“Otvorite škafetine, darujte nam baškotine”

Božićni blagdani trebali bi biti vrijeme za druženje s obitelji i prijateljima, slavljenje Isusovog rođenja. No to se godinama izgubilo i danas se pod pojmom Božića često podrazumijeva komercijalizacija, nerazumno trošenje, dugovi na kreditnim karticama koji će se vraćati mjesecima kasnije. Najtopliji kršćanski blagdan koji okuplja obitelj, a naglasak stavlja na zajedništvo, posljednjih se desetak i više godina pretvara u moto što više, to bolje, i to počevši od blagdanskog stola, ukrasa, skupocjenih darova. Gdje se, u nerazumnom trošenju i pustom komercijalizmu izgubio istinski duh Božića?
Danas zaboravljenih tradicijskih običaja možemo se prisjetiti tek iz priča naših starih, rijetki su oni koji ih i danas njeguju. Božić naših predaka nije bio ni približno materijalno bogat blagdan, sa skupocjenim poklonima, pregršt jela na stolu, ali duhom je taj blagadan bio puno bogatiji nego danas.
Kćeri i nevjeste čiste kuću
Jasenka Lulić Štorić, voditeljica Etnološkog odjela Narodnog muzeja Zadar, prisjetila se starih običaja uoči božićnih blagdana u zaleđu i na otocima.
– Na Badnjak ujutro se morala očistiti kuća. Čistile su je kćeri i nevjeste, dok su muškarci bili zaokupljeni obradom mesa. Kućna starješica je bila zadužena za pripremu hrane. U dinarskom području kućedomaćin je na Badnju večer unosio tri badnjaka, komad drveta, često panj ili deblju granu hrasta, crnike, masline, jedan po jedan izgovarajući ritualni tekst kojim je želio boljitak svojim ukućanima i stavljao ga na ognjište. Badnjak je na ognjištu tinjao do Tri kralja. Nakon toga pepeo bi se prosuo ispod voćke koja nije bila dovoljno rodna ili u vinograd. U dinarskom području na Badnjak kućni starješina unosio je slamu na kojoj se večeralo, a djeca bi se s radošću valjala po njoj. Slama je simbolizirala štalicu u kojoj se Isus rodio, pojasnila je Lulić Štorić.
U Dalmaciji su se božićni običaji razlikovali od područja do područja. Razlike su se isticali i između otoka, Ravnih kotara i Bukovice.
– Na otocima se unosilo samo jedno badnje drvo, a slama se nije unosila u kuću, dodaje Jasenka Lulić Štorić.
Na Badnjak se, ističe dalje, uglavnom spremala suha riba sa zeljem, bakalar je bio samo u bogatijim obiteljima. Poslije bi se jele frite, uglavnom na otocima i u priobalnim mjestima i uštipci u dinarskom području. Sam dan Božića bio je rezerviran za obitelj i druženje. Jelo se meso (tuka, janje, ovca) koje je bilo glavna hrana za velike blagdane. Darivanja u današnjem smislu nije bilo.
– Na otocima je išla grupa djece ili mladih od kuće do kuće i to kroz čitavo božićno razdoblje. Kadili su čestitajući, a ukućani bi im darovali smokve, bajame, rogače. U Kalima su djeca noseći tamjan pjevala “Otvorite škafetine, darujte nam baškotine!”, istaknula je Lulić Štorić.
Isti skromni darovi bili su za blagdan Svetog Nikole u dinarskom kraju i blagdan Svete Luce na otocima. Stavljali su se djeci u čarape koje su visjele iznad ognjišta ili ispod jastuka.
Na otocima su se u božićne dane palile kolede, vatre i birao se kralj, a ovaj običaj posljednjih godina pokušava se ponovno afirmirati u Velom Ižu.
– Kićenje božićnog drvca je običaj koji je postupno iz zapadnoeuropskih gradskih sredina prelazio u naše gradske, a zatim i u seoske sredine. Sadnja pšenice uoči Božića novi je običaj u Dalmaciji jer se ona ovdje prvotno veže uz ukrašavanje Kristovog groba u Velikom tjednu. Adventski vijenac također je novi običaj, pojasnila je Lulić Štorić, a vezuje se uz protestantsku tradiciju.
Kome će posljednja dogorjeti svjećica

