Ponovno na zemuničkoj Gradini

Bili smo gotovo četiri mjeseca u neposrednom neprijateljskom okruženju, živjeli s bolesnicima u skloništu, ovdje u podrumu zajedno s bolesnicima. Jednom 15 dana nisam išla kući, prisjeća se Božica Prenđa

Nakon 21 godine prisilnog progona i zatvaranja Psihijatrijske bolnice u Zemuniku u vihoru Domovinskog rata 1. prosinca 1991. u četvrtak predvečer u sadašnjem Domu za odrasle, kojemu je ravnateljica Nataša Petrušić, prvi put su se sastali bivši djelatnici.
Psihijatrijski odjel
– U dramatičnim događanjima krajem ljeta i u jesen 1991. godine tijekom Domovinskog rata u Psihijatrijskoj bolnici skrbili smo o 176 bolesnika, govori dr. Ivica Merkaš, posljednji ravnatelj Psihijatrijske bolnice izabran 1982. godine.
Zahvaljujući trudu i upornosti Mladena Marušića, Slavke Šestan, Ankice Bilaver, sadašnje šefice kuhinje, i Ivanice Petrušić, majke ravnateljice Nataše, okupili su se nakon više od dva desetljeća.
– Od nas 105 iz 1991. godine odazvalo se čak 56 djelatnika, ponosno će.
U bivšem samostanu Reda trapista na zemuničkoj Gradini u veljači 1932. svečano je otvorena Banovinska bolnica koja je imala 60 ležaja.
– Duševna bolnica u Zemuniku, kao Psihijatrijski odjel Zadarske bolnice otvorena je 1949. godine, govori 81-godišnji Marko Biloglav, Zemuničanin koji se u bolnici zaposlio još 1955. godine.
U kasno ljeto 1991. godine Zemunik se po zamisli velikosrpskih krojača granica našao na samoj liniji razdvajanja između tzv. Krajine i ostatka Hrvatske.
– Bili smo gotovo četiri mjeseca u neposrednom neprijateljskom okruženju, živjeli s bolesnicima u skloništu, ovdje u podrumu zajedno s bolesnicima. Jednom 15 dana nisam išla kući, prisjeća se Božica Prenđa.
Najdramatičniji dani bili su 18. i 19. studenog nakon pada Škabrnje i Nadina. JNA zauzima Psihijatrijsku bolnicu.
– Agresorski tenkovi su bili na Gradini, na strateški važnoj uzvišici, na samom ulazu u bolnicu. Osim u JNA i u srbočetničkoj uniformi su i naši donedavni kolege, govore Petrica Šuljak, Milka Hranić, Petar Strenja…
Nekad i sad
Posljednjih pet ili šest sudbonosnih dana ostalo je 30-ak djelatnika. Nije bilo ni smjene ni opskrbe.
– U podrumu je bilo nešto drva za ogrjev, brašna, krumpira i nešto drugih potrepština, vodu smo uzimali na Točku. Zalihe lijekova bile su pri samom kraju, navodi Nediljko Šime Stipanić, jedan od pregovarača sa srbočetničkim zapovjednicima za mirno i sigurno napuštanje bolnice.
Prvog dana prosinca 1991. godine u pet autobusa bolesnici su se prebacili u odgovarajuće psihijatrijske ustanove u Rab, Šibenik, Vrapče, Jankomir i Loborgrad.
– Dom za odrasle osobe na mjestu nekadašnje Psihijatrijske bolnice s radom je započeo 1998. godine na čelu s ravnateljicom Davorkom Krnčević, ističe Petrušić.
Oduševljenje sa sadašnjim izgledom, izgrađenošću i urednošću nisu krili bivši zaposlenici niti bivši ravnatelj Merkaš.
– Ovo je izuzetan uspjeh, za svako divljenje. Jednostavno nije za prepoznati, hvalio je dr. Ivica Merkaš, dok su se prepričavale anegdote i događaji tijekom radnog vijeka na zemuničkoj Gradini.
Za pjesmu uz bogat stol bio je zadužen mladi harmonikaš Marko.