu.
– Sramota!!!
Penjemo se dalje.
Široko stablo, hlad, blaženi zrak…
– Čekaj, čekaj, da snimim ovo! – viče Sebastian.
Onda gleda na podnevno morsko plavetnilo u Podvelebitskom kanalu, plavetnilo što ga para neki gliser.
– Vidiš, eno Savra na Dugom otoku, a blizu je i Brbinj i blizu moja uvala Jaz – smije se Sebastian.
Snima, divi se pogledu, bojama…
– Znaš što, jutros u neku uru krenuo sam trajektom iz Brbinja i društvu kazao da dobro pogledaju Velebit. I da ću tamo biti iza podneva. I evo, jesam.
Po tzv. Rojsovoj cesti povremeno idemo gore – dolje.
– K’o oni autići u lunaparku – prispodobio je Sebastian.
Dokoze Sinokos, Tomići, Zavitrenik, Ercezi, Kojin dolac, Bristovac lijevo a Milovci desno… Pa odmorište i kraj asfalta.
– Evo, snimit ćemo ono brdo, sjajan je prizor!
Ispod jedne klupe na odmorištu netko je brukvom upisao Renata, a ispod druge Ane, 23. 8. 2005. Tko zna tko li su one, Renata i Ane?
Idemo dalje. Makadam, ali dobra podloga. Taj je dio napravljen pod nadozorom Hrvatskih šuma.
– Eno Marasovića! – poviknem kao da Sebastian nije vidio.
Ispred jedne obnovljene kuće široko stablo, hlad, blaženi zrak, čist…
– To je kljenak – informira me Marasović.
Marasovića stanovi su kod Gradine. I to mi je rekao domaćin jer ja, gradsko dijete, nemam pojma o Velikom Rujnu.
– Velika je to zaravan na kojoj sve starigradske obitelji imaju stanove i druge objekte. Ova naša kuća, od šukundida, stanovi i torovi, pa još jedna kuća od moga oca i tako redom. Znači, Marasovići, Dokoze, Milovci, Adžići, Čavići, Petričevići, Jovići, Kojići, Jusupi, Krapići, Katići…
– Eeee, koliko nas je ljeti bilo, koliko… – vrti glavom Ivica dok mu bolja polovica Neda nešto posluje u crnoj kužini.
Koliko?
– Puno, puno. Evo, u nas Marasovića na ovom malom prostoru znalo je biti i po 15 cura, a došle bi i druge, pa se prelo, prelo… Znaš – malo je spustio Ivica glas – tad sam živio relativno teško, ali nisam imao nikakvih briga. A danas…
Živost je i oko susjednih kuća. Iz jedne malo udaljene, čuje se pjesma.
– Planinari. Došli iz Starigrada jutros, sad su se odmorili, okrjepili i natrag u Starigrad. Oko osam sati hoda.
Što ih briga. U planini vrijeme drugačije prolazi nego u gradu.
– A, je, je, čovjek je u planini neusporedivo drugačiji nego dolje – čujem iza sebe glas s intonacijom i dikcijom splitskoga kraja.
Okrenuh se i vidim spokojno lice jednoga mladića.
– Ja sam Luka Jurlin iz Kaštela Sućurca. Imam 26 godina i nisam klasični planinar – predstavio se.
Onda, što ste?
– Jednostavno, hodač po planinama.
Hodač?
– E, hodač… Hodam dugo, više od jednoga desetljeća, po planinama. Sam, tako mi odgovara, ali uvijek nekoga sretnem.
I medvjeda, zmiju…?
– Ah, koliko puta. Pretprošle noći sam taman usnuo u šumi, a pokraj mene gmizao je poskok.
I?
Poskok pred san
– Ništa i, on je otišao svojim putem, a ja slatko zaspao. Ljudi nemaju pojma da je u planini sve drugačije. Danas mi je 13. dan u kontinuitetu po Velebitu, bit ću još dva, tri. Odredim rutu i hodam. Meni je to svekolika obnova, psihofizička. Okrenut sam sam sebi i prirodi, duhovno se obnavljam i kad dođem doma u Kaštela, drugačija sam osoba.
Luka je, ističe sam, član Ekološke udruge Vilindom, te PD Prpa. Po planinama hoda s bukovim štapom koji je našao na Malom Alanu.
– Višerujna, vidite ovo gore, najljepši je dio. Nema staza, ali može se proći – zbori Luka.
Gospođa Neda u međuvremenu je završila poslove u crnoj kužini.
– Ajde, mašite se – nutka nas Ivica.
Istina je da čovjek ogladni u planini. Veliko je Rujno na 900 metara.
– Otprilike je devet stupnjeva manje nego uz more. Lipo, a…
Je, je, lipo je i ono ispod peke.
– Sad se malo odmorite pa ćemo okolo. Najprije idemo naći konje – naređuje domaćin.
Luka Jurlin spremio se i uputio prema Strugu.
– Malo je to ići, svega dva sata.
Marasović dobacuje da je do Like oko sedam sati, da je do neke druge točke toliko, do treće toliko…
– A ja, brate mili, s petnajst godina svaki dan misec dana u ljeti kroz Paklenicu, jer to je Marasovićeva staza, gori četiri sata i doli četiri i to goneći po šest mazgi sa sijenom. Čuvao sam ovce, orali smo, vršili, imali žito, kumpira, fažola…
Pošli smo nekom stazom prema Krapićima. Ivica ima štap i svako malo njime pročešlja travu.
– Ma, tek tako, nema zmija baš kako gradski ljudi misle. Više ja to zbog vas.
Sebastian je oduševljen motivima. Snima na sve strane.
