Roman Simić: Zadaća svakog pisca je pronaći svoj vlastiti glas

Imam puno pisaca koje volim, a koje nikad neću moći nasljedovati u načinu na koji rade, u njihovom temperamentu, njihovom stilu ili pak temama kojima se bave. Meni je uzor zapravo svaki onaj pisac koji me ponese, za kojeg iz ovog ili onog razloga zaključim ili osjetim da je moćan, genijalan, da je naprosto vrijedan nekoga da ti bude uzor. U drugom smislu pokušavam, i to mislim da je zadaća svakog pisca, pronaći svoj vlastiti glas unutar svega toga
Na sam Dan grada Zadra i blagdan Sv. Krševana u Zadru je na književnoj večeri gostovao poznati zadarski pisac te jedan od urednika profila Roman Simić Bodrožić. Nagrađivani pisac autor je zajedničke zbirke pjesama “U trenutku kao u divljini” (s T. Zajecom i V. Grgurićem) te dvije zbirke priča – “Mjesto na kojem ćemo provesti noć” i “U što se zaljubljujemo”. Njegove priče prevođene su na više stranih jezika. Urednik je književnog časopisa na stranim jezicima “Relations” i biblioteke “Živi jezici – Antologije europske kratke priče”, te organizator i urednik Festivala europske kratke priče. Sada živi u Dugom Selu, a radi u Zagrebu kao jedan od Profilovih urednika.
Simić je u Zadar stigao na poziv Udruge neafirmiranih zadarskih pisaca “ZaPis” te je sudjelovao na jednoj od njihovih, u Zadru sad već poznatih, književnih večeri. Na samoj večeri Simić je pročitao svoju priču “Lisica”, a kasnije odgovarao na pitanja zapisovaca o svom radu, izdavaštvu u Hrvatskoj i hrvatskim piscima. Iskoristili smo priliku da saznamo što je novo u njegovom stvaralaštvu, hrvatskom izdavaštvu te što nam sprema u budućnosti.
Raspon osjećaja
* Vaš stil je neobičan, pomalo mračan. Jergović ga je nazvao “prirođenom elegancijom tuge”, što je zapravo u potpunoj suprotnosti s vašom osobnošću. Kako to?
– Kad moje priče izađu, kad se okupe u knjigu i samom mi se nameće to pitanje. Valjda mora postojati ta neka dinamika unutar bića da jedan dio onoga što kao osoba ne ispoljavaš izlazi na površinu kao dio onoga što radiš, kroz tvoju intimu, a to nešto je za mene književnost. Osim toga, ne mislim da se te stvari nužno isključuju, mislim da ne moraš biti stalno u depri da bi pisao o nečemu što je tužno. Mislim da je upravo onaj raspon osjećaja bitan, znači ako jako dobro znaš što je sreća opremljeniji si da znaš kakva tuga može biti i možeš osjetiti neku njezinu nijansu.
* Možemo li reći da zato pišeš, kako bi ispoljio svoju intimu?
– Definitivno to je jedan od razloga. Ja kao pisac želim biti što bliže svijetu oko sebe i želim biti što bliže sebi. Mislim da su te dvije stvari usko povezane. To zapravo hoću i kao čovjek i u tom smislu možda da se vratim na prethodno pitanje, zanimaju me neke finese. Pronalaziti te neke sitne pore u kojima boravi život, bilo sreća, bilo tuga i eto malo češće nalazim tugu.
* Koliko tebe zapravo ima u tvojim pričama, tvojoj književnosti uopće?
– Ja se trudim da u svakoj mojoj priči bude onoliko mene koliko treba da mi bude stalo. Kad kažem mene to ne mora uvijek značiti da sam uvijek ja ili neko moje iskustvo unutra utkano, nego da bude utkan moj osjećaj svijeta i ljudi koji me okružuju. U tom smislu to sam ja, znači ja sam sve ono što pounutrim, što uzmem iz svijeta i što postane ja. Od sebe tražim samo iskrenost, znači iskrenost u književnosti, iskrenost u tome što pišem, da mi bude stalo. Polazim od pretpostavke da ako meni, koji pišem to, nije stalo zašto bi bilo kojem čitatelju bilo stalo.
* Počeo si s poezijom, prešao na priče, a sada pišeš i jedan roman. Gdje si na tom putu? Je li to jedna očekivana stepenica prema gore ili je roman došao sasvim slučajno?
– To je definitivno slučajno. Dok sam pisao poeziju nisam mislio da ću ikad pisati prozu, a sad mi se čini nekako da nikad ne bih mogao ponovno pisati poeziju. Želim, i nadam se, da ću jednom napisati roman, ne zbog toga što je to neki statusni simbol, već bih naprosto volio osvojiti još jednu književnu formu. Mene u književnosti zanima napredovanje, rad na sebi i osvajanje novog prostora i ako to uspijem bit ću sretan, ako ne, opet ću biti sretan.
Udahnuti život tekstu
* Tko su tvoji uzori u pisanju?
– Imam puno pisaca koje volim, a koje nikad neću moći nasljedovati u načinu na koji rade, u njihovom temperamentu, njihovom stilu ili pak temama kojima se bave. Meni je uzor zapravo svaki onaj pisac koji me ponese, za kojeg iz ovog ili onog razloga zaključim ili osjetim da je moćan, genijalan, da je naprosto vrijedan nekoga da ti bude uzor. U drugom smislu pokušavam, i to mislim da je zadaća svakog pisca, pronaći svoj vlastiti glas unutar svega toga. To ne znači da će taj glas biti bolji ili jednako ili barem približno tako dobar kao glas ovih ljudi na koje mislim kao svoje književne idole, ali to je ono što najviše kao književnik ja mogu učiniti.
* Koliko jedan pisac može kopirati stil nekog drugog? Misliš li da je književnost univerzalna ili da ona ovisi o podneblju?
– Neki pisci ili neki stilovi tehnički se možda lakše mogu nasljedovati. Imaš Hemingweyevu priču koja je bila toliko nasljedovana, toliko su je ljudi kopirali i skidali da se to izopačilo. Međutim Hemingway je jedan, nitko tko je kasnije pisao kao on ili pokušavao pisati kao on nije ništa oduzeo od snage toga teksta. Možeš jednako reći i za Carvera. Možeš tehnički nekoga bolje ili lošije oponašati međutim ako ne uspiješ dati nešto svoje, udahnuti život tom svom tekstu sve je uzalud. Tehnika je jedna stvar koja ne mora bit presudna. Zašto su svi pisci veliki, zato što su znali život i zato što su to uspijevali dati nama. Ti možeš pratiti rečenicu, otprilike locirati koje su teme, ali ako nemaš u sebi dati to nešto što je životno to nije lako.
* Na koji način danas mogu uspjeti mladi književnici? Što se od njih traži?
