NEMA NOSTALGIJE – Napravio sam više nego što je itko očekivao

Osjećam ponos. I sreću zbog svega onoga što je išlo uz uspjehe, obitelj, odnos s igračima, činjenicu da sam se ljudima uspio približiti – Ivan Ljubičić

Ivan Ljubičić je jednog ranog jutra u Dubaiju shvatio da je priči kraj. Podvukao je crtu na veliku karijeru koju okončava na Masters 1000 turniru u Monte Carlu. U Kneževini je dočekao i Uskrs, pripremajući se za “posljednji ples”.
Jeste li ostvarili sve što ste željeli?
– U sportskom pogledu nije baš puno ostalo za osvojiti. Ostao je Grand Slam koji se nije dogodio. Objektivno, nije se ni mogao dogoditi. U ostalom dijelu izvukao sam – maksimum. Žao mi je što se nisam zadržao duže od dvije godine među deset najboljih, mislim da sam mogao. Kada se zatvori karijera, napravio sam više nego što sam očekivao, ja ili bilo tko drugi.
Što osjećate kada pogledate unatrag? Ponos?
– Apsolutno. Veliki ponos. I sreću zbog svega onoga što je išlo uz teniske uspjehe, obitelj, odnos s igračima, turnire, činjenicu da sam se ljudima uspio približiti.
Na Grand Slam turnirima omjer 48-48 zvuči skromno?
– Na Grand Slamovima sam igrao daleko lošije nego na drugim turnirima, to nije tajna. Ispočetka je postojao fizički problem, kasnije se sve pretvorilo u mentalni blok i veliku želju da nešto napravim. Opet, bio sam u situaciji kada sam mogao otići do kraja, na Australian Openu 2006. godine. Izgubio sam u četvrtfinalu od Marcosa Baghdatisa u pet setova. U polufinalu bih igrao s Nalbandianom kojega sam tada redovito i dosta jednostavno dobivao. U finalu bi me čekao Federer koji tada nije briljirao. Baghdatis mu je u finalu imao set i 0:40 kod 5:5. To je bila mala šansica. Ostalo je bilo – loše. U redu, igrao sam polufinale Roland Garrosa, ali treba biti objektivan i reći da sam maksimalno iskoristio fenomenalan ždrijeb.
Probijanje barijera
Što ste napravili preko plana?
– Sve! Želja je bila ući u prvih sto, što je u 30 godina prije mene uspjelo samo Goranu Ivaniševiću. To se sada čine male stvari, ali kada sam probijao te barijere, jer tada osim njega nije bilo nikoga u prvih 300, činilo mi se jako teško ući u taj svijet profesionalnog tenisa. Svima koji su došli poslije bilo je lakše jer im je netko pokazao put. Sve što se poslije događalo bila je inercija, želio sam biti još bolji, nije bilo specifičnih ciljeva.
Indian Wells 2010. godine bio je šećer na kraju, nešto poput Ivaniševića i Wimbledona?
– I Goran i ja smo najveći pojedinačni uspjeh ostvarili pri kraju karijera. On je Wimbledon osvojio s 30, ja Indian Wells u 31. godini. Jedna paralela… Stvarno, kada pogledam unatrag, zaslužio sam taj Masters 1000 naslov, koji nije baš puno igrača osvojilo. Jedan David Ferrer, čvrsto godinama peti igrač svijeta, nema taj naslov, kao ni Del Potro, Mardy Fish, Monfils… Nije to mala stvar, pogotovo što sam dobio Đokovića i Nadala. Đokovića sam načeo u Dubaiju, imao sam set i “break” loptu na 3:3 u drugom setu. Vidio sam da mogu, a osjećao sam se dobro u Indian Wellsu. Tamo su uvjeti jednostavno savršeni za moj tenis.