– Naći ćemo mi konje. To ti jedan Krapić koji živi u Rijeci ima konje, drži ih ovdje, a oni uživaju. Imaju i vodu dovedenu, trave koliko voliš, hladovine, slobode do mile volje. I svake godine dva ždribeta što je zasluga jednog pastuha – smije se Ivica.
Obišli smo teren do Krapića, zasjeli, odmorili se, pa natrag.
– Čekaj, evo ih!!! – poviknuo je Ivica.
Gradsko uho nije čulo zvono što ga ima pastuh, ali nos još funkcionira atavistički i nanjušio je specifičan konjski vonj.
– Jesan ti reka, eno ih u debelom hladu!
Konji ispod bukve, neke velike, u polumraku. Divna stvorenja, predivna.
– Ajmo sad prema crkvi Velike Gospe. Dignuta je za stare Jugoslavije zaslugom don Adžije.
Kod crkve cisterna, a u Marasovićima je i dalje živo.
– Vidiš, koliki smo krug napravili, a sve bez žurbe, bez straha, po zraku koji čisti pluća i bistri mozak!
O čudesnom krumpiru uz rakiju smokovaču
Ljudi obnavljaju starinu. Koga je što dopalo, uređuje. Nadzor vode Hrvatske šume, NP Paklenica i Park prirode sjeverni Velebit.
– Svako malo dođe inspekcija, pogledaju, popišu, upozore ako je nešto izvan okvira. Tako treba, ne bi bilo u redu nagrđivati ovaj prostor. U dogledno vrijeme možda će se netko baviti i turizmom jer ovuda uvijek ima planinara i hodača poput onoga Luke, a malo pomalo i gradski ljudi žele doći ovdje i uživati – mudroslovi Ivica.
Onda nam pokazuje kako je bukva rodila (a prije je to rekao i onaj Luka uz napomenu da će biti puhova koliko voliš), govori kako prije nije bilo borova jer je bilo stoke, kako su se ljudi mučili, ali su i za ono doba dobro živjeli ako su bili vrijedni.
– Ove naše kuće imaju oko 150 godina, a prije toga bila je jedna, valjda za baš sve Marasoviće, za koju kažu da je tu tri stoljeća.
Na zidu, čovjek to ne može ne primijetiti, u visini očiju, na jednom kamenu netko je kuckao, kuckao i izradio crtež. Tajnoviti crtež.
– Nitko danas ne zna tko je autor, a niti što je poruka. Mi stalno odgonetamo, ali nemamo pravi odgovor. Možda netko nešto zna o ovakvim stvarima, pa nek’ se javi.
Ponovno sjedimo u debelom hladu. Marasović pripovijeda od krumpiru.
– Nema ode da će biti slabi. U vrtlima ima zemlje, nadmorska visina je odgovarajuća, ima vlage i samo ih treba posaditi. Recimo, jedan krumpir može biti toliki da ga se samoga može voziti u karijoli…
Sebastijan se smije. Smijem se i ja, a Marasović nudi rakiju.
– Smokovača! – informira nas gospođa Neda, rođena Banjka, koja od Sebastijanova fotoaparata bježi k’o vrag od tamjana.
Onda se i kućedomaćin nečega sjetio.
– Znaš, ovuda je put prema Lici, izbije se na Medak, kojim su išli naši ljudi i tamo nosili… Smokve. Ličani su ih bili željni, a naši to minjali za brašno i što ti ja još znam.
Prije, dobro je i to spomenuti, vidjeli smo Jovića kosu.
– Eto, to ti je ono što iz Ljupča vidiš i misliš da je k’a englesko nogometno igralište.
Sebastijan se udario dlanom po čelu.
– A, to je to. Na praksi u Ljupču (student je arheologije, pr. a.) kad smo bili, stalno smo gledali taj dio i čudom se čudili kako se zeleni.
Da nije bilo sata na ruci, vrag bi i znao da je prošlo 18 sati. Planina drugačije mjeri vrijeme.
– Oćemo polako!?
Okrenuli smo Corsu, makadamom se vozimo, sabiremo dojmove…
– Kad ćete jope doći? – pita Marasović.
Tko zna. Najbolje je ništa ne govoriti nego se jednoga dana jednostavno uputiti tamo gore, pa na 900 metara nadmorske visine uživati, uživati…
– I je – kaže Sebastijan – jer onaj tko ne vidi Veliko Rujno i ne doživi ga, puno je propustio.
Makadam, pa tzv. Rojsova cesta, pa onda ona sramota od deponija i Starigrad. Tako blizu…
najnovije
najčitanije
Nogomet
NJEMAČKI KLUB
Bayer u problemima s ozljedama, Alonso: Možda i ja zaigram
Nogomet
azijska liga prvaka
Pobjeda Al Nassra, dva gola Ronalda, Brozović nastupio
Svijet
AMERIČKI PREDSJEDNIK
Uoči odlaska iz Bijele kuće, Biden posljednji put pomilovao purice
Hrvatska
razgovor
Plenković razgovarao s Trumpom o bilateralnim odnosima i Ukrajini
Hrvatska
PREMIJER
Plenković: Ne postoje nikakvi ‘tajni letovi’, radi se o provedbi Dublinskog režima
Zadarski prsten
odzvonilo neodgovornima
Kamere i kazne s ciljem zaštite prirode u Vrsima
Zadar
sastanak s načelnicima
Ministar Erlić otkrio: Zadar dobiva olimpijski bazen, Pag novu školu, Molat sveučilišni centar
Županija
lijepa priča
Dr. Knežević Nizozemsku zamijenila Kukljicom. U trajektu obnavlja snagu za posao otočne liječnice
Zadarski prsten
viceprvak svijeta
Podgradinjanin Leo Žuža uči, radi te osvaja jiu-jitsu svijet
Košarka
U SVOM STILU