– S jedne strane postoji nešto što tržište traži i to je, koliko god se činilo važno, jedna manje bitna svar za pisca. Tržište traži svoje i tržište pogoduje modama i ovisi o nekim faktorima koji nisu književne, nego su izvanknjiževne naravi. Tko odluči to slijediti i ići u tom smjeru možda će biti uspješniji u nekom smislu prodavanosti, objavljivanosti i tako dalje, ali to ništa ne znači i ne govori o njegovoj budućnosti kao književnika i umjetnika. Mislim da književnik treba biti ta osoba koja jest i raditi najbolje što može umjetnost kojom se bavi, u ovom slučaju književnost. Znači, ne postoji recept, ne postoji formula. Kao urednik, znam otprilike što stvara hit, ipak velika je razlika između tog hita i onoga što ja volim.
* Stanje u hrvatskoj književnosti je raznoliko, možda raznolikije nego ikad? Kako bismo stilski opisali ovo naše razdoblje?
– U Hrvatskoj ima jako dobrih pisaca. Postoje oni koji su u nekoj prvoj liniji za koje svi znaju, ali ima ih i onih koji su u drugoj, trećoj ili četvrtoj liniji, dobri pisci za koje ne zna puno ljudi. To je odlika neke zdrave scene da postoji energija na svim razinama i da ona, na ovaj ili onaj način dolazi do čitatelja. Hrvatska književna scena zdrava je utoliko što postoji i kreativnosti, ludosti, proračunatosti, znači svega imamo. I u tome nekom obilju i raznovrsnosti mislim da hrvatski čitatelji nalaze svoje favorite.
* Zašto tako teško čujemo za dobru književnost, o njoj se najčešće ne piše u medijima. Može li dobra književnost preživjeti ako se prenosi uglavnom usmenim putem?
– Ona može preživjeti i uvijek je preživljavala, znači bilo je vremena koja su bila i nepovoljnija po književnost od ovoga. Ono što će, po meni, uvijek biti slučaj jest da će postojati pisci koji su dobri, ali nisu pitki. Mislim, Joyce je klasik i to je nesumnjivo, ali ga ne čita puno više ljudi nego što ga je čitalo kad je radio. To što si klasik, što si vrhunac i genijalac ne čini te omiljenijim u mnoštvu. Stvar će vjerojatno uvijek biti takva i nije naša književnost u opasnosti ako su naklade u opasnosti ili ako ima samo pet pisaca koji prodaju više od deset tisuća primjeraka. Vjerujem da umjetnik, pisac, treba biti ustrajan u onome što radi i odgovoran prema samome sebi, koji god mu bio cilj.
Nema međugeneracijskog reza
* Vodiš Festival europske kratke priče i sam si majstor te forme. Kako Hrvati stoje po pitanju kratke priče?
– Festival radimo već deset godina i mislim da je situacija s hrvatskom kratkom pričom jako dobra. Uređivao sam antologije kratke priče kao i taj festival i vidim što ljudi rade, te koliko sjajnih kratkopričaša imamo. Pa čak i naš najuspješniji, recimo, izvozni proizvod hrvatske književnosti kroz 90-e, su bile upravo knjige kratkih priča Ante Tomića, Miljenka Jergovića, Zorana Ferića i drugih. To je jedna situacija koja je pomalo atipična za europske književnosti gdje su uglavnom romani probijali put prema van. Svi ovi naši pisci izašli su izvan nekih svojih, pa i hrvatskih sredina, tako su pisali i kratke priče. Tu su zapravo postavili neke standarde i mislim da Hrvati ne zaziru puno od kratke priče što je dobro.
* Svako razdoblje nekako ima svoje “stare” i “mlade” pisce. Kakav je danas odnos između “starih” i “mladih”?
– Nisam toliko siguran da sada postoji tako jako oštar međugeneracijski rez. Sjećam se kad smo nastupali na FAQ-u da je tu bio i Ivo Brešan, Boris Maruna, znači pripadnici starije generacije u književnosti koji su se itekako dobro osjećali, među pripadnicima srednje generacije i među pripadnicima mlađe generacije. Stvari nisu crno bijele niti postoji neki međugeneracijski rat nego se naprosto pokrivaju drugi prostori. Znači književnici “stari” i “mladi” se ne nalaze u istim kavanama, osim iznimno, drže se nekih drugih protora. Međutim, svi ti prostori, sve se to revelira kad uđeš u intimu svoga doma i čitaš knjigu. Evo, upravo sam u Zadar došao čitajući knjigu Mirka Kovača koja mi je toliko mlađa od svih mladih koje sad čitam i koje sam čitao da je to sjajno.
* Kakva je situacija s kritikom i kritičarima?
– Ima ih svakakvih, ali zapravo veći problem je to da ih ima malo. Odnosno da ima malo prostora u kojem se književna kritika pojavljuje. Književnost mora imati neku težinu, jer ako se o njoj ne govori i ne piše kao da i nije važna, međutim važna je. U Hrvatskoj postoje i ima dobrih kritičara, pogotovo se male grupice javljaju oko nekih časopisa, objavljuju se cijele serije književnih kritika suvremenih djela. Ono što je problem što časopisi imaju nekakav ograničen radijus, doseg im je mali. Kad pogledate naše velike dnevne novine i magazine zapravo je tu jako, jako malo prostora za književnost i književnu kritiku što je šteta.
* Supruga je, ipak, prije tebe izdala roman. Imate li iste stavove o književnosti ili se ponekad “počupate” oko toga?
– U dosta stvari se slažemo, dosta dijelimo jedan dio tog književnog ukusa, pogotovo u prozi. Što se poezije tiče tu nam se ukusi dosta razlikuju, ali to je gušt malo se slagati pa se malo počupati, i to još oko književnosti, i to još u braku. Postoji li bolja stvar od toga?
* Koliko dugo radiš na svojim pričama? Prepravljaš li ih često ili ih napišeš i to je to?
– Dosta radim. Jedan kritičar je rekao za mene: ‘Roman Simić, to je onaj koji na rečenicu ide peglom’. To je karikatura, ali ja zbilja vjerujem u to da se tekst, rečenica i priča ne smiju pustiti dok god nisu nešto najbolje što možeš napraviti. Zapravo očekujem puno od sebe, vjerujem u taj rad i zato sporo pišem.
* Kad ćemo dočekati nešto novo?
– Sljedeće godine, ja se nadam da će biti knjiga priča.
* A roman?
– Roman kad mi klinci dođu u tu fazu da me ne bude noću, da me ne gnjave preko dana, a ne znam kad dolazi ta faza. Neka svi koji znaju odgovor na to pišu u redakciju Zadarskog lista.

