»Ne daj Bože nikome ovakav život…«

Uđite da vidite di mi živimo, samo uđite, poziva nas na pragu svoje trošne kućice 88-godišnja Marija Karaban preko puta crkve u Bibinjama. Kao da smo ušli u neki čađavi kameni podrum… Ulazimo iz jedne prostorije u drugu… Središnja velika prostorija je kuhinja koja više služi kao smočnica jer se na velikom stolu, na kojem obitelj ne blaguje zajedno, čuva nešto hrane. Tek se treća, najmanja prostorija grije. Sve je puno čađi, ali toplo.

U očima koje vid napušta, svako toliko pojave se suze
U prostoriji je kauč na kojem spava Marijina kći, 62-godišnja Olga. Za razliku od svoje stare majke koja se možda teško kreće, ali zapravo svojom snagom drži sve, Olga je sitna i slabašna, mršava i naborana, a u očima koje vid napušta, svako toliko pojave se suze. Kaže da ima problema s plućima, srcem, crijevima… Pa zato ona spava u toj toploj prostoriji.

"Glancala sam ja to dok sam mogla, a sad mi je sve to teže. Ćer moja opere pijat, ali ne vidi dobro pa joj ostane šporko pa ja za njom operem. Vidim ja kao da mi je 50. Ali snaga u nogama me napušta. A sve što triba raditi u kući je na meni. Robu na ruke perem. Tamo di ja spavam, vrije po meni kad je kiša"
Marija KARABAN
– Sve je to gnjilo i nikakvo pa smo kauč pokrili dekama, govori Marija, dodajući da je sve to bilo prije čisto, dok je ona bila u snazi.
– Glancala sam ja to dok sam mogla, a sad mi je sve to teže. Ćer moja opere pijat, ali ne vidi dobro pa joj ostane šporko pa ja za njom operem. Vidim ja kao da mi je 50. Ali snaga u nogama me napušta. A sve što triba raditi u kući je na meni. Robu na ruke perem. Tamo di ja spavam, vrije po meni kad je kiša, govori Marija dok se sprema za u grad.
Svaki dan sjedne na autobus do Zadra, pojede ručak u Pučkoj kuhinji, a za ukućane ponese u kolicima za spizu. Teško joj je to, kaže, i sve je boli, ali šteta je ne otići po besplatni ručak kad u kući ničeg nema.
– Lipo spreme, baš lipo. Mirjana i Ana iz Caritasa pomažu nam više nego iko. Ne znam kako bi bez njih, svaki dan ih blagoslivljam, govori Marija o djelatnicama Caritasa, Mirjani Tadić i Ani Škifić.
Olga uglavnom ne može jesti hranu iz Pučke kuhinje jer ima problema s crijevima i sve joj naškodi. Trebala je ići specijalistu, ali bojala se tih pretraga.
– Kupim ribe za pofrigati i koji pomidor ako dobijem. Moram samo to zdravo jesti pa sam često gladna, govori ona.

«Hvala svakom tko mi je pomoga«
Od primanja, kažu, imaju oko 1.100 kuna Marijine mirovine, još manju mirovinu Marijina supruga Svetka koji je također bolestan. Radili su oboje, a sad krpaju kraj s krajem. Olga nema primanja.
– Ja sam imala rješenje da sam nesposobna za rad dokle god sam živa. Imala sam socijalnu pomoć 25 godina. Dobivala sam 480 kuna. Onda mi se sin zaposlio i rekli su da više nemam pravo. Na moje ime struja glasi, a kako da je ja platim kad nemam ni 10 lipa primanja. Sin nam moj pomaže, ali treba i njemu za marendu i druge stvari, govori Olga, koja je nedavno još i pala i natukla ruku pa nosi zavoj.
Režije, kažu, plaćaju kad imaju. Kad nemaju, preskoče.
Prositi joj je neugodno.
– Ne da neće pomoći ljudi, nego mi se još i rugaju. A to stvarno nije u redu. Pomognu časne sestre, donesu nešto ponekad. A u Općini su me potjerali i rekli da nemam pravo. Nikakav je ovo život, otac bolestan, ja nikakva. Kad sam mlada bila, veslala sam do pola kanala kako sam bila u snazi. Ali bolest ne pita. Kad je moj sin imao samo pet godina, dobila sam tuberkulozu i trebala sam ostati u bolnici četiri miseca. Ali nisam mogla, sin mi je mali bio. Nikad nisam došla k sebi. Sad živim samo za svog sina, samo me on i dragi Bog drže na životu ovakvu nikakvu. Ne daj Bože nikome ovakav život, njanke pasu, govori Olga kroz suze.
Marija govori da ipak ima dobrih ljudi.
– Hvala svakom tko mi je pomoga. Ima na maloj pijaci jedna dobra žena, uvik mi nešto da. Obećala mi je doniti robe nešto, ali puno radi pa još nije stigla. Nema mi ćer gaća, sve je na njoj staro. Stol nam se raspada, kauč i krevet su nikakvi. Ako ko ima, a da mu ne triba, neka nam donese. Nemamo telefona ni mobitela, ali mogu nas potražiti ode u Bibinjama nasuprot crkve, govori Marija.
Bliži se podne. Stavila je crveni facol, vuče kolica u kojima je prazna teća. Uputila je još jednom svoje umorne stare noge prema Zadru i Pučkoj kuhinji.