Zašto su protekle dvije godine od prve pobjede na ATP-u do “eksplozije” u Monte Carlu i pobjeda nad Medvedevim i Kafeljnikovom?
– Ne znam. No, tip sam igrača koji procesuira neke stvari. Radim stvari pomalo, planski. Plan je bio da to bude ranije, ali dobro je i ovako.
Davis cup
Prvi naslov u Lyonu osvojen je preko tri pobjednika Grand Slam turnira?
– Kuerten, Gaudio, Safin… Guga je tada bio broj jedan, a protiv Safina sam spasio najmanje jednu meč loptu. Samo tjedan dana ranije igrao sam challenger u 40 kilometara udaljenom Grenobleu, izgubio sam finale od Šveđanina Settergrena. No, nisam bio spreman za taj naslov u Lyonu, zato sam idući naslov čekao četiri godine! To me malo lupilo, dogodilo se prenaglo i dvije sezone nisam igrao finale.  Imao sam velikih pobjeda u tom razdoblju, pobijedio sam i Federera u Baselu. U polufinalu sam izgubio od Corije jer sam bio – mrtav. Tada mi je Riccardo rekao da je vrijeme da potražimo kondicijskog trenera. Tada to baš nije bilo normalno. Odlučili smo se za Salvadora Sosu i tada je krenulo, počevši od finala Dohe do olimpijske medalje.
Stigla je 2005. godine i čudo zvano Davis Cup. Jeste li poslije trijumfa nad Amerikancima pomislili da možete do “salatare”?
– Imao sam takvo samopouzdanje da bih rekao da ću osvojiti – Grand Slam. Prije toga igrao sam finale Dohe, Rotterdama i Dubaija, gubeći od Federera. Imao sam kontinuitet rezultata i nije bilo šokantno što sam dobio Roddicka i Agassija. Kada smo vidjeli ždrijeb poslije pobjede u Carsonu, znali smo da bi se nešto moglo napraviti. No, i Slovaci su napravili svoje s druge strane ždrijeba. Objektivno, imali smo dosta sreće, Slovačka je ostala bez Karola Becka koji je te sezone bio stup njihove ekipe.
Ostaje li žal što niste imali savršenih 12-0 u Davis Cupu? Izgubili ste od Hrbatyja s uklještenim vratom?
– Taj susret s Hrbatyjem ostaje u rubrici poraza koji su mi teško pali. Od njega sam izgubio samo tada… No, bilo bi još tragičnije da smo izgubili taj finale. Ostaje osobni žal, ali rezultat je ostvaren. Mario? U kontaktu smo. On se odlučio na stvaranje karijere jer je mlad prestao igrati. On sve radi planski. Nažalost, sada je imao vremena sve isplanirati. Ja imam dosta ponuda, odjednom raznoraznih, ali pričekat ću malo, možda i preko ljeta, da bih odlučio u kojem ću smjeru ići. Imam tu privilegiju da radim ono što volim. Ovog trenutka sve je otvoreno i sve je moguće. Znam što ne želim raditi. Neću zatvoriti vrata ničemu, ali ovoga trenutka nemam pojma hoću li raditi nešto u tenisu ili izvan toga.
Obitelj
Posljednji meč?
– Nikad nisam namjerno izgubio, niti hoću. Moja forma će biti na najnižoj razini u odnosu na igrače u ždrijebu, ali posljednji turnir želim odigrati maksimalno.
Sada uživate u roditeljstvu?
– Apsolutno. Radim ono što većina roditelja ne može, provesti vrijeme s djecom. Tako mislim raditi još dvije, tri godine. Dok ne krenu u školu. Više nema “ubijanja” vremena kao prije, to ne postoji, cijeli dan je akcija. Dok ne otiđu spavati. Za sada mi je važno da je Leonardo aktivan, trči, penje se, udara loptu. Ako pokaže interes za neki sport, krenut ćemo malo jače, ali ne vidim se kao neki od roditelja koji će sve učiniti da dijete uspije.
