Noć u kojoj kazalište ima veću moć

Štoviše, držim kako je teatar, kada svemu spomenutome pridodamo i Zadarsko kazališno ljeto i Zadar snova te rad Artikulture na tome području, uz blisku suradnju s udrugama koje njeguje suvremeni ples, od ZPA preko Geste do Zaleta i dalje, najjače izražen od svih vrsta umjetničkih rukopisa uopće u našem gradu. Jer, govorio sam o tomu i prije u više navrata, mnogo kvalitetnih pisaca baš i nemamo, u glazbi tu je Zadarski komorni orkestar i/ili kvartet te Glazbene večeri u sv. Donatu i Međunarodni festival pjevačkih zborova, u slikarstvu također postoji određeni broj kvalitetnih autora, baš kao i u književnosti, napose poeziji, ali je još veći broj takvih autorskih imena izvan samog Zadra, u metropoli i dalje, a isto otprilke vrijedi i za ostala umjetnička područja, od arhitekture do kiparstva, od performansa do instalacija, ab ovo ad mala
U subotu 20. studenog održat će se u našem gradu druga po redu ‘Noć kazališta’. Večer je to u kojoj sva kazališta u državi otvaraju širom svoja vrata posjetiteljima, i to posve besplatno, pa će mnogi, koji baš i nemaju navadu odlaska u teatar, možda iskoristiti tu mogućnost i zaputiti se u Hrvatsko narodno kazalište, bilo ono u Zadru, ili pak Zagrebu, Rijeci, Osijeku itd. Jer, naši ljudi vole sve što je besplatno, gratis, pa makar u pitanju bile kobasice i pivo, kao u slučaju otvaranja ‘Supernove’ od prije nekoliko dana, kada su oni najuporniji na otvorenje objekta i bacanje na klopu mukte čekali od devet ujutro do četiri poslijepodne!?
Pa opet, iako po mojem mišljenju to našim kazalištima i nije nužno, dobro je da takva manifestacija postoji, kad već imamo i ‘Noć muzeja’ i druga slična događanja. Dodatna popularizacija umjetnosti i kulturnih i umjetničkih događanja i institucija nikada nije na odmet, al’ opet ponavljam, bar kad je Zadar u pitanju, kazalište posve dobro stoji. Štoviše, Kazalište lutaka svaku godinu nudi svojim posjetiteljima, bilo djeci bilo odraslijima, i po nekoliko premijera, a o silnim nagradama koje su dosad poosvajali diljem Lijepe Naše i šire da i ne zborim. S druge strane, HNK Zadar, do jučer HKK, uz pomoć Dramskog studija, neprestalno proizvodi nove mlade glumce, sposobne sudjelovati u zahtjevnijim projektima od pukog amaterizma, iako ni on, kao takav, nije uvijek za podcijeniti, dapače. Usto, HNK osim gostovanja kazališnih kuća iz cijele države zadarskoj kazališnoj publici nudi i po nekoliko premijera godišnje, a kada svemu tome pridodamo i djelovanje drugih kazališnih grupa i udruga, od Teatra VeRRdi, Kazališne udruge ‘Igrajmo se’, grupa na Sveučilištu u Zadru itd., onda je više nego razvidno kako je kazalištu u Zadru, hvala na pitanju, sasvim O.K.
Štoviše, držim kako je teatar, kada svemu spomenutome pridodamo i Zadarsko kazališno ljeto i Zadar snova te rad Artikulture na tome području, uz blisku suradnju s udrugama koje njeguje suvremeni ples, od ZPA preko Geste do Zaleta i dalje, najjače izražen od svih vrsta umjetničkih rukopisa uopće u našem gradu. Jer, govorio sam o tomu i prije u više navrata, mnogo kvalitetnih pisaca baš i nemamo, u glazbi tu je Zadarski komorni orkestar i/ili kvartet te Glazbene večeri u sv. Donatu i Međunarodni festival pjevačkih zborova, u slikarstvu, također postoji određeni broj kvalitetnih autora, baš kao i u književnosti, napose poeziji, ali je još veći broj takvih autorskih imena izvan samog Zadra, u metropoli i dalje, a isto otprilike vrijedi i za ostala umjetnička područja, od arhitekture do kiparstva, od performansa do instalacija, ab ovo ad mala.
I stoga, ponavljam, iako zadarskom kazalištu nije “oglavu”, ‘Noć kazališta’ može se podržati. Zato mi je na prvoj Noći, prošle godine, bilo drago kad mi je ravnatelj HNK Zadar Renato Švorinić ponudio da vodim okrugli stol o kazališnoj sceni danas u Maloj dvorani HNK. Meni koji uistinu volim kazalište, a volim i pisati o njemu, pa sam u posljednjih petnaestak godina izvještavao o de facto svakom gostovanju kazališta u našoj kući teatra, kazališta, glumišta, s poseban “gušt” predstavljalo mi je pisanje o premijerama. Kazališna magija, iako najčešće iluzija, pruža nam mogućnost ulaska u neke druge, drugačije živote, u nove meridijane i paralele, u neiskušane dimenzije, baš kao što samim glumcima omogućuje da postanu netko drugi, drugačiji.
Na ovom tragu podržavanja teatra pod svaku cijenu je i naša zajednička želja, nas koji volimo kazalište, baš kao i svaku moć, katkad i nemoć, koju isti pritom iskazuje. Uvijek je, naime, bolje da njegove “daske život znače”, nego da su to one drugačije daske, koje često mnogima fale u njihovim glavama. Pojavom televizije svijet je postao ‘globalno selo’, pojavom interneta ‘globalno sijelo’, a kazalište je i dalje za sve ljubitelje teatra i dalje njihovo najdraže – globalno jelo.