Šećerna bolest nimalo slatkog okusa

11. siječnja 1922. godine dječak, dijabetičar Leonard Thompson je umirao u bolnici u Torontu. Dobio je prvu injekciju inzulina. Pred ravno 98 godina. Čini se puno, čini se malo. Otkriće inzulina, njegovo pročišćavanje i konačno primjena koja spašava doslovno milijune života je bila prava pravcata znanstvena avantura. 1869. godine student medicine Paul Langerhans je uočio tkiva po cijeloj gušterači, i pretpostavio da imaju neke veze sa nečim što luče a imaju ulogu u probavi. Nazvani su Langerhansovi otočići. Otok se na latinskom zove insula – i odatle inzulin. Od tada se puno velikih umova posvetilo istraživanju toga, sve do kanadskog kirurga Fredericka Bantinga 1920 godine, koji je uspio uvjeriti da mu daju laboratorij za istraživanje preko ljetnih praznika jer je tada bio slobodan i jednog studenta Charles Besta kao asistenta (ustvari dobio je 10 pasa i dva studenta. No trebao mu je samo jedan student pa je bacio novčić koji je izabrao Besta,a svih deset pasa je zadržao). Društvo im je radio pas po imenu Alfa, osim njegovih ostalih 9 supatnika. I naravno taj pas je bio pokusni kunić. Eto svi znamo za Lajku, no za Alfu ne. Šteta. Zaslužio je da ga se spomene. Prvi pacijent koji je dobivao inzulin, i uspio preživjeti do kraja ljeta. Dovoljno da dokaže da je dvojac kirurg-student novčićem odabran na dobrom putu. To je završilo tako da su dobili dodatna sredstva, i na kraju 1922 dječaku spasili život.
Kako to život? Danas smo toliko navikli misliti da je dijabetes kroničan, neugodan, veliki problem. No nešto sa čim se živi. No to je ustvari smrtonosna bolest. Prije inzulina liječenje je uglavnom u pravilu završavalo komom i fatalno. Jedino se mogla provoditi stroga dijeta sa jako malim brojem kalorija. Djeca su najčešće preživljavala oko godinu dana, odrasli do dvije godine.
Pa prvo da raščistimo što je dijabetes. Bolest kod koje je razina glukoze (šećera) u krvi povišena. Glukoza je ono na što se rastvaraju složeniji šećeri koje jedemo i služi nam kao osnovno pogonsko sredstvo. Naime sve stanice organizma kao pogonsko gorivo koriste glukozu. Sve stanice. No da bi glukoza nakon što prođe prerađevinsku zonu nazvanu probava, iz krvi stigla do stanica treba nam inzulin. Hormon koji regulira razinu šećera u krvi i to tako da omogućava ulazak šećera u stanice gdje se pretvara u energiju za tijelo. Osim toga, višak šećera pohranjuje se pomoću inzulina u mišiće i jetru. Ako inzulina nema ili ga je nedovoljno, šećer ne može ući u stanice, ostaje u krvi i dolazi do povišene razine šećera u krvi i razvoja bolesti. I da iskoristim priliku, inzulin, hormon-je protein, znači bjelančevina sastavljena od 51 aminokiseline (molekule koje su »cigle« od kojih se izgrađuju proteini, čisto da podsjetim važnost unosa pravilne i uravnotežene prehrane, sve nam treba za funkcioniranje organizma i šećeri i proteini!)
Postoje dvije vrste dijabetesa. Tip 1 i 2.
Tip 1 je genetski (ponekad traumatski) srećom rijedak (samo 10% dijabetičara) i svodi se na to da je autoimuna bolest jer tijelo samo napada žlijezde koje luče inzulin, pa ga zato gušterača ne luči.
Tip 2 je smanjeno i neefikasno lučenje inzulina.
Ono što se događa u normalnom slučaju je da kada unesemo hranu, poveća se količina inzulina u krvi, taj hormon odprati glukozu do stanica, i one su vesele i pune energije. I mi također. Ukoliko pretjeramo sa hranom, inzulin radi još nešto- otprati višak glukoze u jetru i mišiće i tamo ostanu »na skladištu« No kod dijabetesa se to ili odvija jako usporeno jer nema dovoljno inzulina ili ga uopće nema. Rezultat su oštećenje tkiva, žila očiju…
Tako da je prva i jedina efikasna obrana od dijabetesa, ravnoteža razina inzulina. A to se radi kod liječnika!!!
No iz navedenog prije se uočava i ostalo što možemo napraviti. Dobra cirkulacija, brži metabolizam. Što znači da je fizička aktivnost od najmanje 30 min dnevno praktički dio lijeka.
Onda je tu i uravnotežena prehrana. Ako već imamo dijabetes, to je lijek. Ako smo granični slučaj, onda je to prevencija koja može spriječiti da se do toga uopće dođe.
I na kraju biljčice. One ljekovite.
Ima ih dosta. Pun ih je Internet. Baš kao i klasičnog pitanja – ako uzmem onu koja smanjuje šećer, znači li da će mi šećer previše pasti? Pitanje je mehanizma djelovanja biljke. One koje usporavaju probavu šećera i time nam kupuju vrijeme da naš oslabljeni i malobrojniji inzulin odradi svoje su maslačak, cikorija, čičoka..
One koje spuštaju razine šećera su list borovnice mahune graha, cimet, piskavica…
Svatko od nas je potpuno jedinstven. Mislim to doslovno. Naša tijela su predivan strašno kompliciran ustroj, simfonija nevjerojatne ljepote ravnoteže biokemijskih spojeva koji surađuju, u sinergiji pomažu jedni drugima. Proteini- inzulin, prebacuju glukozu- šećer do stanica i daju im energiju, da bi se pretvorilo u energiju treba nam kisik, koji željezo-metal hemoglobin u krvi prenose do stanica…
I biljke su jednaka čuda. Svaka sa svojim pravilima. Pa prvo zahvalimo medicini što postoji i kod doktora po inzulinsku terapiju. Nakon toga nađite odgovarajuće biljne prijatelje koji će čudotvornim sinergijama dodatno pomoći… I sretan rođendan inzulinu!