OSVRT Vesna Burčul je dežurni krivac, a bez krivnje

Strašan zločin koji se dogodio na Pagu užasnuo je svakog  normalnog čovjeka, ali, s obzirom da se nadovezao na jezive slučajeve  ubojstava (pogotovo obiteljskih), nasilja i poremećenih međuljudskih  odnosa, s pravom i strepnjom se možemo upitati – kakav je ovo svijet u  kojem živimo, kakve sve grozote možemo očekivati i kao najgore – postaje li ovo naša svakodnevica? Baš ovaj slučaj eklatantan je primjer pogrešne reakcije javnosti, u vrijeme kada zbog brze dostupnosti informacija malo treba da se reakcija na događaje pretvori u medijski linč. Svi su  užasnuti, svi imaju neko svoje mišljenje i svi imaju nekoga za optužiti, a  primjetno je kako se u ovakvim situacijama često spominju i političke  struje i stranke. Da ne bi ispalo da je ovaj tekst jedan od takvih, odmah  napominjem kako sam, ne kao dugogodišnji društveni kroničar Zadarskog lista, već kao osoba koja je dobar dio života posvetila humanitarnom radu lišenom bilo kakvih političkih konotacija, a pogotovo što sam  protekle dvije godine imao kontakt s ovom tragičnom obitelji, uzeo sebi  za pravo da napišem nekoliko redaka i skrenem pažnju na nešto što se  provlači kroz cijelu priču, a to je tendencija da se nađe krivac, da netko  bude "Pedro" i da se na nekome "slome kola", a u ovom slučaju na potpuno pogrešnoj osobi – ravnateljici zadarskog Centra za socijalnu skrb  Vesni Burčul.

Socijalnih je radnika premalo i ne stignu sve pokriti
Gledajući u prošlost, još od davnih vremena, kroz puno povijesnih događaja, ljudi su često reagirali ishitreno, toliko da se na žalost često događalo i da nevini nastradaju. Sjetimo se samo povika mase "razapni ga!  razapni ga!", sjetimo se Crkvene inkvizicije, progona vještica, a da i ne  spominjemo običaje vješanja na Divljem zapadu, ali i u novije doba  američkog senatora McCarthya. Zakon linča, obično je bio povezan s  inercijom stada gdje bi na jedan povik rulja reagirala na takve načine da  smo se često trebali sramiti što pripadamo ljudskoj vrsti. I kao što smo u  zadnje vrijeme navikli da se zbog grijeha pojedinaca stigmatizira cijela  skupina (zdravstveno osoblje, svećenici, prosvjeta…), tako se ovom prilikom opet sve „lomi“ na socijalnim radnicima. Ovo je zanimanje u javnosti prihvaćeno kao nekakav raj za neradnike koji samo piju kavice i sjede  po kancelarijama, a oni koji nešto rade imaju samo jedan cilj – oteti roditeljima što više djece i strpati ih u ustanove. Percepcija je takva da su  svi roditelji divni i krasni, a svi su socijalci zli i pokvareni. Dosta je pogledati kako je to u filmovima. Čim je neka obitelj malo siromašnija, odmah  se na kućnom pragu pojavljuje namrštena, debela crnkinja s fasciklom u  ruci i čvrstom namjerom da roditeljima odvede djecu.
A kako bi to trebalo izgledati? U nekom idealno zamišljenom svijetu,  socijalna bi služba trebala pokrivati sve suspektne obitelji, vršiti konstantan nadzor nad roditeljima i djecom, servisirati sve njihove materijalne i intelektualne potrebe, održavati edukacijske tečajeve i da sada ne  nabrajamo što sve ne, a da i ne spominjemo da bi trebali imati i dignitet i  ugled koji bi im jamčio da ih ne može prozivati i maltretirati svaki nedorečeni individuum kojem to padne na pamet, slijedeći logiku da se u  ovoj zemlji može nekoga nekažnjeno maltretirati i vrijeđati. U stvarnosti,  njih je naravno premalo i jednostavno ne stignu sve pokriti, tehnička infrastruktura je nedostatna, a da i ne spominjemo kako konstantnim  omalovažavanjem u medijima postaju dežurni krivci za sve probleme.  Ne mogu naravno sada detaljno analizirati kompetencije koje su im dane, ali i oni su ograničeni zakonskim okvirima, s time da nisu sami  određivali taj zakon.
