Skulptura »Žena s ružom«, poklon za vjenčanje

Hvale je vrijedan potez Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu što otvara retrospektivnu izložbu zadarskog kipara Ratka Petrića u povodu njegove desete godišnjice smrti. Za podržati je i prijedlog obitelji pokojnog Ratka Petrića da Grad Zadar otkupi Park skulptura Ratka Petrića s odljevima njegovih najznačajnijih uradaka. Posjedujem njegovu skulpturu od drveta »Žena s ružom«, koju mi je darovao u povodu moga vjenčanja (19. 08. 1972.).
Ako pak nema replika ili odljev ovoga djela zadovoljstvo bi mi bilo posuditi ga za navedenu izložbu. Jer, Ratko i ja bili smo takoreći braća (bez majčinih grijeha) u djetinjstvu i mladosti. Ne samo ja, nego i moji roditelji i braća s njegovom obitelji, majkom i bratom mu, a otac mu je nastradao u Drugom svjetskom ratu. Osim toga, bili smo isprepleteni kumstvima. U školu smo išli zajedno, u isti razred, od 5. razreda Osmogodišnje škole (Ratko je bio stariji od mene više od 2 godine, a imao je prekid školovanja jer su on i brat mu bili teže oboljeli, inače je bio dobar učenik) do završetka gimnazije.
Poznate su mi njegova trpljenja i patnje u to vrijeme. One su bile multidimenzionalne. Tako će Victor Frankl (psihijatar i psiholog koji je 3 godine bio zatočen u konclogoru, začetnik logoterapije) tvrditi da svaka osobnost ima svoje i može se mijenjati ovisno o okolnostima. Jedan Tomislav Ivačić (svećenik i teolog, začetnik hagioterapije, jedno kratko vrijeme obnašao i funkciju rektora Zagrebačkog sveučilišta) će uznastojati tvrditi da je hagioterapija težnja da se čovjek oslobodi od boli na duhovnoj razini dok (prema njemu) medicina isto čini na tjelesnoj, a psihijatrija na psihičkoj razini. A jedan Zvane Črnja (književnik, sudionik NOB-a od 1941. do 1945., tijekom 1948. nekoliko mjeseci zatočen na Golom otoku) će napisati pjesmu Križ (Dvie dašćici na križ, to je križ. I dvie groti na križi to je križ, i dva pruta na križ i to je križ, i dva nuoža na križ i to je križ, i dva prsta na križ i to je križ. Ma dva človeka na križ, to ni križ. Dva človeka so vajka kako dva križa.). Moglo bi se reći da svaki od njih (donekle) ima pravo unatoč svojim židovskim, katoličkim ili komunističkim pozadinama.
Svesrdno se ispričavam Ratkovoj cijenjenoj supruzi i sinu iz ovoga vremena, iz drugog braka (koje slabo poznajem), ako mi zamjeraju zbog ovog pisanja. Ipak, nadam se razumijevanju, jer kao i književnik (osnovno mi je zanimanje kibernetičar) često se više služim srcem nego razumom.
Alojz PAVLOVIĆ