Supruga Aida je cijelu karijeru bila uz vas?
– Aida i ja smo odrastali zajedno i to što jesmo smo zahvaljujući jedno drugome. Poznajemo se od osnovne škole. Vidjela je svaki meč karijere, uživo ili na drugi način, svih sedamsto i nešto utakmica proživjela je sa mnom.
Buduće prebivalište?
– Dobro pitanje na koje nemam odgovor u ovoj trenutku. Ima vremena, dok Leonardo ne napuni pet godina, ali i opcija. Opatija, Monte Carlo, Dubai, možda Kina, Amerika… Sve je otvoreno. U karijeri sam zaradio dovoljno da ne moram trčati za novcem.
Jeste li sada razmišljali o Indian Wellsu kao turniru gdje je trebalo biti ili ste presjekli?
– Presjekao sam. Nema nostalgije. Ipak se akumulirao umor i zasićenje. Hoće li se vratiti nostalgija, vjerojatno i hoće, ali ne vjerujem da sam tip osobe koja će se poslije gristi i reći da sam mogao, jer nisam. Ni fizički ni mentalno više nisam mogao ono što sam radio 20 godina.
Oproštajna fešta
Prvog dana svibnja 2006. godine postali ste treći igrač svijeta. Kako ste se osjećali?
– Euforično! U Monte Carlu sam znao da ću biti treći, Nalbandian je rano ispao, a otkazao je Barcelonu, gdje je gubio bodove. Proslavio sam to treće mjesto s prijateljima u Monte Carlu. Tada je to bila velika stvar jer su Federer i Nadal bili toliko ispred da se više od trećeg mjesta nije moglo tražiti.
Odluka o kraju donesena je jednog ranog jutra u Dubaiju?
– Trebao sam letjeti za Indian Wells, a dva dana ranije donio sam odluku. Zbog te ozljede gležnja u Dubaiju lani imao sam mušice u glavi, ali puno prijatelja i bliskih ljudi potrudilo se zadržati me na Touru. No, sada sam se probudio u četiri sata ujutro i shvatio da je to – to. Tako sam toga dana odradio dva treninga i – ubio se od treniranja! Bilo mi je glupo reći nasred terena da sam odlučio da više neću igrati. Na večeri, kada sam im rekao, nitko nije bio šokiran.
U Monte Carlu se sprema oproštajna fešta?
– Bit će to nešto neformalno, okupit ću prijatelje koji budu u Monte Carlu na jednoj večeri. Razgovarao sam s direktorom Željkom Franulovićem, ali gdje ću i kada zaigrati to prvo kolo, nećemo znati sve dok ne izađe ždrijeb.
Očekuje se i dolazak Gabrielea Volpija?
– Upoznali smo se na Kantridi, na utakmici Rijeke i Hajduka. Doduše, nije bio spektakl od utakmice. Poslije smo bili na večeri.
Možete li se vi pojaviti kao ulagač u Rijeku?
– O tome nisam razmišljao. Još uvijek sam aktivni igrač i teško će se prije ljeta nešto promijeniti po tom pitanju. No, ovog trenutka Rijeka ne treba više ulagača.
Da je Hrvatska bila domaćin, biste li se možda oprostili u Davis Cupu? Postojala je varijanta i vašeg nastupa u Buenos Airesu?
– Možda bih se oprostio baš u Davis Cupu. Razmišljao sam o Buenos Airesu, bio sam u kontaktu sa Željkom Krajanom, Argentina je bila opcija i zbog Olimpijskih igara u Londonu. No, kada sam shvatio da neću “doživjeti” Olimpijske igre, više nismo imali o čemu razgovarati.