Slijedeći davnu izreku da je lako biti general nakon bitke, sada se svi  javljaju i prozivaju, svi su pametni, ali u isto vrijeme zaboravljaju kolika  je to ogromna odgovornost odlučivati o ljudskim sudbinama, kao što je  uostalom i odgovornost zdravstvenog ili prosvjetnog kadra. Svi govore  kako centar nije pravovremeno reagirao. A kako je to trebao
Centar reagirati? Naravno, oduzeti roditeljima djecu jer da su im na  vrijeme oduzeli djecu, do ovoga ne bi došlo. Naravno. A kada je isti ovaj  centar, pod ravnanjem iste ove ravnateljice u ožujku 2016. odlučio oduzeti djecu iz jednog podvelebitskog sela, onda se u javnosti digla „kuka i  motika“, optuživali su ih za nečovječnost, rigidnost, organizirala su se  prosvjedna okupljanja, a isti ovi mediji koji sada prozivaju zadarski centar, izvještavali su iz minute u minutu s terena, zadovoljno komentirajući  odustajanje od intervencije. Djelatnicima centra se prijetilo smrću, „olajavalo“ ih se u javnosti, zaboravljajući pri tome da zbog profesionalne  tajne i zaštite interesa djeteta taj isti centar nije smio iznositi u javnost  razloge svoje odluke, dovodeći sebe na razinu zida u javnom WC-u po  kojem svatko može svašta pisati i raditi druge još prljavije stvari.

Medijske kritike zbog oduzimanja djece
Budimo pošteni. Da je zadarski centar prije dva mjeseca dobio dojavu  i odlučio oduzeti djecu ovoj obitelji, ponovila bi se ista priča. Oduzimaju  im djecu samo zato što su siromašni, ne bi oni tako da je to netko drugi, i  da ne nabrajam sada što sve ne. Kako god okreneš – kriv si.
A sada nešto posebno važno. U Zakonu o zaštiti od nasilja u obitelji, u  članku 7. jasno piše da su "zdravstveni radnici, djelatnici u ustanovama  socijalne skrbi, osobe zaposlene u odgojno-obrazovnim ustanovama (…)  dužni prijaviti policiji ili državnom odvjetništvu počinjenje nasilja u obitelji za koje su saznali u obavljanju svojih poslova." Pozivajući se na taj  članak jedan je moj znanac, zdravstveni radnik, u dva navrata prijavljivao sumnju na zlostavljanje djeteta. Centar je poduzeo mjere, zlostavljanje je dokazano, a djeca su oduzeta i smještena u udomiteljske obitelji.  Taj isti čovjek koji je radio s jednim od stradale djece NIJE PRIJAVIO ove  roditelje. A zašto nije, ako je to već prije radio? Zato što je dijete na tretmane dolazilo redovito, čisto i uredno i ništa nije ukazivalo na zlostavljanje. Što se događalo u kući, on to nije znao, ali izvana je sve djelovalo u  redu. U medijima se čas piše kako nije bilo prijava, čas kako jest, susjedi  prvo govore da je sve bilo u redu pa opet kako nije, i ajde se sada ti u tome snađi. Ali to govore sada, kada se dogodilo to što se dogodilo. Zašto  nitko to nije prijavio?! Što napraviti u takvim slučajevima? Preventivno  oduzeti djecu? A je li? Pa koliko bi se to djece svakodnevno oduzimalo?  Gdje bi se tu djecu smještalo? U koje udomiteljske obitelji? Sada Zadrani  skaču i kritiziraju. A koliko uopće u Dalmaciji, a pogotovo u Zadru, ima  udomiteljskih obitelji u koje bi se potrebita djeca smjestila? Zna se, vrlo  se dobro zna da smo po tome najgori u zemlji. Isti ovaj centar pod vodstvom iste ove ravnateljice uporno organizira tribine o udomiteljstvu i  tečajeve za udomitelje. I tko se javlja? Dvije bake koje su silom prilika  zbog odsustva roditelja postale udomiteljice svojoj unučadi. Znam da se  ovo ne bi smjelo tek tako iznositi u javnosti, ali to je tako. Koliko je vlasnika apartmana pozvalo udomljenu djecu na tjedan dana preko ljetnih  praznika? Mo'š mislit'. Koliko mi je poznato to je napravio Turisthotel u  Zatonu i još dvije obitelji, a imamo više smještajnih kapaciteta nego pola  Mediterana. Lišeni smo osjećaja humanosti i odgovornosti za svoje  bližnje, ali zato vrlo rado napadamo institucije.

