Predbožićna noćna mora

Čujem li još jednom Maraju fakin  Kerej, Vajt kristmas i ostale božićne  od prije dvadeset godina, stvarno ću  ispaliti na ganglije. Ne da me iritiraju,  nego me turbo iritiraju. Kao i sve ovo  u što se najkršćanskiji blagdan nakon Uskrsa pretvorio.
Božićne jelke počele su se, gdje to  ima osim na trulom, najtrulijem zapadu,  kititi već krajem desetog mjeseca, a kršćanski blagdan svodi se  na šoping. I opet šoping. Pa opet  šoping.  E da, i prosinac na uhućenja  onih koji su nas zadnjih godina sustavno potkradali, siromašili i pretvorili nas u jednu od najsiromašnijih,  najkorumpiranijih nacija. Još tamo  devedesetih kad smo izašli iz rata  pričali su da smo zemlja u tranziciji i  da tranzicijske porođajne muke traju  5-10 godina. I sve te postkomunističke zemlje s kojima smo bili u istom  rangu već su odavno, u okvirima tih  5-10 godina izašli iz tranzicije. A mi  smo na samom njenom početku. Još  uvijek, 20 punih godina od kada smo  u začarani krug te iste tranzicije ušli.  I ne vidim tome kraja. Neka nas  napokon netko ili dokrajči ili slijepe  prevede u neki drugi, posttranzicijski  svijet.
Riknuo mi je plin prije par dana. Nije  da sam neka kuharica, ali brate  pedeset posto poskupljenja je više  nego tu mač. Tu, tu mač. I tako sve  redom. A meni je plaća manja nego  inače. Jer nema se, kaže šef. Recesija je… Jebote, što mi Sanader  nije ćaća. Bila bih lijepo u Americi,  ako ništa drugo, kratkoročno se okoristila na (ne)svijesti nacije i riješila si  egzistencijalne probleme. Ali naši i  kad kradu ne znaju pametno krasti.  Nije bitno izvući neku korist, nego i  preko sve koristi. Pa i kad kradu, naši  su megalomani. To oni veliki, a mali  uvijek ispaštaju. Par godina zatvora  je ništa za ono što su napravili  narodu. Je li se sjetio itko uvesti opet  inkviziciju?!
Nerviraju me i božićni filmovi. Sam u  kući jen, dva, tri… ko Vasa Ladački…  pa više ni klinci ne puše te američke  bljezgarije. Kao ni zvijezde plešu,  zvijezde pjevaju, zvijezde proriču,  zvijezde piške, kake… Mi u općem  kolapsu, a najveća vijest da se  Grdović napio. E pa što?! Čovjek pije  od svojih pošteno zarađenih novaca.  Nitko ga nije častio. Niti je ikome  izbio kunu iz džepa. Neka pije kad  mu se pije i kad ima od čega i s kim,  čime. Neka nazdravlja kad ima  čemu… Kamo sreće da je više takvih  veseljaka, a manje crnjaka koji nas  okružuju.
Božić je vrijeme okupljanja – nekad  oko stola, danas oko fejsbuka. Božić  je vrijeme opraštanja. Pa se valjda  očekuje da oprostimo i velikim ribama, a jedemo one male, ako imamo  novaca i za njih. Jer bakalar je, čini  mi se, postao misaona imenica i  predmet želje i zazubica mnogima  koji ga neće moći priuštiti. Božić je  vrijeme opraštanja. Da, samo me  zanima do kada će žrtve opraštati, a  ovi drugi se bahatiti. Božić je i  vrijeme ispovijedanja grijeha. Ali ne  vidim nešto ni da su ispovjedaonice  pretrpane. A kamo li da oni koji imaju  i previše grijeha, uopće u njih i misle  ući.
Božić je i vrijeme darivanja. Ima još  ono malo dobrih ljudi, kojih je, na  žalost, sve manje, koji će se zauzeti  za druge. Osmijeh je isto dar, nekako  smo svi na to zaboravili. Ali darovi se  danas mjere samo u potrošenim  novcima. Globalizacija? Kapitalizam? E pa ne znam što je, ali kad sve  vidim drago mi da nemam klince jer  ovi današnji ni nemaju djetinjstvo.  Kompjuteri, igrice, fejsbuk, najveći  domet socijalizacije – igraonica u  nekom šopingcentru. E pa jebite se i  devedesete i ovo novo stoljeće, za  ovo se nismo borili. Iz jedne unije  smo izašli, sad grčevito hoćemo u  drugu… Nema nama ni kruha ni  sreće dok ne postanemo Ljudi.
Enivej, sretan nam svima Božić.  Kakav-takav. Valjda ćemo jednom i  od Njega nešto naučiti.
Mare ([email protected])