Nikad ne znaš kamo te život vodi

Idućeg mjeseca je 20 godina od vašeg odlaska iz Banja Luke?
– Život je nepredvidiv. Aida i ja smo razgovarali o tome za vrijeme susreta između Milana i Barcelone. Guardiola je igrao u Bresciji i suspendiran je zbog kokaina. Da mu je netko rekao da će biti najbolji trener na svijetu, s toliko trofeja, nakon što mu je imidž bio na dnu… Nikad ne znaš kamo te život vodi. Treba uživati u trenucima u kojima možeš uživati, boriti se i pustiti sudbinu da ona odradi svoj dio posla. Neki dan sam sreo susjede iz hotela “Astorija” u kojem smo bili smješteni kao izbjeglice… No, nisam tip koji gleda unatrag. Kaže poslovica da postoji razlog zašto je zadnje staklo na automobilu malo, a naprijed veliko. Treba gledati naprijed.

Trsta i građevinske vode

Snalazite se i u građevinskim vodama, na Trsatu će niknuti luksuzni stambeni objekti?
– Kreće gradnja. Mislim da je to dobra i pozitivna investicija jer u tom dijelu grada nema novogradnji. Možda smo se zaletjeli, ali odlučili smo napraviti nešto što još ne postoji. No, to su investicije, ali time se ne bavim, već povezujem ljude – kaže Ivan, koji je od turnirskih nagrada zaradio manje od Cristiana Ronalda u – jednoj sezoni. U tenisu nije sve med i mlijeko.
– Stoti igrač svijeta zaradi oko 250 tisuća dolara. I obično nema spozora. Odbijemo četvrtinu za porez, pedesetak za putovanja, desetak za troškove trenera… Ostane mu između 50 i sto tisuća dolara. To je velik novac za većinu ljudi, ali nije bogatstvo.

Brzopotezna

Federer, Nadal ili Đoković?
Federer.
Zašto?
– Najveći svih vremena. I prijatelj.
Nadal mu je crna mačka?
– Zbog stila igre i zato što je ljevak. Roger je obično gubio od defanzivaca, a Nadal je u tome prvi.
Ima i Nadal crnu mačku, Novaka Đokovića?
– Jer je Novak fizički i tehnički bolji.
Jeste li očekivali da će biti broj jedan?
– Jesam. Ali ne i da će dominirati kao lani.
Oko sokolovo, da ili ne?
– Da. Apsolutno. Ne moram brinuti da će mi netko “maznuti” loptu.
Tenis danas?
– U nikad boljem stanju. No, puno se još može napraviti na marketingu. Ako žele skratiti sezonu, neka smanje broj turnira koji se moraju odigrati.
Najdraži turnir?
– Šangaj. I Madrid.
Omiljeni Grand Slam?
– Australian Open. Broj jedan.  Australija je čudo, malo je daleko, ali kada dođeš… Vrijeme provedeno izvan tenisa najljepše je u Melbourneu.
Salvador Sosa?
– Okrenuo mi je karijeru naglavačke. Ali kasnije ju je usporio, više nisam bio mlad i postalo je  prestresno. To sam platio ozljedama.
Širola i Mistura?
– U kombinaciji su bili čudo, nažalost, više ne rade zajedno. U ovom dijelu svijeta nema takvih.
Defanziva vam je puno donijela?
– Da. Imao sam dva agresivna udarca, servis i bekend paralela, ostalo je značilo pronaći slabu točku suparnika.
Hrvatski tenis poslije vas?
– Imamo 24-godišnjeg Čilića.
Samo njega?
– A što bismo mi htjeli, mi smo zemlja sa četiri milijuna stanovnika. No, talenata će uvijek biti.
Najdraži film?
– Pulp Fiction.
Knjige?
– Nemam sada vremena za njih, iako su mi draže od filmova. Sada večeri najviše provodim uz sport.
Novine?
– Volim znati što se događa. Ali potraga za informacijama počinje s internetom.
Hotel u kojem ste se najbolje osjećali?
– Uf. Fouquet’s Barriere u Parizu.
Omiljeni automobil?
– Aston Martin. Najljepši automobil na svijetu.
 Mourinho, da ili ne?
– Genijalac.
Ibrahimović?
– Kompletan igrač. Nevjerojatno je da su ga svi klubovi puštali.
Messi?
– U kategoriji Jordana i Federera, koji su promijenili sport.  Napisao je Mario Stanić da je prije Messija ideal nogometaša bio Ibrahimović, kršni napadač. Messi je to malo promijenio. Sada nije važno biti fizički moćan, već mali i brz.
Ministar Jovanović?
– Čovjek se trudi. U kontaktu smo. Digla se prašina tamo gdje je ima. Između čovjeka koji će probati raditi i onoga koji neće raditi ništa uvijek ću izabrati onoga koji će nešto probati.