Ravnatelji smijenjeni zbog nepravovremene reakcije
A mediji jedva čekaju. Prije dosta godina, jedan kolega novinar iz Srbije, opisivao mi je kakve sve naslove tamo daju svojim omiljenim temama, ubojstvima, čedomorstvima, perverzijama… Radio je u crnoj kronici  i kada su morali objaviti vijest o jednoj rastrojenoj rodilji koja je svoje  mrtvorođenče bacila u bunar, urednik je insistirao da se stavi veliki naslov "Ne bacaj me u bunar mama". Isto, ali isto su sada postupili i novinari jednog čitanog lista s naslovom "Tata, što smo ti mi krivi", ili jedan  portal sa "Zašto si nas bacio s balkona tata?" Sin ubio roditelje, majka  udavila dijete, držala sestru u zamrzivaču… Sve je to hrana za medije i  normalno je onda da se svašta piše i dok jedni ne žele objaviti niti prezimena, dotle drugi navode sve i najsitnije pojedinosti, a sve u cilju podizanja tiraža i zadovoljavanja nekrofilskih poriva jednog dijela čitateljstva.
Ali vratimo se mi na aktualnu prozivku. Ministrica je predložila smjenu ravnateljice. Zanimljivo. Zna li ministrica da bi gospođa Burčul bila  već četvrti smijenjeni ravnatelj u zadarskom centru? Osim prvog, sada  već davnog slučaja financijske prirode, svi su ostali bili vezani uz nepravovremenu reakciju. U svakom su slučaju ravnatelji "trebali na vrijeme  reagirati" i predvidjeti događaje. Jesu li ravnatelji nekakve "babe Vange"  koje imaju sposobnost gledanja u budućnost i samim tim mogućnost  pravovremenih reakcija? Supermeni koji koji vide kroz zidove? Može li  toliki broj djelatnika uopće stići i jednom mjesečno obići sve sumnjivce  od Paga i Gračaca pa sve dolje na jug? Pa tko će se uopće usuditi sjesti u  tu vruću stolicu i biti dežurni krivac za sve? Ravnatelj centra samo pokušava uskladiti resurse koji su mu na raspolaganju, a u okvirima zakona.
U cijelom ovom košmaru zaboravlja se da je Vesna Burčul ravnateljsko  mjesto prihvatila nakon čak tri smijenjena ravnatelja, završila je četverogodišnji mandat principijelno odradivši i one najneugodnije slučajeve  (Maslenica), uspjela je svojom objektivnošću i taktičnošću pronaći kompaktnost unutar svoje ustanove i, zajedno s ostalim djelatnicima, održati  razinu socijalne zaštite u ovim turbulentnim vremenima rastućih socijalnih razlika i moralnih devijacija. Jedino nije uspjela unaprijed znati  što će se dogoditi iza zatvorenih vrata jednog od desetina tisuća domaćinstava Zadarske županije pa sada doživljava ono što se jednoj visoko moralnoj osobi poput nje nikada ne bi smjelo dogoditi. Dežurni krivac, a bez krivnje.