Jedan od onih koji i danas štuju tradicijske običaje za Badnjak i Božić je i Bernard Kotlar koji se prisjetio običaja koji su se štovali i u Arbanasima.
– Najveći i najsvečaniji blagdan oduvijek je bio Božić koji se kroz vjekove očuvao kao najveća obiteljska svečanost. No on je bio još nešto posebno – Božić arbanaškog zajedništva jer je zahtijevao da cijela arbanaška zajednica bude složna. Sve su svađe i razmirice za Božić morale biti prekinute i odgođene, a svi su se međusobno častili i pomagali. Imućniji su siromašnijima nosili za bolji ručak svinjetinu, janjetinu, tučevinu, slatkiše. Božić je čuvao arbanaško zajedništvo. Tako je bilo u drugoj polovici 19. stoljeća i početkom 20. stoljeća, priča Kotlar.
Nekoliko dana prije Božića svećenik je s pomoćnicima (ministrantima) obilazio kuće i blagoslivljao moleći Boga za mir, zdravlje i blagostanje u obiteljima. Blagoslivljalo se s tamjanom, a obred se ponavljao i za Sveta Tri kralja, ali tada s blagoslovljenom vodicom. Svakoj obitelji u mjestu darivali su malo tamjana i posvećene vodice. Za blagoslivljanja svaka se obitelj htjela pred župnikom iskazati što ima. Izložilo bi se najbolje kućno ruho. Na bračnom krevetu obvezno je bio bijeli pokrivač ručno izvezen. Jastuci također s ručnim vezom slovima crvene, zelene ili žute boje. Lancuni su bili s velikim čipkama, a tapeti obješeni po zidu i prostrti po podu. Na prozorima nove zavjese i dakako spremljene jaslice za veliki događaj. Svećenicima se davala manja količina novca i obvezno buculaj kojeg su svećenici nizali na poveći štap na čijem je kraju bio učvršćen drveni kolut koji je “kolače” zadržavao. Kad bi se štap popunio iskrcavalo se tvrde kolače u košaru, a žene bi ih odnijele u župnu kuću i dijelile siromašnima.

– Dok je svaka obitelj pravila jaslice, u zadarskim crkvama tako nije bilo. Jedino su se velike i vrlo lijepe jaslice pravile u Crkvi sv. Frane. U ostalim crkvama, također i u arbanaškoj, jaslice nisu postavljane, vjerojatno zbog nedostatka novca. U kućama jelki nije bilo, ali su ih zamjenjivale grane bora ili lovora. Ujutro na Badnjak obvezno se odlazilo u Zadar na ribarnicu. Nema Badnjaka bez ribe. Zapravo, trebao bi biti bakalar, ali u ono vrijeme malo tko ga je mogao priuštiti. Za ručak se na Badnjak obvezno spremala pulenta s lovorovim listom u njoj kako bi dobila ugodniji okus i miris, kaže dalje Bernard Kotlar.
Badnja večera u Arbanasima počinjala je u 20 sati. S njom se ulazilo u božićne svečanosti koje su trajale 15 dana sve do blagdana Sveta Tri kralja. Na stol se obvezno stavljao veliki okrugli kruh u čiju se sredinu postavljala velika voštana svijeća, a okolo male svijeće. Moralo ih je biti točno onoliko koliko je članova obitelji; nazočnih i onih koji su negdje drugdje. Točno se znalo čija je koja svjećica pa se i šalilo gledajući koja će posljednja dogoriti, jer taj će, navodno, najduže živjeti. Između svjećica stavljala se grančica lovora. Zatim su se tri badnjaka složila u slovo U i vatra se palila u sredini. Po svakoj cjepanici domaćin je polio malo bijeloga i crnoga vina kao znak obilja. Zatim glava obitelji, najstariji muški član u crijepu za krov uzima malo žara i na njega stavlja tamjan te praćen članovima obitelji blagoslivlja sve prostorije u kući. Prije početka svečane badnje večere dolaze susjedi u veselom stanju pucajući iz kubura čestitati veliki blagdan. Pravilo je bilo da se prije ulaska u kuću iz kubura puca tri puta.
U doba kad se Božić pretežito slavio bez odlaska na ponoćku obvezno se na svetu misu odlazilo u božićno jutro. Najranija i najsvečanija održavana je u Crkvi sv. Frane u Zadru s početkom u 4 sata ujutro i tada se u svečanoj procesiji na velikim jaslama pronosio kip malog Isusa. U Arbanasima se božićna sveta misa održavala u 10 sati. Na nju su svi išli najsvečanije odjeveni. Muškarci u svečanim odijelima, a žene u prelijepim narodnim nošnjama.
– Tako se slavio Božić u Arbansima u doba naših starih i početkom 20. stoljeća. No poslije je bilo i siromašnijih Božića, za vrijeme komunizma, kad ga se čak bilo zabranjivalo svetkovati, ako je padao u radni dan. Narod ga je ipak uvijek slavio, makar zatvoreno u svojim kućama, ispričao je Kotlar.