 SUPRUGINO PREZIME

Uzeo si suprugino prezime što je prilično nekonvencionalna stvar za naše prostore. Kako si se odlučio na takav potez?
– To je bilo nešto što mi se činilo logično u jednom trenutku, a i sad mi se čini logično. Naprosto gledam to na taj način da ona voli svoje prezime jednako kao što ja volim svoje i nije bilo nikakvog razloga da ne nastavimo naš put zajedno s dva prezimena. Nije specijalno teško, svatko bi mogao pokušati i ne bi baš umro od muke. Mislim, to je bila neka gesta povjerenja i ajmo reći predavanja i dobro se osjećam s tim.

 SIMIĆ O ZAPIS-u

* Došao si kao gost Udruge neafirmiranih zadarskih pisaca “ZaPis”. Kakvi su tvoji dojmovi i mišljenje o toj grupaciji?
– Bilo mi je drago kad sam došao i to ne samo zato što sam došao u Zadar. Vidim da se u Zadru događa nešto dobro. Jedna grupa ljudi, za koju se nadam da će se širiti i dobivati nove članove, radi nešto dobro, širi se nekakva pozitivna energija. To je energija koja mi se čini silno bitnom za svaku književnost, a to je dijeljenje, davanje, kritiziranje i slično. To je nešto što se ne sjećam da je Zadar u kojem sam ja odrastao imao, jer ako je imao onda bih i ja bio dio neke te priče da je ona postojala ili da sam ja znao za nju. Možda je postojalo u undergroundu. Zato mi je ovo važno, mislim da grad koji ima sveučilište, toliko stanovnika, općenito grad koji je grad treba imati književnost jer će književnost i dobijati.