Čuva ih rotvajlerica
Rotvajlerica Azra čuva kuću. Za goste je opasna, ali svojim ukućanima najbolja prijateljica. Olgin sin ju je dobio kad je imala dva mjeseca i jako su je svi zavoljeli. Kad dođe plaća, kupi joj suhe hrane, ali Olga kaže da jako malo Azra jede.

Pomaže li ovoj obitelji Općina Bibinje?
Zamjenik načelnika Općine Bibinje, Šime Sekula kazao je da Općina Bibinje nikoga bolesnog i u potrebi nikada nije potjerala.
– Kako bi se dobila jednokratna pomoć od Općine, potrebno je podnijeti pisani zahtjev i potkrijepiti ga dokazima, nalazima, računima… Gospođa Olga Karaban je podnosila zahtjeve ranijih godina, dobila bi 500 kuna, nekad i više. Ove godine nitko od te obitelji nije predao zahtjev za jednokratnu pomoć. Nadalje, 2017. godine smo na ime gospodina Svetka Karabana uplatili 1.460 kuna za godišnju pokaznu kartu kako bi mogao ići u Zadar u Pučku kuhinju. Osim toga, ranije bismo im znali dati za drva za ogrijev, ali oni više nisu na popisu koji mi dobijemo od Centra za socijalnu skrb, prema kojem onda dajemo za ogrijev. Vjerojatno imaju nešto mirovine i više ne udovoljavaju tim kriterijima. Svjesni smo da i dalje zasigurno žive teško, ali kod nas nitko nije odbijen. Pred Božić mogu dobiti paket hrane. A za jednokratnu pomoć je potrebno predati zahtjev, istaknuo je Sekula.

Za socijalnu pomoć su "prebogati"
S obzirom da su Olga i Marija ispričale da je Olgi ukinuta socijalna pomoć, odgovore smo potražili u Centru za socijalnu skrb Zadar. Iako Centar ne smije odavati podatke o korisnicima, iz odgovora se može iščitati da je ova obitelj zbog izmijenjenih uvjeta (vjerojatno po zapošljavanju Olgina sina op.a.), prestala udovoljavati kriterijima za primanje socijalne pomoći. Martina Čuljak Jovančević, ravnateljica CZSS Zadar, navela je kako Centar ne može davati podatke o korisnicima pa tako ni je li netko i u kojoj mjeri korisnik prava u sustavu socijalne skrbi.
– Načelno vam možemo reći da ostvarivanje prava u sustavu socijalne skrbi ovisi o ispunjavanju uvjeta koji su propisani zakonom i nikada to nije samo jedan uvjet (primjerice starost, bolest, lošije imovno stanje). Ukoliko je neka osoba (samac ili kućanstvo) u određenom periodu bila korisnik nekog prava u sustavu, pa su se okolnosti o kojima ovisi ostvarivanje ili opseg priznatog prava promijenile na način da više ne ispunjava zakonske uvjete, pravo će se ukinuti/prestati, a Centar je, sukladno odredbama zakona, dužan po potrebi preispitati postojanje činjenica i okolnosti koje su bile odlučujuće za donošenje rješenja o priznavanju prava iz Zakona o socijalnoj skrbi. Prava u sustavu socijalne skrbi korisnik ostvaruje po načelu slobodnog izbora i pod uvjetima propisanima zakonom, stoji u odgovoru ravnateljice Čuljak Jovančević.
Ravnateljica na kraju moli ove osobe da, ukoliko smatraju da u ovom trenutku ispunjavaju uvjete za priznavanje prava u sustavu socijalne skrbi, dođu u Centar za socijalnu skrb Zadar na adresi Andrije Hebranga 1, gdje će dobiti sve potrebne informacije.
– Bit će informirani o pravima koje bi, obzirom na osobne i obiteljske prilike, uz ispunjenje zakonom propisanih uvjeta, eventualno mogli ostvariti. Radno vrijeme prijemnog ureda je svaki radni dan, od ponedjeljka do petka u vremenu od 7.30-11.30, a utorkom i od 12.30-14.30 sati, navela je Čuljak Jovančević.